Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3092/07 (D. T.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Legitimno očekivanje
- Radni spor
- Propisano zakonom
- Pravo na rad
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3092/07
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3092/07, rješavajući apelaciju Dmitra Tihostupa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dmitra Tihostupa.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000-193 od 11. decembra 2007. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dmitra Tihostupa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-000-193 od 11. decembra 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-434/04 od 24. novembra 2005. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad i pravima iz čl. 7. i 23. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dmitar Tihostup (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice podnio je 19. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-434/04 od 24. novembra 2005. godine. Apelant je, također, podnio apelaciju i zbog dužine trajanja navedenog postupka. Apelant je 15. februara 2008. godine dostavio dopunu apelacije kojom je obavijestio Ustavni sud da je postupak pred Vrhovnim sudom okončan Presudom broj 118-0-Rev- 06-000-193 od 11. decembra 2007. godine, te je naveo da se apelacija odnosi i na ovu presudu Vrhovnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda zatraženo je 13. januara 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Osim toga, od Vrhovnog suda je zatraženo da dostavi spis broj 118-0-Rev-06-000-193.
3. Vrhovni sud je 30. januara 2009. godine dostavio traženi odgovor. Okružni sud nije dostavio odgovor, a ni Vrhovni sud nije dostavio traženi spis.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantu 28. maja 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 1. augusta 2001. godine Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud poništi kao nezakonito rješenje o prestanku njegovog radnog odnosa od 31. jula 2001. godine i da naloži Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da mu naknadi neisplaćene plaće, regres i topli obrok, počevši od juna 2001. godine pa nadalje, te da ga vrati na posao. Osnovni sud je Presudom broj RS-15/01 od 24. novembra 2001. godine ovaj apelantov tužbeni zahtjev odbio. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je apelant bio radnik Službe platnog prometa, Filijala Gradiška - Ekspozitura Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: SDK). Nakon što je 28. decembra 2000. godine donesena odluka o osnivanju tužene, tužena je preuzela sve poslove SDK. S tim u vezi, jedan dio radnika SDK preuzela je Razvojna banka, a drugi dio radnika je preuzela tužena. Apelant je izjavom od 4. maja 2001. godine potvrdio da želi da postane radnik tužene počevši od 1. maja 2001. godine. Nakon toga, tužena je donijela akt o sistematizaciji radnih mjesta. Apelantu je, zbog smanjenja broja radnih mjesta u poslovnici Kozarska Dubica sa 13 na jedno, uz apelantovu saglasnost i odricanje od otkaznog roka, Rješenjem broj 01-150/01 od 2. jula 2001. godine prestao radni odnos kod tužene 31. jula 2001. godine. Apelant je primio otpremninu u visini od 9.202,33 KM.
7. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje navedenog rješenja zbog nezakonitosti, isplatu plaća, regresa i toplog obroka za navedeni period, te povratak na posao, budući da se apelant saglasio sa prestankom radnog odnosa i primio otpremninu. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da je neosnovano i apelantovo pozivanje na činjenicu da je u spornom periodu bio na bolovanju, pa da, stoga, nije mogao ni dobiti otkaz, budući da je članom 80. Zakona o radu RS («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) propisano da se otkaz ne može dati radniku koji je na bolovanju, ali samo ako je radnik obolio od profesionalne bolesti ili je povrijeđen na poslu.
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je Presudom broj Ž-267/01 od 15. novembra 2002. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, prihvativši razloge date u obrazloženju predmetne presude.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-23/03 od 21. septembra 2004. godine uvažio reviziju, ukinuo Presudu Okružnog suda broj Ž-267/01 od 15. novembra 2002. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju navedenog rješenja, između ostalog, navedeno je da je potrebno da drugostepeni sud do tada utvrđeno činjenično stanje dopuni tako što će pribaviti akt o sistematizaciji radnih mjesta tužene, što do tada nije urađeno, te utvrditi da li su zaista ukinuta sva radna mjesta u poslovnici Kozarska Dubica tako da apelant nije mogao biti raspoređen na drugo odgovarajuće radno mjesto. Vrhovni sud je, također, naveo da je jedino ukidanje svih radnih mjesta na koje je apelant mogao biti raspoređen uvjet za zakonitost prestanka apelantovog radnog odnosa. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da se izjava koju je apelant potpisao i u kojoj je navedeno da je saglasan sa prekidom radnog odnosa, da se odriče otkaznog roka i da prihvata otpremninu ne može podvesti ni pod jedan od zakonskih razloga za prestanak radnog odnosa koji je propisan članom 113. Zakona o radu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da niti jednom drugom odredbom Zakona o radu nije propisano da ugovor o radu prestaje kada radnik primi otpremninu koja mu se isplaćuje nakon što mu je na zakonit način prestao ugovor o radu.
