Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3743/08 (M. B.)

Odluka donesena 24. 06. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3743/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

24. 06. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine, u predmetu broj AP 3743/08, rješavajući zahtjev Muje Bibera za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Muje Bibera za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mujo Biber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Šerif Biber iz Sarajeva, podnio je 2. decembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000 477 od 17. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-000 033 od 27. novembra 2006. godine. Apelant je 26. maja 2009. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio prinudno iseljenje apelanta iz stana koji se nalazi u Sarajevu, ulica Jukićeva broj 59, a koje je zakazano za 11. jun 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-000 033 od 27. novembra 2006. godine naloženo je apelantu da zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva iseli iz stana u Sarajevu, ulica Jukićeva broj 59, te da isti preda u posjed, slobodan od lica i stvari, tužiteljici Kosi Lazić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), uz naknadu troškova postupka, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u Rješenje Općinskog suda broj O-741/98 od 22. jula 2005. godine utvrđeno da je tužiteljica naslijedila iza svoje majke nekretnine upisane u knjigu položenih ugovora broj poduloška 12118 sa dijelom 1/1, te da su iste uknjižene u knjigu položenih ugovora Općinskog suda u korist tužiteljice. Sud je naveo da, s druge strane, apelant nije osporavao tu činjenicu, ali je isticao da nije bespravni korisnik, već da je korisnik predmetnog stana po osnovu usmenog dogovora sa majkom tužiteljice od 1993. godine. U vezi s tim, sud je naveo da apelant nije ponudio nijedan dokaz da predmetni stan koristi po osnovu valjanog pravnog akta, te da se stoga smatra da je apelant bespravni korisnik istog. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za predaju predmetnog stana u posjed shodno odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 6/98 i 29/03).

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-07-000 477 od 17. septembra 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te pravilnoj primijeni odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, budući da je u postupku zaštite prava vlasništva tužiteljica, kao vlasnik, tražila predaju predmetnog stana u posjed. Sud je istakao da, suprotno navodima žalbe, apelant svoju tvrdnju da ima pravni osnov za korištenje stana nije ničim dokazivao, već je smatrao da korištenje predmetnog stana treba nastaviti zbog loših zdravstvenih i ekonomskih prilika u kojima se nalazi. Međutim, po mišljenju suda, to je irelevantno u ovom postupku, jer tužiteljica ne može snositi posljedice zbog lošeg ekonomsko-socijalnog položaja u kojem se apelant nalazi.

4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život, pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, sloboda misli, savjesti i vjere, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.a), e), f), g), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 6., 8. i 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je raseljeno lice, da mu je prijeratna kuća uništena i da još nije obnovljena, te da nema gdje živjeti kad iseli iz predmetnog stana. Nadalje, apelant navodi da u predmetnom stanu živi sa još petoro članova svoje porodice, te da svi žive od njegove minimalne penzije i minimalne plate njegovog sina. Pri tome apelant ističe da je teški plućni i srčani bolesnik, te civilni invalid, a da je njegov sin ratni vojni invalid. Što se tiče zahtjeva za donošenje privremene mjere od 26. maja 2009. godine, apelant je tražio da Ustavni sud odloži prinudno isljeljenje iz predmetnog stana, ne obrazlažući posebno svoj zahtjev.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

7. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

8. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

9. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3743/08 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio