Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-512/07 (R.Ć., S.Ć. i A.L.)

Odluka donesena 03. 07. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Nasljedstvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-512/07

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 512/07, rješavajući apelaciju R.Ć., S.Ć. i A.L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija David Feldman, sudija Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 3. jula 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R.Ć., S.Ć. i A.L. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž- 06-000 404 od 22. novembra 2006. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R.Ć., S.Ć. i A.L. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa R.Ć., advokat iz Mostara, podnijeli su 1. februara 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-06-000 404 od 22. novembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 27. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 4. jula 2007. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Kantonalnog suda dostavljen je apelantima.

5. Ustavni sud je zahtijevao od Općinskog suda da dostavi kopiju sudskog spisa u predmetu broj O-154/95, koja je dostavljena 10. jula 2007. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Općinski sud je proveo ostavinski postupak iza umrle I.Ć. rođ. Š., te donio Rješenje o nasljeđivanju broj O-154/95 od 17. jula 2006. godine, kojim je imovinu ostaviteljice raspodijelio na 14 zakonskih nasljednika, uključujući i apelante. Predmet ovog ostavinskog postupka bile su tri nekretnine koje su vlasništvo ostaviteljice. U odnosu na prvu nekretninu, predmetnim rješenjem apelantima je dodijeljen dio od po 1/7. U odnosu na drugu nekretninu, predmetnim rješenjem apelantima S.Ć. i R.Ć. je dodijeljen dio od po 1/7, a u odnosu na treću nekretninu, apelantima je dodijeljen dio od po 1/6.

8. U obrazloženju prvostepenog rješenja naglašeno je da je apelant A.L. dao nasljedničku izjavu kojom se prihvatio svog nasljednog dijela u odnosu na prvu i treću nekretninu, a u pogledu druge nekretnine svoj dio ustupio je bratu Ž.Ć., koji je prihvatio ustupljeni dio, ali je tražio izdvajanje određenih dijelova druge i treće nekretnine u svoju korist. Apelant S.Ć. dao je nasljedničku izjavu da se prihvata svojih nasljednih dijelova, osim u slučaju druge nekretnine u kojoj je svoj dio ustupio bratu Ž.Ć. pod uvjetom da kćeri ostaviteljice svoje nasljedne dijelove ustupe sinovima ostaviteljice, a usprotivio se zahtjevu svoga brata Ž.Ć. da se u njegovu korist izdvoje određeni dijelovi druge i treće nekretnine. Apelant R.Ć. dao je nasljedničku izjavu kojom se prihvatio svojih nasljednih dijelova, a usprotivio se zahtjevu brata Ž.Ć. da se u njegovu korist izdvoje određeni dijelovi druge i treće nekretnine.

9. U obrazloženju se, dalje, navodi da je predmetni ostavinski postupak bio prekinut zbog zahtjeva nasljednika Ž.Ć., koji je bio upućen na parnicu radi pokretanja spora o tome da li određeni dijelovi druge i treće nekretnine ulaze u ostavinsku masu koja je predmet ovog postupka. Nakon što je pravosnažno odbijena tužba nasljednika Ž.Ć., predmetni ostavinski postupak je nastavljen, a sud je utvrdio da je nasljednik Ž.Ć. u međuvremenu umro, kao i nasljednici Z.Ć. i B.Ć., pa je sud, po pravu predstavljanja, pozvao njihove zakonske nasljednike da daju svoje nasljedničke izjave. Općinski sud je naglasio da nije mogao prihvatiti ustupanje pod uvjetom iz nasljedničke izjave apelanta S.Ć.

10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 008-0-Gž-06-000 404 od 22. novembra 2006.

godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, a usvojio je žalbu nasljednika B. i B. Ć., sinova Ž.Ć. (sin ostaviteljice koji je u međuvremenu umro). U obrazloženju je naglašeno da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je apelantu S.Ć. dodijelio njegov nasljedni dio na drugoj nekretnini s obzirom na to da je on dao nasljedničku izjavu kojom je taj dio ustupio svom bratu Ž.Ć., koji je u međuvremenu umro, pa je taj dio onda trebalo raspodijeliti na njegove sinove B. i B. Ć. Kantonalni sud je naglasio da prvostepeni sud nije mogao prihvatiti nasljedničku izjavu apelanta S.Ć. sa ročišta koje je održano 13. novembra 1995. godine, zato što je jednom data nasljednička izjava neopoziva. Na to je S.Ć. bio upozoren na ročištu održanom 28. jula 1995. godine, kada je prvi put dao nasljedničku izjavu i svoj nasljedni dio na drugoj nekretnini ustupio Ž.Ć.

11. Kantonalni sud je naglasio da nema bilo kakve sumnje da su tokom predmetnog ostavinskog postupka pozvani svi nasljednici ostaviteljice da daju svoje nasljedničke izjave, te da su ovi to i učinili. Odredbama člana 226. stav 4. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/80) propisano je da prilikom raspravljanja o ostavštini zainteresirana lica mogu dati izjave bez prisustva drugih zainteresiranih lica i nije potrebno da se u svakom slučaju tim licima dâ prilika da se izjasne o izjavama drugih zainteresiranih lica. Stoga su bili neosnovani žalbeni navodi apelanata A.L., S.Ć. i R.Ć. da ih je sud trebalo da pozove na ročište nakon nastavka ostavinskog postupka, kada su bile uzimane izjave od potomaka sinova ostaviteljice koji su umrli u međuvremenu. Također su neosnovani i žalbeni navodi apelanta A.L. da je svoju nasljedničku izjavu u pogledu druge nekretnine dao u zabludi, zato što se takvi navodi mogu iznositi u nekom drugom postupku, a ne u ovom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti se pozivaju na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti navode da je došlo do bitnih povreda odredaba postupka, povrede prava na pravično suđenje, diskriminacije u postupanju i proizvoljne primjene prava. Naglašava se da je izreka drugostepenog rješenja protivrječna rezultatima raspravljanja i provedenom postupku, a s tim u vezi, navodi se da je unucima ostaviteljice B. i B. Ć. dosuđeno po 3/7 dijela druge nekretnine, a apelantu R.Ć. dosuđena je 1/7 iste nekretnine, pa s obzirom na to da je ostaviteljica bila suvlasnica navedene nekretnine u dijelu od po ¼, evidentno je da je sud određenim nasljednicima dodijelio više nego što im pripada na štetu ostalih nasljednika. Apelanti navode da su prvostepeni i drugostepeni sud učinili bitnu povredu postupka, jer je o nasljedstvu odlučivano na osnovu katastarskog stanja, a ne na osnovu zemljišnoknjižnog stanja na osnovu kojeg sudovi jedino mogu odlučivati. Navodi se da su u žalbi na prvostepeno rješenje apelanti istakli da im nije dana mogućnost da učestvuju u ostavinskom postupku iako su to tražili, te da je sud postupao diskriminirajuće, jer je nekima dopustio da mijenjaju jednom datu nasljedničku izjavu, a drugima takvo pravo je bilo uskraćeno.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH » br. 7/80 i 15/80) Član 126.

Smrću lica otvara se njegovo naslijeđe. Isto djelovanje ima i proglašenje lica za umrlo. Član 133.

Zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti.

Član 134. st. 1. do 4.

Nasljednik se može odreći od naslijeđa izjavom kod suda do svršetka rasprave zaostavštine, kojom se dioba zabranjuje ili ograničava.

Odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao od naslijeđa ako nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime.

Ako su potomci maloljetni, za ovo odricanje nije potrebno odobrenje starateljskog organa.

Nasljednik koji se odrekao od naslijeđa samo u svoje ime smatra se kao da nikad nije bio nasljednik.

Član 137.

Odricanje od naslijeđa ne može biti djelimično ni pod uvjetom.

Odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se kao odricanje od naslijeđa. Ovakvo odricanje se smatra kao izjava o ustupanju svog nasljednog dijela.

Član 139. st. 1. i 3.

Izjava o odricanju od naslijeđa ili o primanju naslijeđa ne može se opozvati.

Nasljednik može tražiti poništenje izjave iz stava 1. ovog člana ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom, ili je data usljed prevare ili u zabludi.

Član 224. stav 3.

Sud će u pozivu upozoriti zainteresirana lica da mogu do završetka postupka dati sudu izjavu da li se primaju naslijeđa ili se naslijeđa odriču, a ako na ročište ne dođu ili ne daju izjavu, da će sud o njihovom pravu odlučiti prema podacima kojima raspolaže. Član 226. st. 3. i 4.

O pravima lica koja nisu došla na ročište, a uredno su pozvana, sud će raspraviti prema podacima kojima raspolaže, uzimajući u obzir njihove pismene izjave koje sud primi do donošenja rješenja.

Prilikom raspravljanja zaostavštine zainteresirana lica mogu davati izjave bez prisustva drugih zainteresiranih lica i nije potrebno da se u svakom slučaju tim licima daje prilika da se izjasne o izjavama drugih zainteresiranih lica.

Član 228.

Ako stranke prigovore popisu ili procjeni imovine, sud može, ako to smatra za potrebno, narediti da radnik suda ponovo izvrši popis ili procjenu.

Član 229.

Sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave ako su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo.

Sud će postupiti u smislu prethodnog stava naročito ako su sporne:

1.činjenice od kojih zavisi pravo na naslijeđe, a naročito punovažnost ili sadržina testamenta ili odnos nasljednika i ostavioca na osnovu kog se po zakonu nasljeđuje, 2.činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva nadživjelog bračnog druga i potomaka ostaviočevih koji su živjeli sa ostaviocem u istom domaćinstvu, da im se iz zaostavštine izdvoje predmeti domaćinstva koji služe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba, 3.činjenice od kojih zavisi veličina nasljednog dijela a naročito uračunavanje u nasljedni dio, 4.činjenice od kojih zavisi osnovanost isključenja nužnih nasljednika ili osnovanost razloga za nedostojnost, 5.činjenice o tome da li se neko lice odreklo naslijeđa.

Ako ne postoji spor o činjenicama iz prethodnog stava, već se stranke spore o primjeni prava, ostavinski sud raspravit će pravna pitanja u postupku za raspravljanje zaostavštine.

Član 232. stav 5.

Kad je ostavinski sud raspravio zaostavštinu [...], kao i kad je raspravio zaostavštinu a trebalo je da stranke uputi na parnicu, pravosnažnost odluke ostavinskog suda ne sprečava da se o odnosnom zahtjevu pokrene parnica.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000 404 od 22. novembra 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 4. januara 2007. godine, te 4. i 5. decembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelant osporava navedeno rješenje Kantonalnog suda, tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njegova prava iz člana II/4, člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, te člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…] Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda, koje je doneseno u predmetnom ostavinskom postupku, prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navoda apelanata proizlazi da povredu tog prava vide u onemogućavanju pristupa sudu, te proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, što je sve imalo kao posljedicu da su im dodijeljeni manji nasljedni dijelovi na predmetnim nekretninama. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

22. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj se, za razliku od drugog i trećeg stava člana 6. Evropske konvencije, koji se primjenjuju isključivo na krivične slučajeve, prvi stav člana 6. primjenjuje i na sve postupke koji se tiču utvrđivanja građanskih prava i obaveza, odnosno na sve postupke čiji je ishod odlučujući za građanska prava i obaveze (vidi, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda od 8. juna 1976. godine u predmetu Engel A.22, str. 36). Osim toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj se koncept postojanja spora, u postupcima koji su odlučujući za ishod građanskih prava i obaveza, ne smije postaviti previše formalno (vidi, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda od 16. jula 1971. godine u predmetu Ringeisen A.13, str. 39).

23. Ustavni sud napominje da je u ovom predmetu okončan ostavinski postupak u kome je nasljednicima podijeljena imovina ostaviteljice koja se sastojala od tri nekretnine. Ustavni sud naglašava da je odredbama člana 133. Zakona o nasljeđivanju propisano da: «zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti». Ustavni sud smatra da, ukoliko bi se navedena zakonska odredba primijenila na konkretan slučaj, to bi značilo da su se apelanti, u trenutku smrti ostaviteljice, imali smatrati vlasnicima njene imovine koja se sastojala od tri nekretnine, koja je trebalo da bude podijeljena u predmetnom ostavinskom postupku. Dakle, bez obzira na to što se do okončanja predmetnog ostavinskog postupka nisu mogli znati tačni vlasnički dijelovi apelanata na imovini ostaviteljice, činjenica je da su apelanti, u smislu citirane zakonske odredbe, polagali pravo vlasništva na nekretnine ostaviteljice. U predmetnom ostavinskom postupku bili su određivani tačni vlasnički dijelovi apelanata na imovini ostaviteljice. U konkretnom slučaju ishod takvog postupka, u kom se apelantima kao nasljednicima određuju tačni vlasnički dijelovi na nekretninama ostaviteljice, prema mišljenju Ustavnog suda, jeste «odlučujući za građanska prava i obaveze» apelanata, a takvi postupci su zaštićeni članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se pravičnost suđenja za određivanje građanskih prava i obaveza mora ocijeniti uzimajući u obzir postupak u cjelini. Općenito, ostavinski postupci nisu kontradiktorni po svojoj prirodi, ali član 229. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/80) predviđa mogućnost da strane u ostavinskom postupku pokrenu parnicu za utvrđivanje spornih činjenica koje su značajne za raspodjelu zaostavštine, a to je zbilja i učinjeno u ovom predmetu. Prilikom ocjenjivanja koraka koji su neophodni da bi se ispoštovalo pravo na pravično suđenje mora se uzeti u obzir postupak u cjelini.

25. Ustavni sud ne smatra osnovanim tvrdnje apelanata da im je u konkretnom slučaju onemogućen pristup sudu zbog toga što ih sud nije pozivao na ročišta kada su uzimane nasljedničke izjave od drugih nasljednika. Naime, nesporno je da su apelanti dali svoje nasljedničke izjave i da su imali priliku da se izjasne da li se prihvataju ili odriču svojih nasljednih dijelova na imovini umrle ostaviteljice. Karakter i okolnosti ostavinskih postupaka su takvi da ne bi bilo moguće uvijek osigurati prisustvo svih nasljednika prilikom davanja nasljedničkih izjava. Mogućnost da se nasljedničke izjave uzimaju bez prisustva drugih nasljednika, što propisuje član 226. stav 4. Zakona o nasljeđivanju, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u pogledu mogućnosti da se pokrenu odvojeni postupci za rješavanje spornih činjenica kao što to predviđa član 229. Obrazloženje koje je u tom smislu dao Kantonalni sud Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti smatra da je na ovakav način moglo doći do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Suprotno navodima apelanata, Ustavni sud ne smatra da je nekima, a ne svima, proizvoljno dopušteno da mijenjaju ranije date nasljedničke izjave. Naime, iz spisa apelacije vidljivo je da je nasljednik Ž.Ć. naknadno pozvan da se izjasni u vezi sa svojim zahtjevom za izdvajanje dijela nekretnina ostaviteljice iz ostavinske mase, što se ne može smatrati kao da je Ž.Ć. promijenio svoju ranije datu nasljedničku izjavu. Stoga, Ustavni sud smatra da na ovaj način nije moglo doći do kršenja prava garantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Apelanti smatraju da su unuci ostaviteljice B. i B. Ć. dobili više nego što im prema zakonu pripada, odnosno da im je na taj način dodijeljeno više nego što iznosi vlasnički dio ostaviteljice na predmetnoj nekretnini. Ovi navodi ukazuju da se apelanti žale na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje u pogledu određivanja nasljednih dijelova apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju konstantnu praksu da nije nadležan da ispituje način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo, osim ukoliko utvrđeno činjenično stanje i primjena prava nisu bili «očigledno proizvoljni», te su rezultirali arbitrarnom odlukom kojom se krše ustavna prava.

28. Naglašava se da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao razloge zašto povećava nasljedne dijelove unukā ostaviteljice. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naglasio da je apelant S.Ć. dao nasljedničku izjavu kojom je svoj nasljedni dio ustupio svom bratu-ocu unuka ostaviteljice, pa s obzirom na to da je Ž.Ć., tj. otac unuka ostaviteljice umro dok je trajao prekid predmetnog ostavinskog postupka, dio koji je S.Ć. ustupio svom bratu dodijeljen je njegovim sinovima B. i B. Ć. Sve ovo Kantonalni sud je uvjerljivo obrazložio, naglasivši da nije mogao prihvatiti uvjet iz nasljedničke izjave S.Ć. pod kojim je svoj nasljednički dio ustupio Ž.Ć., jer Zakon o nasljeđivanju ne dopušta davanje nasljedničke izjave pod uvjetom, kao što je naglašeno da se nije mogla prihvatiti ni naknadna nasljednička izjava apelanta S.Ć. s obzirom na to da jednom data nasljednička izjava nije opoziva.

29. Navedeno obrazloženje zasnovano je na odredbama Zakona o nasljeđivanju, i to člana 137. stav 1. prema kome odricanje od naslijeđa ne može biti djelimično, niti pod uvjetom, kao i odredbama člana 139. stav 1. istog zakona prema kojima se nasljednička izjava ne može opozvati, a prema odredbama stava 3. istog člana, može se tražiti poništenje nasljedničke izjave ukoliko se smatra da je data u zabludi. Stoga, Ustavni sud navedeno obrazloženje ne može smatrati proizvoljnim, niti smatra da je na ovaj način došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud naglašava da navode apelanata «da je o nasljedstvu odlučivano na osnovu katastarskog stanja, a ne na osnovu zemljišnoknjižnog stanja» ne može dovesti u vezu niti sa jednim od standarda pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

32. Apelanti osporavaju rješenje Kantonalnog suda, tvrdeći da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelanata o povredi prava na imovinu povezani su sa navodima o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na proizvoljnu primjenu prava i utvrđivanje činjenica.

33. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: [...]

k) Pravo na imovinu.

34. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

35. Ustavni sud primjećuje da su navodi u pogledu prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje. Suština je da apelanti povredu prava na imovinu, isto kao i povredu prava na pravično suđenje, vide u proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica. Ustavni sud je u prethodnom dijelu obrazloženja dao razloge zašto smatra da se u konkretnom slučaju osporena odluka Kantonalnog suda ne zasniva na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na imovinu zbog proizvoljne primjene prava i utvrđivanja činjenica, te smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na nediskriminaciju

36. Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili razloge koji bi bili dovoljni da se smatra da je došlo do različitog postupanja prema strankama u predmetu na zabranjenoj osnovi, što bi dovelo do povrede njihovog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su apelantima nasljedni dijelovi na nekretninama ostaviteljice određeni u ostavinskom postupku na osnovu relevantnih odredaba Zakona o nasljeđivanju, čija primjena nije bila proizvoljna.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-512/07 (R.Ć., S.Ć. i A.L.) | Sudska praksa | Aktio