10. U ponovljenom postupku pred Okružnim sudom donesena je Presuda broj Ž-434/04 od 24. novembra 2005. godine. Tom presudom je apelantova žalba odbijena i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj RS-15/01 od 14. novembra 2001. godine. U obrazloženju navedene presude je istaknuto da je, postupajući po nalogu Vrhovnog suda, otvorena rasprava pred Okružnim sudom i da je pribavljen akt o sistematizaciji poslova i radnih zadataka tužene. Uvidom u navedeni akt utvrđeno je da je predviđeno da u poslovnici Kozarska Dubica radi samo jedan zaposlenik i to na poslovima privatizacije državnog kapitala, trezorskim poslovima i izdavanju poslovnih prostora kao i drugim poslovima. Okružni sud je, dalje, istakao da je iz navedenog vidljivo da je radno mjesto na kojem je apelant radio aktom tužene ukinuto, te da nije bilo mogućnosti da bude raspoređen na neko drugo radno mjesto. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je rješenje kojim je apelantu prestao radni odnos doneseno u skladu sa članom 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu.
11. Protiv navedenog rješenja apelant je 20. januara 2006. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Presudom broj 118-0-Rev-06-000-193 od 11. decembra 2007. godine Vrhovni sud je reviziju odbio. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je istakao da je u postupku pred nižestepenim sudovima nesporno utvrđeno da je aktom o sistematizaciji radnih mjesta tužene ukinuto radno mjesto na kojem je apelant radio. Dalje, utvrđeno je i da nije bilo drugih radnih mjesta koja su odgovarala apelantovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, na koja je bilo moguće rasporediti apelanta, zato što je navedenim aktom predviđeno da u poslovnici u Kozarskoj Dubici radi samo jedan zaposlenik. Stoga je Vrhovni sud utvrdio da je rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa doneseno u skladu sa članom 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu, te da je apelantova revizija neosnovana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu navedenim sudskim odlukama kao i zbog dužine trajanja postupka, prije svega pred Vrhovnim sudom, u radnom sporu koji je prema zakonskoj odredbi hitan, povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na rad, te prava iz čl. 7. i 13. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Povredu navedenih prava apelant vidi, kako u dužini trajanja postupka, tako i u postupanju tužene koja ga je, kako apelant tvrdi, «na prevaru primorala da potpiše saglasnost za prestanak radnog odnosa i na taj način ga ostavila bez ikakvih sredstava za život». Apelant, također, smatra da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi, te da je tužena imala mogućnost da ga uputi na rad u neku drugu poslovnicu. Apelant smatra da Ustavni sud treba da usvoji njegovu apelaciju i ukine sve donesene sudske odluke i da naloži tuženoj da ga vrati na posao kako bi mogao ostvariti zakonom propisane uvjete radi odlaska u penziju.
b) Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava i da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. 15. U Zakonu o radu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) relevantne odredbe glase:
Član 112. stav 1. tačka 3.
Ugovor o radu prestaje da važi:
[…] 3) otkazom ugovora od strane poslodavca i radnika; […] Član 113. stav 1. tačka 2.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
[…] 2) ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika; […] Član 127. stav 1.
Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme a kojem prestaje radni odnos nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu osim ako mu radni odnos prestaje u slučajevima iz člana 113. stav 1. tač. 1. i 4. ovog zakona. […]
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na «suđenje u razumnom roku» zato što sudovi, prije svega Vrhovni sud, nisu u dužem vremenskom periodu donijeli konačnu odluku u njegovom predmetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant 15. februara 2008. godine dostavio dopunu apelacije uz koju je priložio i Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000-193 od 11. decembra 2007. godine kojom je, nakon podnošenja apelacije, postupak okončan.
19. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
I. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
20. Apelant smatra da mu je time što sudovi nisu donijeli odluku u razumnom roku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a.) Relevantni principi
23. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
24. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b.) Period koji se uzima u obzir
25. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju zbog dužine trajanja postupka povodom njegovog tužbenog zahtjeva podnesenog 1. augusta 2001. godine. Osim toga, u vrijeme podnošenja apelacije postupak u konkretnom predmetu nije bio okončan da bi Presudom broj 118- 0-Rev-06-000-193 od 11. decembra 2007. godine postupak bio okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir period od podnošenja tužbe pa do donošenja konačne odluke, dakle period od šest godina i četiri mjeseca. c.) Analiza razumnosti trajanja postupka
26. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji, prema mišljenju Ustavnog suda, nije naročito složen. Predmetni postupak pred Osnovnim sudom je započeo 1. augusta 2001. godine kada je apelant podnio tužbu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je postupak do donošenja prvostepene presude Osnovnog suda trajao samo tri mjeseca, a da je drugostepena presuda donesena 15. novembra 2002. godine, dakle nakon godinu dana. Nakon toga, 21. septembra 2004. godine je doneseno rješenje povodom revizije kojim je postupak pred drugostepenim sudom ponovljen. Dakle, postupak revizije pred Vrhovnim sudom je trajao nešto malo manje od dvije godine. Osim toga, ponovni postupak je trajao više od tri godine, od čega pred Okružnim sudom godinu dana, jer je ovaj sud presudu donio 24. novembra 2005. godine. Dalje, postupak povodom revizije je trajao nešto malo manje od dvije godine jer je postupak okončan 11. decembra 2007. godine. Iz navedenog proizlazi da je postupak ukupno trajao šest godina i četiri mjeseca, od čega pred Vrhovnim sudom skoro četiri godine. Dalje, Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud nije ponudio nikakve razloge koji bi opravdali toliko dugo trajanje radnog spora, koji je hitne prirode, pa čak nije dostavio ni spis Ustavnom sudu na uvid.
27. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka na određenim instancama posmatranim pojedinačno može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da, uzeto u cjelini, nema razložnog opravdanja zašto je postupak u sporu koji je hitne prirode trajao šest godina i četiri mjeseca, bez obzira na činjenicu da je na pojedinačnim instancama, prije svega pred Osnovnim sudom, taj postupak vrlo brzo okončan, da je ponovljen zbog proceduralne greške Okružnog suda, a da je najduže trajao pred Vrhovnim sudom. Također, Ustavni sud ukazuje da nije mogao utvrditi apelantovu eventualnu odgovornost za dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju budući da Ustavnom sudu nije dostavljen traženi spis.
28. S obzirom na navedeno, te cijeneći činjenice i dokaze koji su bili dostupni u predmetu, Ustavni sud smatra da se dužina postupka u konkretnom slučaju može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim vlastima.
29. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
30. Apelant u apelaciji navodi i da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje budući da su osporene odluke donesene suprotno zakonskim odredbama i da bi Ustavni sud trebalo da ukine te odluke i naloži poslodavcu da ga vrati na posao kako bi mogao ostvariti pravo na stjecanje penzije.
31. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
32. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe čl. 112, 113. i
127. Zakona o radu. Naime, prema tim odredbama poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu ukoliko za njegovim radom prestane potreba. Također, u slučaju da je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da je taj rad trajao neprekidno najmanje dvije godine kod poslodavca, u slučaju otkaza rada iz navedenog razloga radnik ima pravo na otpremninu. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju prestala potreba za apelantovim radom i nije bilo mogućnosti da on bude raspoređen na neko drugo odgovarajuće radno mjesto budući da su sva radna mjesta, osim jednog, u poslovnici u kojoj je apelant bio zaposlen, ukinuta i da je apelant primio otpremninu. Imajući u vidu navedeno, kao i citirane zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće prihvatiti apelantov zahtjev za poništenje rješenja o otkazu ugovora o radu. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi i ona u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelant u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni sud nije utvrdio da postoji nešto što bi ukazivalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu. S tim u vezi, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.
33. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
III. Pravo na imovinu
34. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojima «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su Zakonom o radu regulirani uvjeti pod kojima zaposlenicima može prestati radni odnos, odnosno kada se prestanak radnog odnosa smatra nezakonitim. Dakle, apelant je imao «ostvariv» zahtjev prema Zakonu o radu, ali je bilo potrebno da dokaže da je njegov ugovor o prestanku radnog odnosa donesen suprotno zakonskim odredbama, te da je tužena zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa dužna da mu isplati naknadu plaće i drugih primanja iz radnog odnosa kao i da ga vrati na posao. Iz navedenog slijedi da naknada potraživanja koja proizlaze iz radnog odnosa nije apelantova postojeća imovina, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev za rješavanje radnopravnog statusa biti riješen u njegovu korist.
37. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je, nakon što je aktom o sistematizaciji radnih mjesta tužene ukinuto ne samo apelantovo nego i 12 drugih radnih mjesta u poslovnici Kozarska Dubica, tako da nije bilo moguće apelanta rasporediti na neko drugo odgovarajuće radno mjesto, rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu doneseno u skladu sa članom 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. Osim toga, sudovi su utvrdili da je apelant, u skladu sa članom 127. stav 1. Zakona o radu, primio i odgovarajuću otpremninu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti tražena prava vezana za radni odnos, budući da je rješenje kojim mu je prestao radni odnos doneseno u skladu sa odredbama Zakona o radu.
38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, te, s tim u vezi, pravo na naknadu plaća i drugih potraživanja kao i povrat na posao. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
IV. Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad i pravima iz čl. 7. i 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima
39. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, navedena je i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantirano samostalno već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - «Nediskriminacija» (vidi, npr., Ustavni sud, neobjavljene odluke br. AP 1994/06 od 5. aprila 2007. godine i AP 2482/07 od 18. oktobra 2007. godine). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji navodi povredu ovih prava i da smatra da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi. Međutim, apelant u apelaciji osim paušalnog navoda da je diskriminiran ne nudi nikakve dokaze niti činjenice kojima bi učinio vjerovatnim da je diskriminiran, niti je iz činjenica predmeta takva diskriminacija vidljiva, pa Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad i pravima iz čl. 7. i 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima neosnovani.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu prava iz radnog odnosa u predmetu u kojem je apelant tužilac trajao šest godina i četiri mjeseca, kada se takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnih sudova koji nisu dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelant poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na apelantovu štetu.
41. Nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će ostvariti prava koja pripadaju zaposleniku na osnovu Zakona o radu. Također, nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad i pravima iz čl. 7. i 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima kada apelant navode o diskriminaciji nije obrazložio niti je pružio dokaze vezane za tu tvrdnju.
42. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović