Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-692/07 (T. Č. i B. Č.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-692/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. srpnja 2009. godine, u predmetu broj AP 692/07, rješavajući apelaciju Tomislava Čovića i Borisa Čovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Čovića i Borisa Čovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 857 od 2. studenog 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-107/05 od 2. lipnja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Čović i Boris Čović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Danka Vučina, odvjetnica iz Mostara, podnijeli su 26. veljače 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 857 od 2. studenog 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-107/05 od 2. lipnja 2006. godine.
2. Apelant Boris Čović, drugotužitelj, 30. studenog 2004. godine, upravljajući osobnim vozilom iz pravca Kruševa prema Ljutom Docu, prigodom zaobilaženja zaustavljenog teretnog motornog vozila na desnoj strani kolovoza, naletio je na krake neregistriranog viličara, čiji je vlasnik EURO ONIX d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi), koji su bili podignuti jedan metar iznad kolovoza, dok se trup viličara nalazio izvan kolovoza s lijeve strane puta. Tom prigodom apelant je zadobio lakše tjelesne povrede, a na vozilu je nastala materijalna šteta. Zbog navedenog, apelanti su podnijeli tužbu Općinskom sudu, i to apelant drugotužitelj radi naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i strah, a apelant Tomislav Čović, prvotužitelj, radi naknade materijalne štete na vozilu.
3. Općinski sud je Presudom broj P-107/05 od 2. lipnja 2006. godine djelomično usvojio tužbeni zahtjev apelanata, te obvezao drugotuženoga da apelantima nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosima kako je utvrđeno u izreci presude. Tužbeni zahtjev u cijelosti je odbijen u odnosu na „Hercegovina osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotužena). Sud je utvrdio da je do prometne nezgode došlo tako što je apelant drugotužitelj, upravljajući motornim vozilom u mjestu Podgorje, naišao na prometni znak «opasnost na cesti», tj. postavljeni trokut na razdaljini od oko 50 metara od parkiranog kamiona. Dalje, ne kočeći, već jednostavnim usporavanjem vozila, apelant je počeo preticati kamion parkiran sa desne strane kolovoza, prelazeći na lijevu prometnu traku, gdje se nalazio radni stroj viličar, koji je vršio istovar sa teretnog kamiona i kretao se unazad od kamiona sa podignutim vilicama na visini od jednog metra a koje su duljinom od 15 cm zauzimale dio kolovoza i u koje je apelant udario vozilom kojim je upravljao. Sud je ocijenio da je apelant, bez obzira što je smanjio brzinu, zanemario postavljeni znak «opasnost na cesti», te propustio prilagoditi brzinu uvjetima i stanju na cesti, kako je propisano člankom 32. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, tj. da brzinu kretanja prilagodi tako da se može pravodobno zaustaviti pred svakom preprekom koju u konkretnim uvjetima može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti po pravilu ili znaku. Dalje, kako je navedeno u presudi, ovakvim propustom apelant je postupio protivno i članku 25. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a prema kojem vozač koji namjerava obilaziti drugo vozilo ne smije otpočeti takvu radnju ako time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu ili imovinu, te članku 46. istog zakona koji propisuje da vozač može poduzeti preticanje ako time ne ometa normalno kretanje vozila iz suprotnog smjera i ako na cesti ima dovoljno prostora za izvođenje tih radnji. Dakle, apelant je otpočeo preticanje vozila a da nije prilagodio brzinu uvjetima i stanju ceste, te u trenutku kad je viličar jednim manjim dijelom bio na kolovozu, ne ostavljajući dovoljnu širinu kolovoza za prolaz vozila pri brzini kojom se kretao apelant. Sud je ovakvu ocjenu utemeljio, između ostalog, i na nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, koje ni apelanti ni tuženi nisu pobili, a prema kojem je u danim uvjetima sigurna brzina trebala iznositi 10 km/h, a ne 36 km/h kojom se apelant kretao, te da je vozač sa udaljenosti od 30 do 50 m od parkiranog kamiona, na kojoj je bio postavljen znak opasnosti, mogao uočiti vilice viličara obzirom da je uočio njegov trup, a viljuškar bez vilica je neupotrebljiv. Ocjenjujući odredbe članka 5. stavak 1. toč. 29, 30. i 31. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, sud je zaključio da se viličar ne može smatrati motornim vozilom, nego radnim strojem koji ne podliježe registraciji i obvezi osiguranja od autoodgovornosti, na temelju čega je odbijen tužbeni zahtjev apelanata prema prvotuženoj. U odnosu na drugotuženu, vlasnika viličara, sud je ocijenio da je radni stroj viličar obavljao rad na kolovozu protivno odredbama čl. 62. i 66. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te da je stroj, krećući se unazad sa podignutim vilicama, doprinio nastanku prometne nezgode. Najzad, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, sud je procijenio da apelantov doprinos prometnoj nezgodi iznosi 60%, te da je u odnosu na drugotuženog tužbeni zahtjev utemeljen u dijelu od 40%. Na temelju ovakve ocjene, te nalaza i mišljenja vještaka i uvida u medicinsku dokumentaciju, sud je utvrdio iznose nematerijalne štete za pretrpljene bolove i strah, odnosno na temelju nalaza i mišljenja vještaka strojarske struke sud je utvrdio iznos materijalne štete na vozilu apelanta prvotužitelja, te obvezao drugotuženoga da utvrđene iznose isplati apelantima.
4. Presudom Kantonalnog sud broj 007-0-Gž-06-000 857 od 2. studenog 2006. godine priziv apelanata je odbijen kao neutemeljen, a priziv tuženog je uvažen, te je preinačena prvostupanjska presuda tako da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbijen. Sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu zbog nedostatka pasivne legitimacije obzirom da se viličar ima smatrati radnim strojem, a ne motornim vozilom koje podliježe obvezi registracije i osiguranja od odgovornosti za štetu. Ovakvu ocjenu sud je utemeljio na članku 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama koji definira što su vozila na motorni pogon, što je motorno vozilo i što je radni stroj. Sukladno citiranoj odredbi, sud je ocijenio da je osnovna namjena radnoga stroja, kakav je i viličar, obavljanje određenih radova vlastitim uređajima i opremom, a ne sudjelovanje u prometu u svrhu prijevoza stvari i osoba kao u slučaju motornog vozila. Člankom 275. istog zakona utvrđena je obveza registracije motornih i priključnih vozila, kao uvjeta da mogu sudjelovati u prometu na cestama, a obveza da se registriraju radni strojevi se ne propisuje jer oni i ne mogu sudjelovati u prometu na cestama u smislu citiranog zakona. Sukladno tome, kako je obrazloženo u presudi, na prvotuženoga se nisu mogle primijeniti odredbe čl. 73, 74. i 75. Zakona o osiguranju imovine i osoba. Ocjenu da je apelant drugotužitelj isključivo odgovoran za nastalu štetu sud je obrazložio navodeći da je iz zapisnika Policijske uprave Mostar očigledno da se nezgoda dogodila oko 11 sati po danu, da je kolovoz bio suh i da je vidljivost bila dobra, potom, da je nastanjen u izravnoj blizini mjesta na kojem se dogodila nezgoda, te da tako dobro poznaje ovaj dio ceste, jer njome skoro svakodnevno prolazi i da mu nije mogla ostati nepoznata činjenica da se na toj cesti nalazi skladište drugotuženoga iz kojeg se utovara i istovara roba. Sud je, također, uzeo u obzir i iskaz jednog od sudionika udesa prema kojem je apelant istom cestom prošao 15 minuta prije nezgode, te da je vidio da se roba istovara. Dalje, kako je navedeno u presudi, iz nalaza, mišljenja i iskaza vještaka prometne struke nedvojbeno proizlazi da je znak «opasnost na cesti» bio postavljen na 30 do 50 m udaljenosti od parkiranog kamiona, da su sa mjesta na kojem je znak bio postavljen, pri dnevnoj svjetlosti i dobroj vidljivosti u momentu nezgode, mogli da se vide i kamion i viličar, pa je apelant mogao predvidjeti da na viličaru postoje vilice, kao realno, normalno i logično rasuđivanje, te u svezi s tim prilagoditi brzinu i početi obilaženje, odnosno prolaziti između kamiona i viličara. U svezi s tim je zaključeno da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je apelant postupao oprečno odredbi članka 32. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, jer je propustio prilagoditi brzinu kretanja uvjetima na putu.
5. Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje, prema mišljenju apelanata, ogleda se u tomu što je drugostupanjski sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je apelant drugotužitelj isključivo odgovoran za nastanak prometne nezgode. Apelanti smatraju da drugostupanjski sud nije mogao zasnovati takvu ocjenu na činjenici da je bio postavljen znak «opasnost na cesti» koji je upozoravao apelanta na opreznu vožnju, te da je apelant morao uočiti šleper i viličar i predvidjeti postojanje vilica, a, na drugoj strani, potpuno je isključio odgovornost vozača viličara. U tome smislu ističu da je promet trebalo zaustaviti, a kako to nije učinjeno, drugotuženi, kao vlasnik viličara, snosi odgovornost za nastalu štetu. Dalje, proizvoljnu primjenu materijalnog prava apelanti vide i u činjenici da su oba suda odbila tužbeni zahtjev glede prvotuženog, ocjenjujući da se viličar ne može smatrati vozilom na motorni pogon koje podliježe obvezi registracije i osiguranju od odgovornosti za štetu. Naime, apelanti smatraju da viličar, sukladno definiciji radnog stroja kao vozila na motorni pogon, te, sukladno članku 275. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, podliježe obvezi registracije. Ovakav zaključak apelanti potkrepljuju i tumačenjem članka 279. stavak 2. istog zakona, a prema kojem mora postojati jedna registarska ploča na radnom stroju, za razliku od dvije registarske ploče koje moraju imati ostala motorna vozila. Obzirom da je viljuškar radio na cesti, te da nije bio registriran, to je prvotuženi odgovaran za nastalu štetu sukladno članku 82. Zakona o osiguranju imovine i osoba. Najzad, apelanti smatraju da je povredom prava na pravično suđenje istodobno povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu, jer su uskraćeni da ostvare predmetnu naknadu štete.
6. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neutemeljena ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. rujna 2005. godine, i Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, prema njihovom mišljenju, redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (prava na pravično suđenje, prava na pristup sudu, prava na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji nisu naveli nikakvu proceduralnu grešku ili neregularnost koje bi mogle utjecati na pravičnost postupka, niti bilo koji drugi element koji bi postupak učinio nepravičnim. Dalje, iz obrazloženja pobijanih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da su postupajući sudovi u primjeni materijalnog prava postupali proizvoljno. U tome smislu, Kantonalni sud je dao jasno i precizno obrazloženje utemeljeno na zakonu, zbog kojih viličar kao radni stroj ne podliježe obvezi registracije, pa je na temelju toga isključio primjenu članka 275. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, na koji apelanti izričito ukazuju u svojoj apelaciji kao primjer proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Oprečno navodima u apelaciji, iz obrazloženja pobijanih presuda ne može se zaključiti da je isključiva krivnja apelanta drugotužitelja utemeljena samo na činjenici da je ispred mjesta nezgode bio postavljen znak «opasnost na cesti», sukladno čemu je jedino on bio dužan poduzeti mjere da do nezgode ne dođe. Naime, i jedan i drugi sud su dali jasne i precizne razloge utemeljene na relevantnim zakonskim odredbama sukladno kojim su ocijenili stupanj krivnje, odnosno krivnju apelanta drugotužitelja za nastalu prometnu nezgodu, a na temelju provedenih dokaza, pored ostalih, nalaza i mišljenja vještaka, te izjava očevidaca nezgode, koje apelanti ni u provedenim postupcima, ni u apelaciji ni na koji način nisu pobili. Imajući sve to u vidu, Ustavni sud primjećuje da ne postoji ništa što bi upućivalo na zaključak da su redoviti sudovi postupali na način koji bi doveo u pitanje pravo apelanata na uživanje prava na pravično suđenje.
10. Apelanti, također, smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom da se, u biti, navodi o kršenju prava na imovinu temelje na navodima o proizvoljnom utvrđenju činjenica i primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati da su navodi o kršenju navedenih prava mogući i vjerojatni, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović