Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1035/07 (G. V.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Smetanje posjeda
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1035/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1035/07, rješavajući apelaciju Gojka Vladušića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Gojka Vladušića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-
Gž-06-000 008 od 17. januara 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj P-1/05 od 6. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gojko Vladušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 6. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 008 od 17. januara 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1/05 od 6. septembra 2005. godine.
2. Apelant je sopstvenik dvosobnog stana u Trebinju u stambenoj zgradi u kojoj se nalazi i poslovni prostor u kom je smještena mesara u posjedu d.o.o. «TDS» Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelant je 15. decembra 2004. godine tužbom zbog smetanja posjeda pokrenuo postupak protiv tuženog. Rješenjem Osnovnog suda broj P-1/05 od 6. septembra 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u kom je naveo da ga je tuženi uznemirio u mirnom i faktičkom korišćenju stana tako što je u svojoj mesari, koja se nalazi odmah pored apelantovog stana, raznim uređajima i sječenjem mesa na panju pravio veliku buku, ispuštao neprijatne mirise, pravio vlagu, što je sve prekomjerno ulazilo u apelantov stan, te što je vrata u mesaru postavio neposredno uz prozor njegove spavaće sobe i balkona, a gdje je sagradio i mjesto za sjedenje i vodomjer. Uzimajući u obzir sprovedene dokaze, sud je utvrdio da tuženi obavlja djelatnost u navedenom poslovnom prostoru na osnovu Rješenja Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Opštine Trebinje broj 05-324-274/04 od 3. novembra 2004. godine. Shodno tom rješenju, predmetni prostor ispunjava uslove u pogledu tehničke opremljenosti, zaštite na radu, zaštite i unapređenja čovjekove okoline, zatim sanitarno-zdravstvene uslove, kao i druge uslove propisane zakonom za zanatsko-preduzetničku radnju-mesaru. Prije mesare, navedeni prostor je drugo lice koristilo kao trgovačku radnju. Dalje, utvrđeno je da je tuženi u predmetnom prostoru ugradio zvučnu izolaciju, te da nije vršio građevinske prepravke na postojećim zidovima. Najzad, sud je zaključio da, u skladu sa članom 78 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju posjeda i nastalom smetanju na što pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika nemaju uticaj.
3. Postupajući povodom apelantove žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-Gž-06-000 008 od 17. januara 2007. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Osnovnog suda. Okružni sud je zaključio da su u postupku sprovedeni svi dokazi koje su predložile stranke, pa da je neopravdan žalbeni navod u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Dalje, shodno činjeničnom stanju u spisu, sud nije mogao da zaključi kako je postojanje vodomjera ometalo apelanta u njegovom normalnom posjedu stana. Isto se odnosi i na izliveni betonski blok, a koji, shodno apelantovom mišljenju, služi za sjedenje, i on se nalazi na javnoj površini, pa ako prolaznici sjede na njemu, to ne znači da tuženi ometa apelanta u njegovom posjedu stana. Najzad, da bi se utvrdilo da štetne emisije od mesa i mesnih prerađevina ometaju apelanta u normalnom posjedu stana, bilo je potrebno da se sprovede vještačenje kako bi se utvrdio njihov stepen i da li prelaze dozvoljenu granicu. Isto vrijedi i za utvrđivanje stepena buke. Međutim, apelant ovakva vještačenja nije predložio, pa sud nije mogao ni da ih sprovede, odnosno u samom postupku nije dokazao da je ometan bukom i ispuštanjem štetnih emisija u mjeri koje prelaze granicu dozvoljenog.
4. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je postupcima pred nadležnim sudovima činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava. U tom smislu ističe da je sporni prostor predstavljao zajedničke prostorije svih stanara i da su one bez odobrenja pretvorene u poslovni prostor. Dalje, otkad je u predmetnom prostoru smještena mesara on više nema mira, jer nije urađena zvučna izolacija tako da se čuje svaki udarac, rad motora i zamrzivača. Takođe, tuženi je izgradio nova ulazna vrata u mesaru uz njegov balkon gdje svakodnevno istovara meso tako da više ne može da se služi balkonom. Posebno je ugrožen u vrijeme visokih temperatura, koje su i do 40 stepeni, uslijed čega dolazi do raspadanja organskih materija i pojave velikog broja insekata. Smatra da Okružni sud svoju presudu obrazlaže kao da se radi o sporu druge vrste, a ne o smetanju posjeda, te da je postupajući sudija bio pristrasan ali da je njegov zahtjev za izuzeće bio odbijen. Najzad, ističe da je bio bolestan zbog čega nije mogao da dođe na zakazani uviđaj i građevinsko vještačenje i uplati predujam za vještaka. Takođe ističe da ima malu penziju, da nije socijalno osiguran i da mora da plaća liječenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Iako se apelant žali na povredu prava na imovinu i prava na život, iz apelacije proizilazi da je za njega sporan način na koji su redovni sudovi utvrdili relevantne činjenice, odnosno primijenili materijalni zakon. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, shodno sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije,
Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), sem u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama, niti da supstituiše domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, što je zadatak redovnih sudova (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
8. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi na dvije instance ispitali osnovanost apelantovih tužbenih navoda, te utvrdili da tuženi nije apelanta smetao u njegovom posjedu. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na obrazloženje presude Okružnog suda, te pristrasnost sudije, apelant u samoj apelaciji nije predočio niti jedan dokaz kojim bi te tvrdnje potkrijepio, niti je Ustavni sud na osnovu svega predočenog mogao da zaključi da su ovi navodi osnovani. Naime, iz predočenog rješenja Osnovnog suda u Trebinju iz 1997. godine, kojim je apelantov tužbeni zahtjev zbog smetanja posjeda odbijen (u pogledu istog prostora u kom je i u to vrijeme bila mesara ali drugog lica), proizilazi da je sam apelant na zakazanom ročištu izjavio da mesarska radnja već duži period ne radi, pa je sud zaključio da je, u skladu sa članom 78 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, prestao da postoji i osnov za posjedovnu tužbu. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi za svoje odluke dali obrazloženja i razloge iz kojih ne proizilazi da su u postupku proizvoljno utvrđene činjenice ili da je proizvoljno primijenjen materijalni zakon. Takođe, u pogledu apelantovih navoda da zbog bolesti nije mogao da dođe na zakazani uviđaj i vještačenje i da uplati traženi predujam, te da je slabog imovinskog stanja, Ustavni sud primjećuje da apelant nije predočio dokaze da li je eventualno u pogledu propuštenog ročišta predlagao povraćaj u pređašnje stanje, u skladu sa članom 328 Zakona o parničnom postupku, odnosno da li je inicirao postupak oslobađanja od troškova postupka, u skladu sa čl. 400-405 istog zakona.
9. Najzad, u pogledu apelantovih navoda o nezakonitom pretvaranju zajedničkih prostorija u poslovni prostor, Ustavni sud ukazuje na to da se o ovom pitanju i nije moglo raspravljati u predmetnim postupcima koji su se ticali smetanja posjeda, a u kojim, u skladu sa članom 78 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika nemaju uticaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se u ovom kontekstu poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije. S obzirom na to da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao da, prima facie, ukaže mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović