Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-831/07 («Gramping inženjering» d.o.o. Posušje)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-831/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. srpnja 2009. godine, u predmetu broj AP 831/07, rješavajući apelaciju «Gramping inženjeringa» d.o.o. Posušje, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Gramping inženjeringa ” d.o.o. Posušje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1084/05 od 14. prosinca 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Pž-25/05 od 8. lipnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Ps- 51/00 od 23. prosinca 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. «Gramping inženjering» d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Odvjetnički ured «Sesar-Ćurić» iz Mostara, podnio je 19. ožujka 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1084/05 od 14. prosinca 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-
25/05 od 8. lipnja 2005. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-51/00 od 23. prosinca 2004. godine.
2. Apelant je, kao naručitelj, 21. kolovoza 1998. godine zaključio ugovor o građenju broj 16/98 sa poduzećem «Slatina» p.o. Tuzla, kao izvršiteljem (u daljnjem tekstu: tužitelj). Predmet ugovora su bili određeni građevni radovi na saniranju ratom oštećenih stambenih građevina u Sisačko-moslovačkoj županiji, područje Petrinje, a prema tehničkoj dokumentaciji «Upute o načinu sanacije ratom oštećenih građevina». Navedeni radovi trebali su se završiti do 30. listopada 1998. godine. Dalje, člankom 4. ugovora regulirano je da se plaćanje radova vrši «putem ispostavljenih situacija po cijenama iz ugovorenih uputa i količina iz knjige građenja» a na žiro-račun tužitelja naznačen u ovom članku. Člankom 5. ugovora tužitelj se obvezao da će do 25. u mjesecu ispostavljati građevnu knjigu za izvršene radove u odnosnom mjesecu na ovjeru apelantu. Isplata situacija trebala se vršiti na žiro-račun tužitelja označen u članku 4. ugovora. Člankom 6. ugovora bilo je regulirano da će se «za eventualne naknadne radove cijena formirati dogovorno, prije njihovog početka, ili na bazi graditeljskih normi i satnica» preciziranih ovim člankom. Najzad, člankom 7. ugovora bilo je regulirano da «naručitelj (apelant) će izvoditelju (tužitelju) na ime istovara i prebacivanja preostalog materijala sa objekta priznati 8% od ugovorene cijene u troškovniku».
3. Tužitelj je 27. ožujka 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi isplate duga po osnovi zaključenog ugovora o građenju broj 16/98 od 21. kolovoza 1998. godine. Tužitelj je naveo da je ispunio pretežni dio ugovora i pretežan dio radova prema zaključenom ugovoru do 30. listopada 1998. godine, te da je sa apelantom zajedno obišao predmetne objekte, o čemu je sačinjen zapisnik 16. veljače 2009. godine, odnosno zapisnik o primopredaji 26. ožujka 1999. godine. Dalje, tužitelj je na ime duga potraživao iznos od 51.446,88 KM, a koji se odnosio na dug po osnovi već priznatih situacija od apelanta u iznosu od 14.478,66 KM, dug koji proistječe iz članka 7. ugovora i odnosi se na 8% u iznosu od 14.929,34 KM, te dug u iznosu od 22.038,88 KM na ime naknadnih radova prema ispostavljenoj situaciji broj 2/99. Apelant je, u odgovoru na tužbu, istaknuo da tužitelj nije poštivao ugovorene rokove građenja, da je tražio isplatu u DEM, mada je u ugovoru bila navedena isplata u kunama, da nije napravio građevnu knjigu na osnovi koje je trebalo ispostaviti račune – situacije, odnosno da do danas nije uredio građevnu knjigu. Najzad, apelant je istaknuo da tužitelj nije opravdao utrošak materijala po građevnim normama, pa je dužan platiti sva prekoračenja, kao i da nije vršio istovar robe u skladištu i dovoz na gradilište, te, stoga, ne može zahtijevati 8% od ugovorene cijene u troškovniku, kako je regulirano člankom 7. ugovora.
4. Općinski sud je Presudom broj Ps-51/00 od 23. prosinca 2004. godine, a koju je u cijelosti potvrdio Kantonalni sud svojom Presudom broj Pž-25/05 od 8. lipnja 2005. godine, obvezao apelanta da tužitelju, na ime izvršenih građevnih radova, isplati naznačeni novčani iznos, te nadoknadi troškove postupka. Iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da je ugovor o građenju broj 16/98 prvo potpisao apelantov zakonski zastupnik, te da je tužitelju ugovor na potpis donio sin i uposlenik apelantovog zakonskog zastupnika, da je precrtavanje dijela teksta u članku 7. ugovora izvršio zakonski zastupnik tužitelja, a da je upis dijela teksta u istom članku izvršio sin i uposlenik apelantovog zakonskog zastupnika, što je i sâm potvrdio na raspravi održanoj 23. prosinca 2004. godine. Nadzor nad radovima tužitelja vršio je Nenad Pešut, kao ovlašteno tijelo, koji je potvrdio da je tužitelj vršio istovar i prebacivao sav preostali materijal od izgradnje sa objekta na objekt, da je vodio i potpisao građevnu knjigu, koju je u apelantovo ime vodio prema investitoru, Ministarstvu obnove i razvitka Republike Hrvatske, a koju je ispostavljao na temelju situacija i ukupnog izvješća o završenim radovima, da je konačna situacija izvršenih radova dostavljena investitoru suglasna sa konačnom situacijom broj 2/99 od travnja 1999. godine, a koju je ispostavio tužitelj, te da je sve izvršene radove u cijelosti od investitora naplatio apelant. Apelantov prigovor da je ugovoreno plaćanje u kunama sud je odbio kao neutemeljen obzirom da je, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, utvrđeno da je broj žiro-računa tužitelja naznačen u ugovoru broj deviznog računa, a što znači da su stranke ugovorile isplatu u devizama. Najzad, apelantov prigovor da tužitelj nije izvršio ugovorene radove na vrijeme obijen je kao neutemeljen, a nakon izvršenog uvida u građevni dnevnik od 20. listopada 1998. godine u kojem je upisano da do navedenog dana investitor nije uveo tužitelja u posao na desetom objektu, te konstatirano i potpisano od obje strane da tužitelj za to ne snosi nikakvu odgovornost. Identična zabilješka konstatirana je glede još dva objekta 1. listopada 1998. godine.
5. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-1084/05 od 14. prosinca 2006. godine apelantovu reviziju odbio kao neutemeljenu. Vrhovni sud je ocijenio da su neutemeljeni navodi revizije da je tužitelj jednostrano izmijenio odredbe ugovora o građenju broj 16/98 obzirom da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je izmjene u članku 7. predmetnog ugovora izvršio apelantov ovlašteni uposlenik koji je tužitelju ugovor donio na potpis, pa da ga je ovaj nakon toga potpisao. U ovoj presudi je navedeno da uposlenik tuženog i sin apelantovog zakonskog zastupnika koji je ugovor donio na potpis, a koji je saslušan kao svjedok, nije tvrdio da se protivio izmjenama prije potpisivanja, niti da je tražio konzultacije sa apelantovim zakonskim zastupnikom, pa sudovi pravilno zaključuju da se on s time suglasio, odnosno da je imao ovlast izvršiti izmjene. U konkretnom slučaju, kako je navedeno u presudi, irelevantno je da je ova osoba imala ovlast za izmjene ugovora, odnosno o ovom pitanju nije trebao voditi računa tužitelj, pa je sud ocijenio da nema jednostrane izmjene ugovora u smislu čl. 124. i 133. Zakona o obligacijskim odnosima. U ovoj presudi je, dalje, navedeno da je neutemeljenim ocijenjen i apelantov prigovor o nepostojanju njegove suglasnosti glede naknadnih radova, pa, sukladno tomu, i pogrešne primjene članka 633. Zakona o obligacijskim odnosima. Naime, iz članka 6. ugovora proizlazi da će se za naknadne radove formirati cijena prije njihova početka, a na bazi građevnih normi i satnica. Na temelju toga sud je zaključio da je apelant, potpisivanjem ugovora sa ovakvom odredbom, već dao pismenu suglasnost i na naknadne radove. U prilog ovakvom zaključku ide i činjenica da je apelantovo nadzorno tijelo priznalo naknadne radove, te da su, prema situaciji ispostavljenoj investitoru, oni prihvaćeni, odnosno, prema situaciji broj 2/99, apelant je te radove i naplatio od investitora. Glede tvrdnji da tužitelj nije vodio građevni dnevnik, odnosno da apelant nije potpisao građevnu knjigudnevnik koju je tužitelj vodio, ukazano je kao nepobitno da je tužitelj prihvatio sve podatke o radovima, količini utrošenog materijala i drugo što je apelantovo nadzorno tijelo upisalo u građevnu knjigu prema investitoru. U biti, to predstavlja građevnu knjigu koju je ovjerio apelant, koju je investitor prihvatio i izvršio isplatu apelantu, pa je prigovor o nepostojanju građevnog dnevnika ocijenjen neutemeljenim. Najzad, apelantovi prigovori o pristranosti svjedoka Nenada Pešuta, koji je bio apelantovo ovlašteno nadzorno tijelo i u dobrim odnosima sa tužiteljem, te nalazima vještaka financijske i građevinske struke su ocijenjeni kao prigovori na činjenično utvrđenje zbog čega se revizija ne može ulagati, pa oni, stoga, nisu bili ni ocijenjeni.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da su sve presude rezultat netočno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te nepravilne primjene materijalnog prava. U tome smislu apelant se izričito poziva na članak 663. Zakona o obligacijskim odnosima koji definira da izvođač radova mora imati pismenu suglasnost naručitelja radova za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, te da ne može tražiti povećanje ugovorene cijene za radove koje izvršio bez takve suglasnosti. Smatra da je tužitelj bio obvezan dokazati postojanje takve suglasnosti, ali da on to u vođenim postupcima nije ni pokušao. Pobijane presude u tome pravcu ne nude nikakve razloge i obrazloženja, pa smatra da kao takve predstavljaju kršenje odredaba Zakona o parničnom postupku obzirom da je sud obvezan obrazložiti svaku činjenicu i provedeni dokaz, navod stranaka, pa nakon toga donijeti presudu. Dalje, smatra da su građevna knjiga i građevni dnevnik dvije potpuno različite evidencije, a Vrhovni sud ih uopće ne razlikuje, što je apsurdno, mada je zakonska obveza izvođača radova da vodi obje evidencije. Najzad, ističe da ugovor, u ime pravne osobe, može zaključiti zakonski zastupnik ili osoba koju je on ovlastio, a da u konkretnom slučaju nema ugovora koji je potpisao zakonski zastupnik, a ni osoba koju je on ovlastio.
7. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neutemeljena ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. rujna 2005. godine, i Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (prava na pravično suđenje, prava na pristup sudu, prava na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost iznijeti i braniti svoje argumente pred nadležnim sudovima tijekom cijelog postupka. Iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da su sudovi dali jasne i precizne razloge na kojim su utemeljili svoje odluke, te sukladno njima i primijenili relevantno pravo. U tome smislu, Ustavni sud primjećuje da je, glede navoda iz apelacije o pogrešnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o obligacijskim odnosima, Vrhovni sud dao detaljno i jasno obrazloženje koje se nmože smatrati proizvoljnim ili diskriminatorskim.
11. Dalje, glede navoda iz apelacije da je sud obvezan obrazložiti svaku činjenicu i provedeni dokaz, navod stranaka, pa nakon toga donijeti presudu, Ustavni sud podsjeća na ranije izneseno stajalište da pravo na pravično suđenje ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 417/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 32/05). Iz predočenog Ustavni sud ne može zaključiti koji od apelantovih prigovora nije bio ocijenjen u prethodno vođenim postupcima, odnosno o kojim su nadležni sudovi propustili odlučiti. U tome smislu, apelant ni u apelaciji ne nudi nikakve dokaze koji bi uputili na drugačiji zaključak. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant u provedenim postupcima inzistirao na razlikovanju građevnog dnevnika i građevne knjige obzirom da se u ugovoru o građenju koristi samo termin «građevna knjiga», odnosno da se u pobijanim presudama raspravljalo o postojanju ili nepostojanju «građevne knjige», a da ni u jednoj fazi postupka nije kao upitno isticano vođenje građevnog dnevnika. Imajući sve to u vidu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redoviti sudovi u tumačenju i primjeni relevantnih propisa postupali proizvoljno i na način kojim bi se kršila apelantova ustavna prava, niti da je apelant u bilo kojoj fazi postupka bio uskraćen za sudbenu zaštitu svojih prava.
12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović