Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-583/07 (B. Đ.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni odnos
- Upravni spor
- Pravo na rad
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-583/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 583/07, rješavajući apelaciju Boška Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Đurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-645/04 od 29.
novembra 2006. godine i Naredbe broj: 8/1-01-94/04 Ministra odbrane Republike Srpske od 6. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Boško Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 12. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-645/04 od 29. novembra 2006. godine i Naredbe broj: 8/1-01-94/04 Ministra odbrane Republike Srpske od 6. maja 2004. godine (u daljnjem tekstu: Naredba ministra odbrane).
2. Naredbom ministra odbrane broj 8/1-01-94/04 od 6. maja 2004. godine, apelantu je prestala profesionalna vojna služba-radni odnos u Vojsci Republike Srpske. Razlog za prestanak radnog odnosa je Odluka Vlade Republike Srpske o smanjenju broja zaposlenih u sistemu odbrane Republike Srpske i policije broj: 02/1-020-120/04 od 2. februara 2004. godine. Vlada Republike Srpske je navednu odluku donijela zbog provođenja reforme sistema odbrane Republike Srpske. Ministar odbrane je donio Naredbu nakon što je, primjenom kriterija utvrđenih Programom o zbrinjavanju otpuštenih lica iz sistema odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Program zbrinjavanja), utvrđeno da je apelant lice za čijim je radom prestala potreba u Vojsci Republike Srpske. Naredbom je, također, predviđeno da će nadležni starješina razriješiti apelanta od profesionalne vojne službe u skladu sa članom 95. stav 1. i 2. Zakona o vojsci Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 31/96, 46/01 i 33/04).
3. Nadležni starješina VP 1750 Prijedor donio je Rješenje broj 263-1 od 12. maja 2004. godine (u daljnjem tekstu: rješenje VP-e), kojim je razriješio apelanta od profesionalne vojne službe sa danom 31. majom 2004. godine. Rješenjem je utvrđeno da apelant ima pravo na godišnji odmor i pravo na otpremninu, kao i sva druga prava utvrđena Zakonom i Programom o zbrinjavanju. U obrazloženju je navedeno da je iz dokumenata službene evidencije utvrđeno da je Naredbom Ministara odbrane odlučeno da apelantu prestane profesionalna vojna služba, te da je ista postala konačna, jer je istekao rok za žalbu. U rješenju je konstatovano i da je apelant, 12. maja 2004. godine, podnio izvještaj da je predao dužnost komandira Voda za obezbjeđenje u VP 1750 Prijedor.
4. Odlučujući o izjavljenoj žalbi apelanta protiv rješenja VP-e od 12. maja 2004. godine, Komanda 1. Divizije «R» - Komisija za rješavanje prigovora od strane PVL i RuV (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ), je rješenjem broj 06/2-17 od 24. juna 2004. godine, odbila žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdila prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, drugostepeni organ je naveo hronologiju dešavanja oko apelantovog prestanka profesionalne vojne službe. Drugostepeni organ je, također, konstatovao da je Odluka na koju je apelant izjavio žalbu, akt procesne prirode u realizaciji Naredbe Ministra odbrane RS. Obzirom da apelant u žalbi nije naveo nove činjenice, drugostepeni organ je utvrdio da je ožalbeno rješenje zasnovano na zakonu i žalbu apelanta odbio. U rješenju je apelantu data pouka da može pokrenuti upravni spor pred Okužnim sudom. Apelant nije tužbom pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor protiv ovog rješenja .
5. Međutim, apelant je tužbom pred Vrhovnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Naredbe Ministra odbrane od 6.maja 2004. godine. Vrhovni sud je 29. novembra 2006. godine donio Presudu broj U-654/04, kojom je tužbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je naveo da je, nakon što je razmotrio tužbu apelanta i osporeni akt, shodno odredbi člana 39. Zakona o upravnim sporovima (“Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/94, u daljnjem tekstu: ZUS) odlučio da tužbu odbije. Nadalje je Vrhovni sud, ponovio razloge za prestanak radnog odnosa apelanta navedene u ožalbenom aktu. Sud je utvrdio, da iz priloga spisa, proizlazi da je Ministarstvo odbrane Republike Srpske, rješenjem broj: 8/1-01-94/0 na osnovu člana 116. stav 1. tačka 6. Zakona o vojsci Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 31/96, 46/01 i 33/04), odlučilo da prestaje profesionalna vojna služba poimenično imenovanim licima prema spisku od broja 1. do broja 162., među kojima je navedeno i ime apelanta. Sud je zaključio da je osporeni akt pravilan i na zakonu zasnovan. Odredbom člana 116. tačka 6. Zakona o vojsci Republike Srpske je propisano da ministar odbrane rješava i o prestanku službe u vojsci oficira i podoficira, zaključno sa činom pukovnika. Zbog navedenog, sud je zaključio da ne postoje razlozi iz člana 10. ZUS-a za poništenje osporenog upravnog akta.
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kao i člana 6. stav 1. i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje zbog činjenice da sud nije uzeo u razmatranje njegove navode da je bio pripadnik Vojske RS od 21. maja 1992. godine, da je završio školu “Rajko Balać” u Banja Luci-smjer pješadija u školskoj 1994/95 godini, da je bio u Vojnoj policiji do 2000. godine i da je odlikovan Ordenom za hrabrost dana 28. juna 1993. godine. Osim toga, i da je 1997. godine novčano nagrađen zbog svog odnosa na poslu, te da ima službenu ocjenu dobru. Apelantu je nejasno po kom osnovu mu je prestala profesionalna vojna služba obzirom da se, prema njegovim navodima, nije mogla donijeti odluka za njega lično kada nije ukinuto njegovo radno mjesto. Sud uopšte nije uzimao u obzir da član 116. stav 1. tačka 6. Zakona o vojsci Republike Srpske nije osnov za prestanak vojne službe. Apelant smatra da se u njegovom slučaju trebao primijeniti član 95. stav 1. i 2. Zakona o vojsci kojim je propisan način razrješenja a u odredbi člana 88. Zakona o vojsci navedeni su osnovi prestanka vojne službe što se ne navodi ni u citiranom rješenju Ministra broj: 8/1-94 od 6. maja 2004. godine. Apelant ističe da je presuda Vrhovnog suda nepravilna i nezakonita i da je Vrhovni sud trebao utvrditi jesu li ispoštovani kriteriji koji su donešeni. Obzirom da Naredba ministra ne sadrži nikakve kriterije po kojim je apelant stavljen na spisak niti postoje podaci kako su ostali radnici ispunili kriterije da ostanu u službi odbrane to je njegov otkaz nezakonit a prema osobama koje su proglašene viškom, te kojima je prestao radni odnos u službi odbrane RS, izvršena je diskriminacija. Apelant navodi da su sva lica koja su bila zaposlena u sistemu odbrane RS morala biti bodovana na objektivan način prema kriterijumima i pravilima a tek na osnovu takvog spiska trebao je biti sačinjena lista od 162. lica koji imaju najmanje bodova za ostanak u službi odbrane. Tako nije postupano, pa je u odnosu na apelanta i ostala lica izvršena diskriminacija i utvrđen im je nezakonit prestanak radnog odnosa, po osnovu prestanka potrebe posla u sistemu odbrane RS. Povredu prava iz člana 6. stav 1. i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kao i člana 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima apelant nije obrazložio nego je samo citirao navedene članove, ističući da su povrijeđeni
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
A. Pravo na pravično suđenje
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, obzirom da je apelant bio pripadnik profesionalne vojne formacije. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je i Evropski sud zauzeo stav da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uvjeta. «Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države» te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji prezumcija da se član 6. primjenjuje.» (vidi, Evorpski sud, presuda Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62.). Evropski sud priznaje interes države u kontroliranju pristupa sudu kada je riječ o izvjesnim kategorijama osoblja. Međutim, na državama članicama je, prije svega nadležnom domaćem zakonodavstvu, da identifikuju ona područja državne službe koja uključuju diskrecione ovlasti neodvojive od suvereniteta države gdje interesi pojedinca moraju biti u drugom planu. Evropski sud vrši kontrolu poštujući princip supsidijarnosti (vidi Z et al. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 20392/95, stav 103, Evropski sud za ljudska prava 2001-V).
10. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj Ustavni sud zapaža da apelant, kao profesionalno vojno lice, osporava Naredbu Ministra odbrane RS o prestanku profesionalne vojne službe u oružanim snagama Republike Srpske. Ustavni sud zapaža da je apelant imao pravo pokretanja upravnog spora, te da, samim tim, ima pravo na garancije iz člana 6. Evropske konvencije.
11. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju prava na pravično suđenje obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. U vezi stim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da se apelant nije u apelaciji pozvao na kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje, već samo dovodi u pitanje način na koji je sud utvrdio činjenice i primijenio pravo. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema bilo čega što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna, jer je sud za svoju odluku dao jasne i uvjerljive razloge. Ustavni sud naročito ističe da je Ministarstvo odbrane nadležno i, svakako, u boljoj poziciji od Ustavnog suda da, na osnovu svih okolnosti konkretnog slučaja, ocijeni koje osobe su prekobrojne i kojima treba da prestane profesionalna vojna služba, pa tako i apelantu. Stoga, s obzirom na apelantove navode, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. B. Ostali navodi
13. U vezi sa navodima o povredi prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad, Ustavni sud zapaža da ovi navodi nisu posebno obrazloženi nego se spominju u kontekstu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koje je Ustavni sud već razmotrio. Također, osim paušalnih navoda o kršenju ovog prava apelant nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode ili učinili vjerovatnim da je bio žrtva kršenja ovog prava. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović