Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-564/07 (S. K.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-564/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-564/07, rješavajući apelaciju Sadika Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadika Kovačevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev–613/04 od 22. novembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1291/03 od 18. maja 2004. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-291/02 od 20. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadik Kovačević, (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Fatima Bajramović-

Đukić, advokat iz Zenice, podnio je, 12. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-613/04 od 22. novembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž. 1291/03 od 18. maja 2004. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-291/02 od 20. maja 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-291/02 od 20. maja 2003. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta radi povrata novca po osnovu zajma u iznosu od 52.834,85 KM. Naime, apelant je tvrdio da je sa Memagić Ismetom (u daljem tekstu: zajmoprimac) zaključio usmeni ugovor o zajmu u januaru 1998. godine na temelju kojeg je zajmoprincu isplatio iznos od 42.847,85 KM i to jednim dijelom u novcu, a jednim u robi. Rok za vraćanje zajma je bio januar 2000. godine i isti se imao vratiti bez obračunavanja kamate. U slučaju prekoračenja roka, zajmoprimac se obavezao da će apelantu isplatiti iznos od 10.000,00 KM, s tim da se navedeni iznos ima uračunati u glavnicu, pa je obaveza zajmoprimca ukupno iznosila 52.834,85 KM. Zajmoprimac je, u odgovoru na tužbu, u cijelosti osporio tužbeni zahtjev, te istako prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastarijelosti apelantovog potraživanja. Nadalje, zajmoprimac je istako da sa apelantom nikad nije bio u odnosu zajmodavac – zajmoprimac, već da je apelant, zajedno s njim i Lačić Samirom bio ortak, te da je, na osnovu usmenog sporazuma njih trojice, vršio ulaganje u diskoteku koja se nalazila u sastavu preduzeća zajmoprimca «MISS-M», a u cilju izgradnje diskoteke, ostvarivanja i podijele dobiti. Zajmoprimac je prigovor pasivne legitimacije zasnovao na činjenici da apelant njemu nije davao nikakav zajam već da je vršio ulaganje u diskoteku koja je bila u sastavu preduzeća «MISS-M». Navedeno preduzeće je rješenjem Kantonalnog suda u Zenici likvidirano, a apelant je propustio da prijavi svoja eventualna potraživanja u likvidacionom postupku, koji je bio propisno oglašen u «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine». Apelant zbog ovog propusta neosnovano želi prikazati svoja potraživanja prema likvidiranom preduzeću kao zajam koji je dao njemu lično. U obrazloženju osporene presude, Općinski sud je istakao da apelant niti jednim pravno relevantnim dokazom nije uvjerio sud da je zaključio usmeni ugovor o zajmu sa zajmoprimcem, niti je dokazao da je sa zajmoprimcem bio u ugovornom odnosu po osnovu ugovora o zajmu kako to propusuje član 557. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, iz izjava saslušanih svjedoka, kako je navedenou presudi, proizilazi da nikad nisu vidjeli, niti su od bilo koga čuli, da je apelant pozajmljivao novac zajmoprimcu. Nadalje je navedeno da su svi potvrdili da je apelant vodio brigu o upravljanju i vođenju diskoteke, da su mu podnošeni dnevni finansijski izvještaji o poslovanju diskoteke, da je, zajedno sa zajmoprimcem, nabavljao opremu za diskoteku, da je učestvovao u diobi pazara i sl. Nadalje, iz predočenih materijalnih dokaza, pored ostalih, i podneska za koji je neosporno da ga je sačinio sam apelant, a koji je naslovljen kao «ulaganje u disko MISS-S», te podnesak iz kog se vidi da je dio inventara iz diskoteke, nakon njenog zatvaranja preuzeo apelant, sud je zaključio da se radilo o ulaganju apelanta u diskoteku, a ne o zajmu. Utvrđeno činjenično stanje dijelimično je potkrijepio i sam apelant, izjavivši da su na početku, kao partneri sa zajmoprimcem bili Omerović Sead i Lačić Samir, pa kad je iz partnerstva istupio Omerović Sead, da je on stupio na njegovo mjesto i uložio u diskoteku navedeni iznos, ali da on to nije smatrao partnerstvom već pozajmicom. Također, apelant nije osporio izjave svjedoka da je učestvovao u diobi pazara i da su mu podnošeni dnevni finansijski izvještaji o poslovanju diskoteke. Najzad, istaknuto je da je tužitelj svoja potraživanja mogao prijaviti u vrijeme kad je oglašavan postupak likvidacije preduzeća «MISS-M», shodno odredbama čl. 53, 54 i 85 u vezi sa članom 139. Zakona o stečaju i likvidiaciji, odnosno u roku od jedne godine od dana brisanja preduzeća iz registra, shodno članu 141. Zakona o stečaju i likvidaciji. Imajući u vidu navedene odredbe, a u vezi sa činjenicom da je preduzeće, u čiju organizacionu jedincu je ulagao apelant, brisano iz sudskog registra Kantonalnog suda u Zenici dana 1. avgusta 2000. godine, te da je apelant tužbu podnio tek 17. jula 2002. godine, tj. po proteku citiranih zakonskih rokova, očigledno je da nemanmirena potraživanja po osnovu ulaganja apelant pokušava neopravdano prikazati kao pozajmicu.

3. Kantonalnu sud u Zenici (u daljem tekstu: Kantonalni sud), odlučujući po žalbi apelanta, svojom presudom broj Gž-1291/03 od 18. maja 2004. godine odbio je žalbu apelanta i potvrdio presudu prvostepenog suda. U obrazloženju presude sud je istakao da je Općinski sud za svoju odluku dao jasne i logične činjenično-pravne i materijalno-pravne razloge koji proizilaze iz pravilne ocijene provedenih dokaza. Nadalje je navedeno da je iz stanja u spisu vidljivo da je apelant svoju tužbu temeljio na vraćanju zajma, a da je žalbu zasnovao na neosnovanom obogaćenju. Po ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno ocijenio da je osnov utuženog potraživanja ortaštvo, na temelju ulaganja u diskoteku koja je poslovala u sastavu preduzeća «MISS-M». Naime, kako je navedeno u obrazloženju presude, na ugovore o ortaštvu primjenjuju se pravna pravila Opšteg građanskog zakonika, u skladu sa članom 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. godine, a koji se, kao preuzet, primjenjuje na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine («Službeni list Republike Bosne i Hercegovine» br. 2/92 i 13/94). U skladu sa citiranim pravnim pravilima, za ugovor o ortaštvu nije propisana forma, odnosno isti ne mora biti zaključen izričito već to može biti učinjeno i prećutno. U konkretnom slučaju radi se o ortaštvu u vezi ulaganja u diskoteku a za ovakvu vrstu ortakluka zakon ne nalaže pismenu formu, pa se shodno primjenjuju opća pravila Općeg građanskog zakonika o neformalnoti ugovora.

4. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je presudom broj Rev-613/04 od 22. novembra 2005. godine odbijo reviziju apelanta kao neosnovanu na temelju člana 375. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 42/98 i 3/99), shodno članu 456 stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 53/03), pozivajući se na razloge drugostepene presude.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudoma povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da su nadležni sudovi pogrešno primjenili odredbe Općeg imovinskog zakonika kao relevantno materijalno pravo, na temelju kojih su odnos između apelanta i zajmoprimca cijenili kao ortaštvo. Apelant ističe da nije bio suvlasnik u preduzeću «MISS-S» u čijem sastavu je diskoteka poslovala, te da ne postoji pismeni ugovor o ortakluku na temelju kog je vršio ulaganje u diskoteku. Također, smatra da zajmoprimac ni na koji način nije dokazao da je on učestvovao u diobi dobiti, da takav ugovor između njih dvojice nikad nije postojao, a i kad bi postojao, bio bi ništav jer bi prelazio u eksploataciju i zloupotrebu apelanta i njegove imovine. Nadalje, naknadno ponuđeni ugovor o partnersdtvu/ortakluku apelant je odbio da potpiše jer ga je shvatio kao pokušaj zajmoprimca da izbijegne obaveze prema njemu po osnovu zajma. Najzad, sudovi su pogrešno cijenili dokaz/podnesak naslovljen kao «ulaganje u disko «MISS-M» jer isti, iako sastavljen od apelanta, ne može predstavljati validan dokaz da je apelant u diskoteku ulagao kao ortak. Isti predstavlja evidenciju koja je služila samo apelantu o datom novcu i robi na ime zajma. Najzad, apelant smatra da sudovi nisu utvrdili niti jedan od bitnih elemenata ugovora o ortaštvu, odnosno da zajmoprimac u tom pogledu nije ponudio niti jedan relevantan dokaz.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantiovi navodi o povredi prava na imovinu u suštini se odnose na navodnu «nezakonitost» osporenih presuda, čime s implicitno apelant žali na primjenu materijalnog zakona od strane postupajućih sudova, konkretno pravnih pravila Općeg građanskog zakonika. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

9. Ustavni sud primjećuje da su u osporenim presudama data jasna i precizna obrazloženje zašto se na konkretni odnos imaju primjeniti opća pravna pravila Općeg građanskog zakonika, a koja su dalje utemeljena na jasnoj i preciznoj ocjeni dokaza provedenih u vođenom postupku. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presude ne ukazuju na to da su sudovi proizvoljno primjenili materijalni zakon. Također, na temelju svega predočenog, Ustavnom sudu nije mogao zaključiti da su postupajući sudovi učinili propust koji bi ukazivao na proizvoljnost u utvrđivanju relevantnih činjenica, a koja bi za posledicu mogla imati povredu ili zanemarivanje ustavom garantovanih prava. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» pa su navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović