Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1105/07 (P. T.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1105/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. srpnja 2009. godine, u predmetu broj AP 1105/07, rješavajući apelaciju Pere Tokića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Tokića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-U-06-000 137 od 9. veljače 2007. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci, broj 1092804956 od 4. svibnja 2006. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Doboj, MBO 1092804956 od 26. siječnja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Tokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Osijeka, Republika Hrvatska, podnio je 16. travnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-U-06-000 137 od 9. veljače 2007. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Bijeljina-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko tijelo), broj 1092804956 od 4. svibnja 2006. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Filijala Doboj), MBO 1092804956 od 26. siječnja 2006. godine.

2. Rješenjem Filijale Doboj MBO 1092804956 od 26. siječnja 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev za isplatu neisplaćene starosne mirovine za razdoblje od 1. veljače 1992. do 1. studenoga 1995. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je kao nesporno utvrđeno da je apelant bio korisnik starosne mirovine na temelju rješenja Fonda MIO BiH počevši od 26. lipnja 1988. godine. Rješenjem Fonda PIORS od 1. listopada 2000. godine izvršen je preračun apelantove mirovine sukladno važećim propisima i uspostavljena je isplata mirovine prema navedenom rješenju. Dalje, Filijala Doboj je utvrdila da apelant nije obavijestio mjerodavno tijelo za isplatu mirovine da je u spornom razdoblju promijenio prebivalište. Pri odlučivanju o apelantovom zahtjevu prvostupanjsko tijelo se pozvalo na odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 106/05; u daljnjem tekstu Zakon o PIO) i to na odredbu članka 183. stavak 1. kojom je propisano da je korisnik prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja obvezan u roku od osam dana prijaviti svaku činjenicu koja utječe na korištenje ili opseg prava, a u svezi sa člankom 180. kojim je propisano da se mirovine utvrđuju «u mjesečnom iznosu i isplaćuju se unazad, u tekućem mjesecu za protekli mjesec. Dospjela primanja [...], koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti». Obzirom na to da apelant nije obavijestio mjerodavnu službu o promjeni prebivališta, što utječe na korištenje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, primjenom navedenih propisa odbijen je njegov zahtjev.

3. Drugostupanjsko tijelo je 4. svibnja 2006. godine Rješenjem broj 1092804956 apelantov priziv odbilo i potvrdilo prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja drugostupanjsko tijelo je navelo da je prvostupanjsko rješenje pravilno i utemeljeno na zakonu. Naime, iz spisa proizlazi da je isplata apelantove starosne mirovine do travnja 1992. godine vršena iz filijale PIO Tuzla. Apelantova isplatna adresa se 31. ožujka 1992. godine nalazila na području koje je prema Dejtonskom sporazumu pripalo Republici Srpskoj. Apelant od Filijale Doboj nije primao mirovinu od travnja 1992. godine do 26. listopada 2000. godine kada je podnio zahtjev i od kada mu se mirovina redovno isplaćuje. Obzirom na odredbe Zakona o PIO-u, drugostupanjsko tijelo je zaključilo da je prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdilo da apelant nema pravo na isplatu mirovine za traženo vremensko razdoblje. Dalje, u obrazloženju rješenja je navedeno da je prema članku 5. stavak 3. Zakona o PIO-u predviđeno da «prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih i neisplaćenih penzija i drugih novčanih primanja, u slučajevima i pod uslovima utvrđenim zakonom». Osim toga, drugostupanjsko tijelo je utvrdilo i da su neutemeljeni apelantovi navodi koji se odnose na nepostojanje rješenja o prestanku isplate mirovine jer je isplata mirovine do travnja 1992. godine vršena iz DFPIO-Filijala Tuzla, koja je i obustavila isplatu, a Fond PIORS je obvezu isplate mirovine za apelanta preuzeo na temelju Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 15/00).

4. Presudom Okružnog suda broj 013-0-U-06-000 137 od 9. veljače 2007. godine sud je apelantovu tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude sud je naveo da je nesporno da je apelant u travnju 1992. godine napustio svoje prebivalište i izbjegao sa prostora BiH. Obzirom na tu okolnost, prvostupanjsko tijelo objektivno nije moglo vršiti isplatu mirovine apelantu, jer je apelantova zakonska obveza bila da dostavi prvostupanjskom tijelu svoju promijenjenu adresu prebivališta. Pošto je apelant tek 18. srpnja 2003. godine podnio zahtjev za isplatu neisplaćenih mirovina za razdoblje od 1. veljače 1992 do 1. studenoga 1995. godine, to je, prema ocjeni suda, prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je Rješenjem broj 1092804956 od 26. siječnja 2006. godine odbilo apelantov zahtjev. Okružni sud je zaključio da je prvostupanjsko tijelo pravilno primijenilo odredbe Zakona o PIO. Okružni sud je, također, naveo da je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02.732/96 od 19. lipnja 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 15/96) ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost, te da je apelant od tog momenta imao mogućnost poduzeti odgovarajuće mjere kako bi ostvario svoja prava vezana za isplatu mirovine. Dalje, sud je obrazložio da je odredbom članka 5. stavak 2. Zakona o PIO propisano da prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih i neisplaćenih mirovina, a člankom 372. Zakona o obligacijskim odnosima Republike Srpske je propisano da povremena potraživanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Dalje, Okružni sud nije ustanovio da postoje bilo kakvi drugi razlozi zbog kojih bi se po odredbama Zakona o upravnim sporovima moglo pobijati predmetno upravno rješenje, te je odlučio odbiti apelantovu tužbu.

5. Apelant u apelaciji navodi da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni zakonskih odredaba obzirom na to da se, prema njegovom mišljenju, starosna mirovina ubraja u kategoriju stečenih prava, odnosno prava koja su stalna i koja ne mogu biti privremena. Ističe da se u njegovom slučaju nije mogao primijeniti članak 183. stavak 1. Zakona o PIO, jer činjenica njegovog izbivanja iz mjesta prebivališta (zbog rata) nije činjenica koja utječe na korištenje, a pogotovo na opseg prava. Dalje, apelant ističe da nikada nije dobio rješenje kojim se prekida isplata njegove mirovine. Smatra da je Fond PIO trebao njegove mirovine deponirati, budući da je to njegova neotuđiva imovina, dok ne bude omogućeno da mu se one isplate. Zbog navedenih povreda apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu. Također, apelant je naveo da su mu povrijeđeni i «pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku», «pravo na životni standard», «pravo na naknadu i pravičnu i odgovarajuću odštetu žrtve torture», «pravo na zaštitu i pomoć porodici» i «pravo na djelotvoran pravni lijek». Apelant nije konkretizirao u čemu se sastoje navedene povrede.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje jesu li upravna tijela i sud pravilno primijenili odredbe Zakona o PIO-u. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske mjerodavnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Filijala Doboj obrazložila na temelju kojih zakonskih odredaba je odbila apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih starosnih mirovina za traženo razdoblje. Drugostupanjsko tijelo je, odlučujući o apelantovom prizivu, u širem opsegu obrazložilo razloge zašto je potvrdilo prvostupanjsko rješenje, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoju odluku. Ustavni sud zapaža da su i upravna tijela i Okružni sud dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je obrazloženje predmetnih odluka jednostrano i da je kompletan postupak vođen na apelantovu štetu. Osim toga, apelant u apelaciji ne navodi nikakve druge argumente u prilog svojoj tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje koji bi bili različiti od onih koje je istaknuo u prizivu i tužbi i koje su upravna tijela i Okružni sud već ispitali i istaknuli svoj stav o njima. Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, osim što je nezadovoljan donesenom odlukom. Stoga, imajući u vidu stav naveden u točki 8. ove odluke, odnosno da nije zadatak ovog suda preispitivati zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stavak 4), Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama upravnih tijela i Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je navedenim odlukama onemogućena isplata njegovih mirovina za vremensko razdoblje od 1. veljače 1992. do 1. studenoga 1995. godine. Imajući u vidu da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu svode na iste razloge za koje smatra da su doveli do kršenja prava na pravično suđenje, a u kontekstu elaboracije povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u prethodnim točkama, Ustavni sud konstatira da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) neutemeljeni, te je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neutemeljena.

11. Apelant je naveo i povredu sljedećih prava: «pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku», «pravo na životni standard», «pravo na naknadu i pravičnu i odgovarajuću odštetu žrtve torture», «pravo na zaštitu i pomoć porodici» i «pravo na djelotvoran pravni lijek». Međutim, on ne obrazlaže niti navodi bilo kakav dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da je povreda navedenih prava moguća, izuzev što paušalno navodi da su mu ta prava povrijeđena zbog donošenja odluke kojom je odbijen njegov zahtjev za isplatu neisplaćenih mirovina. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neutemeljena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1105/07 (P. T.) | Sudska praksa | Aktio