Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-734/08 (R. R. i D. V.)
Odluka donesena 24. 06. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-734/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 06. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine u predmetu broj AP 734/08, rješavajući apelacije Radmile Reljić i Dragice Vlačina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Radmile Reljić i Dragice Vlačina podnesene protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-07-000 967 od 18. januara 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-08-000 120 od 18. februara 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-08-000 510 od 24. septembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 000369 08 U (raniji broj 011-0-U-08-000 546) od 11. novembra 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Radmila Reljić i Dragica Vlačina (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Prijedora podnijele su u periodu od 29. februara do 11. decembra 2008. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 967 od 18. januara 2008. godine, Rješenja Okružnog suda broj 011-0-U-08-000 120 od 18. februara 2008. godine, Presude Okružnog suda broj 011-0-U-08-000 510 od 24. septembra 2008. godine i Presude Okružnog suda broj 11 0 U 000369 08 U (raniji broj 011-0-U-08-000 546) od 11. novembra 2008. godine.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je, u smislu člana 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 734/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP 734/08, AP 793/08, AP 3213/08 i AP 3849/08.
3. Rješenjem Republičkog inspektorata rada Banja Luka, Odjeljenje Prijedor (u daljnjem tekstu: Republički inspektorat), broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine naloženo je da «Novi rudnici Ljubija» d.o.o. Prijedor (kasnije «Mittal rudnici Prijedor» d.o.o. Prijedor, u daljnjem tekstu: poslodavac) apelantkinjama otklone nedostatke koji su utvrđeni prilikom vršenja inspekcijskog pregleda, a koji su bliže opisani u dispozitivu navedenog rješenja.
4. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), rješavajući o žalbi poslodavca izjavljenoj protiv Rješenja Republičkog inspektorata broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine, donijelo je Rješenje broj 05/5-173-293/05 od 28. januara 2005. godine kojim je žalbu poslodavca odbilo kao neosnovanu.
5. Presudom Okružnog suda broj U-252/05 od 14. novembra 2006. godine odbijena je tužba poslodavca kojom je pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 05/5-
173-293/05 od 28. januara 2005. godine.
6. Rješenjima Okružnog suda broj: 011-0-U-07-000 967 od 18. januara 2008. godine i broj 011-0-U-08-000 120 od 18. februara 2008. godine odbačeni su zahtjevi apelantkinja za izvršenje Presude Okružnog suda broj U-252/05 od 14. novembra 2006. godine. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da su zahtjevi apelantkinja odbačeni zbog toga što se u upravnom sporu, čije su izvršenje apelantkinje tražile, nije odlučivalo o tužbama apelantkinja, već o tužbi poslodavca, pa pošto je tužba poslodavca odbijena kao neosnovana, to su zahtjevi apelantkinja odbačeni kao nedozvoljeni. Okružni sud je, dalje, naveo da apelantkinje, ukoliko traže izvršenje Rješenja Republičkog inspektorata broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine, imaju mogućnost da se obrate nadležnoj inspekciji radi donošenja zaključka o dozvoli izvršenja.
Upravni postupak u odnosu na obje apelantkinje
7. Zaključcima Republičke uprave za inspekcijske poslove Odjeljenje Prijedor – Inspekcije rada i zaštite na radu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj: 26.3.10/173-108/08 od 17. marta 2008. godine i broj: 26.3.10/173-115/08 od 17. marta 2008. godine odbačeni su kao nedopušteni zahtjevi apelanatkinja za izvršenje Rješenja Republičkog inspektorata broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine radi ispunjenja novčanih obaveza u iznosima preciziranim u izrekama zaključaka. U obrazloženju zaključaka je navedeno da su zahtjevi apelanatkinja odbačeni zbog toga što su tražile izvršenje novčanih potraživanja koja nisu bila predmet navedenog rješenja, pa su oni odbačeni kao nedopušteni, u skladu sa članom 209 Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 13/02).
8. Ministarstvo je, rješavajući o žalbama apelantkinja izjavljenim protiv zaključaka Odjeljenja donijelo rješenja broj: 16-173-4904/08 od 8. maja 2008. godine i broj: 16-173-
4907/08 od 12. maja 2008. godine, kojim su žalbe odbijene kao neosnovane.
9. Rješavajući o tužbama apelantkinja u upravnim sporovima koje su pokrenule protiv rješenja Ministarstva i zaključaka Odjeljenja, Okružni sud je donio presude broj: 011-0-U-
08-000 510 od 24. septembra 2008. godine i broj: 11 0 U 000369 08 U (raniji broj 011-0-U-08-
000 546) od 11. novembra 2008. godine, kojim su tužbe apelantkinja podnesene protiv rješenja Ministarstva odbijene kao neosnovane, a tužbe podnesene protiv zaključaka Odjeljenja odbačene. U obrazloženju presuda Okružni sud je naveo da su u konkretnim slučajevima apelantkinje zahtjevima zatražile da se donesu zaključci o izvršenju novčanog potraživanja, a da je nadležni inspektorat preduzeo mjere kojim je naloženo poslodavcu da otkloni nezakonitosti u radu, pa prvostepeni organ nije ni mogao da donese zaključke o dozvoli izvršenja novčanog potraživanja koje nije bilo predmet razmatranja po rješenju inspektora rada. Okružni sud je obrazložio da su apelantkinje, u konkretnom slučaju, zaštitu svojih prava u pogledu isplate neisplaćenih plata, otpremnine i drugog mogle da ostvare tužbom redovnom sudu, a u smislu člana 105 Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07). U dijelu obrazloženja presude kojim je tužba odbačena kao nedozvoljena Okružni sud je naveo da se, u smislu člana 7 stav 1 Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 109/05), upravni spor može da vodi samo protiv konačnog upravnog akta, a konačan upravni akt je, shodno članu 13 Zakona o opštem upravnom postupku, onaj akt protiv kog ne može da se izjavi žalba. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju protiv zaključka dozvoljena žalba, samim tim zaključak nije konačan i protiv njega nije dozvoljena tužba u upravnom sporu.
Parnični postupak u odnosu na apelantkinju Radmilu Reljić
10. Presudom Osnovnog suda Prijedor (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-39/05 od 8. januara 2008. godine poništena je odluka o otkazu ugovora o radu poslodavca kao nezakonita i naloženo mu da apelantkinju vrati na posao. Poslodavac je obavezan da apelantkinji isplati na ime neisplaćenih plata za period od 16. avgusta 2004. do 30. jula 2007. godine iznos preciziran u izreci presude sa kamatama, nagradu za Dan rudara, troškove postupka, te da uplati pripadajuće doprinose po osnovu penzionog i invalidskog osiguranja za period od 16. avgusta 2004. do 30. jula 2007. godine. Presudom su, dalje, odbijeni kao neosnovani dijelovi tužbenog zahtjeva koji su se odnosili na isplatu plata za period od 1. marta do 16. avgusta 2004. godine, na isplatu regresa, ogrijeva i zimnice za 2005, 2006. i 2007. godine, otpremnina i prigovor o prebijanju koji je iznio poslodavac. Dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata neisplaćenih plata, regresa, zimnice i ogrijeva za period od 1. januara 1994. do 1. marta 2004. godine odbačen je kao neblagovremen.
11. Dopunskom presudom Osnovnog suda broj RS-39/05 od 30. aprila 2008. godine odbačena je kao neblagovremena apelantkinjina tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena uplata doprinosa za PIO i za slučaj nezaposlenosti, za period od 1. januara 1994. do 1. marta 2004. godine, te odbijen kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na uplatu doprinosa za PIO i za slučaj nezaposlenosti za period od 1. marta 2004. do 16. avgusta 2004. godine.
12. U obrazloženju presuda Osnovnog suda je navedeno da, pošto je apelantkinja tužbu podnijela 1. marta 2005. godine, apelantkinjina potraživanja koja se odnose na neisplaćene plate i uplatu doprinosa su neblagovremena do 1. marta 2004. godine, u smislu člana 105 Zakona o radu. Tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na potraživanja za period od 1. marta do 16. avgusta 2004. godine je odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije.
Parnični postupak u odnosu na apelantkinju Dragicu Vlačina
13. Presudom Osnovnog suda broj RS-99/05 od 24. marta 2008. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 196 od 30. juna 2008. godine, poništena je odluka o otkazu ugovora o radu poslodavca i naloženo mu da apelantkinju vrati na posao. Poslodavac je obavezan da apelantkinji isplati na ime neisplaćenih plata za period od 16. avgusta 2004. do kraja 2007. godine iznos preciziran u izreci presude sa kamatama, troškove postupka, te da uplati pripadajuće doprinose po osnovu penzionog i invalidskog osiguranja za period od 16. avgusta 2004. do 31. decembra 2007. godine. Presudom su, dalje, odbijeni kao neosnovani dijelovi tužbenog zahtjeva koji su se odnosili na isplatu plata i uplatu doprinosa za period od 4. aprila do 16. avgusta 2004. godine, te na isplatu regresa, ogrijeva i zimnice za 2005, 2006. i 2007. godine, a dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata plata, regresa, ogrijeva i zimnice za period od 1. januara 1994. do 4. aprila 2004. godine je odbačen kao neblagovremen.
14. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da, pošto je apelantkinja tužbu podnijela 4. aprila 2005. godine, apelantkinjina potraživanja koja se odnose na neisplaćene plate i ostala primanja iz radnog odnosa, te uplatu doprinosa su neblagovremena do 4. aprila 2004. godine, u smislu člana 105 Zakona o radu, a tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na potraživanja za period od 4. aprila do 16. avgusta 2004. godine odbijen je zbog nedostatka pasivne legitimacije.
15. Apelantkinje navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje se žale da niko nije nadležan da prinudnim putem naloži izvršenje Rješenja Republičkog inspektorata broj 05/5.1.2-173.1-1192/04 od 17. decembra 2004. godine, odnosno da naloži poslodavcu da im obračuna i isplati plate i druga davanja u skladu sa tim rješenjem. Apelantkinje traže od Ustavnog suda da obaveže poslodavca da im isplati neisplaćene plate, regres, zimnicu, ogrijev, otpremninu, nagradu (samo apelantkinja Dragica Vlačina), zakonske kamate i troškove postupka, te uplati doprinose u iznosu i za period preciziran u apelacijama.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
17. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
18. Ustavni sud podsjeća da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 3099/08 od 13. maja 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je apelantkinja imala mogućnost da zaštitu svojih prava u pogledu isplate neisplaćenih plata, otpremnine i drugog ostvari tužbom redovnom sudu, u smislu člana 105 Zakona o radu, te da se propuštanjem da pokrene parnični postupak za ostvarivanje prava iz radnog odnosa apelantkinja lišila mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja Ustavnog suda.
19. Isti zaključak može da se primijeni i na predmete ovih apelantkinja. Naime, Ustavni sud zapaža da su apelantkinje apelacije podnijele protiv odluka upravnih organa. Međutim, suština pokrenutih postupaka i navoda iz svih apelacija se odnosi na izvršavanje rješenja Republičkog inspektorata, odnosno ostvarivanje prava apelantkinja iz radnog odnosa. Ustavni sud zapaža da su u konkretnim predmetima apelantkinje pokrenule parnične postupke radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa pred redovnim sudovima, te da je Osnovni sud donio presude kojim je u jednom dijelu udovoljio tužbenim zahtjevima apelantkinja, a u ostalom odbio tužbene zahtjeve kao neosnovane, odnosno odbacio kao neblagovremene. Ustavni sud zapaža da su apelantkinje nezadovoljne odbijanjem, odnosno odbacivanjem, odnosno navodnim nerješavanjem dijelova njihovih tužbenih zahtjeva i da, stoga, traže direktno izvršavanje predmetnog rješenja Republičkog inspektorata. Međutim, prema stanju spisa, apelantkinja Radmila Reljić nije izjavila žalbu protiv predmetnih presuda Osnovnog suda, odnosno apelantkinja Dragica Vlačina nije izjavila reviziju protiv drugostepene presude, u skladu sa članom 237 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03 i 85/03), s obzirom na to da je vrijednost spora bila 43.999,06 KM, te tako došle do konačnih odluka koje bi mogle da budu predmet apelacionog ispitivanja Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacije ne mogu da se razmatraju.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović