Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1073/07 ("Suzi komerc" DOO Teslić)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1073/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1073/07, rješavajući apelaciju "Suzi komerc" DOO Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Suzi komerc" DOO Teslić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-931/03 od 24. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Suzi komerc" DOO Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), zastupan po Gavri Anteševiću advokatu iz Teslića, podnio je 7. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-931/03 od 24. januara 2007. godine. Apelant je 13. maja 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Rješenjem Poreske uprave, Sektor za istrage i kontrolu velikih poreskih obaveznika (u daljnjem tekstu: Poreska uprava), broj 01/0303/490-3-310.6/03 od 20. marta 2003. godine, a koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreska uprava-Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 01/0104-450-244/03 od 20. juna 2003. godine, apelant je obavezan da radi otklanjanja nepravilnosti u obračunu i uplati obaveza izvrši uplatu poreza i doprinosa, u ukupnom iznosu od 57.717,10 KM po vrstama u rokovima i na uplatne račune bliže određene dispozitivom tog rješenja, uz upozorenje na prinudno izvršenje i posljedice koje neblagovremena uplata prouzrokuje i odredbu da je tužilac dužan da za slučaj neblagovremene uplate, obračuna i uplati pripadajuću kamatu po stopi od 0,1 % dnevno za svaki dan zakašnjenja.

3. U obrazloženju rješenja prvostepenog organa je navedeno da je isti utvrdio da u kontrolisanom periodu apelant vršio isporuku proizvoda "Rudniku i Termoelektrani" Ugljevik za svrhe iz čl. 20 odnosno 25. Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik RS», br. 25/98 do 25/02) za koji promet nije bio ispunjen uslov iz člana 21. stav 1. tačka 4. odnosno iz člana 28. stav 1. tačka 4. istog zakona, te obzirom da promet koji se izvrši za svrhe iz čl. 20 odnosno 25. Zakona o akcizama i porezu na promet podliježe oporezivanju, te je prvostepeni organ shodno članu 19. stav 2. i članu 32. ZAPP-a odlučio kao u dipozitivu.

4. U obrazloženju drugostepenog organa, je navedeno da apelant osporava predmetne obaveze ističući da se radi o isporuci reprodukcionih proizvoda koji su plaćeni kompenzacijom, kao zakonitim načinom plaćanja. Drugostepeni organ ističe da je apelntova konstatcija tačna, međutim ističući da je kompenzacija zakonit način plaćanja ukoliko su ispunjeni svi uslovi propisani čl. 336. do 343. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89) i («Službeni glasnik RS», br. 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu ZOO) o čemu je prvostepeni organ dao detaljno obrazloženje uz pojedinačno osvrtanje na svaku kompenzaciju za koju je konstatovano da nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi. S obzirom na navedeno iste nisu bile prihvaćene kao valjan dokaz o izvršenom bezgotovinskom plaćanju, kao ni ugovori o cesiji, broj 9/02 od 22. jula 2002. godine odnosno ugovor o asignaciji.

5. S obzirom da apelant nije izmirio obaveze u roku od deset radnih dana od dana prijema rješenja Poreske uprave, broj 01/0303/490-3-310.6/03 od 20. marta 2003. godine, Ministarstvo je donijelo rješenje o naplati obaveze pljenidbom osnovnih sredstava, broj 04/0701-452-310.6-1/03 od 12. novembra 2003. godine. Apelant navodi da mu je blokiran žiro-račun, zbog čega nije u mogućnosti da uplati doprinos za penzijsko-invalidsko oguranje za vlasnika, te na taj način isti nije u mogućnosti da ostvari pravo na penziju.

6. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu, koja je odbijena kao neosnovana osporenom presudom Vrhovnog suda, broj U-931/03 od 24. januara 2007. godine. Vrhovni sud je utvrdio da su upravni organi pravilno utvrdili činjenično stanje, izvršili ocjenu dokaza, te da su zaključci upravnih organa utemeljeni na zakonskim odredbama. Vrhovni sud je naveo da prihvata činjenično stanje koje je prvostepeni organ utvrdio na osnovu zapisnika o kontroli poslovanja apelanta od 15. marta 2003. godine. Na osnovu ovako utvrđenog stanja u smislu odredbe člana 20. tačka 3. te odredbe člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o akcizama i porezu na promet, porez na promet proizvoda se neplaća na prodaju proizvoda, koji imaju karakter reprodukcionog materijala pod uslovima propisanim članom 21. stav 1. tačka 4. istog zakona i koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi promet takve robe bio oslobođen obaveze obračuna i uplate navedenog poreza. Međutim, s obzirom da apelant plaćanje za pojedine obavljene promete proizvoda nije izvršio u zakonom propisanim rokovima, što ni sam apelant ne osporava, a što je jedan od uslova iz člana 21. odnosno člana 28. Zakona o akcizama i porezu na promet, tj. zbog neispunjavanja kumulativno propisanih zakonskih uslova, po sili zakonske norme iz člana 19. stav 2. odnosno člana 32. stav 1. . Zakona o akcizama i porezu na promet, ocjenjeno je da je apelant poreski obveznik poreza na promet robe za krajnju potrošnju, koja podliježe obavezi plaćanja poreza na promet S obzirom na navedeno sud je tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe nepravilnost u primjeni zakonskih propisa u oblasti poreza i time umanjenja njegove imovine bez opravdanog razloga i prethodno utvrđenog općeg, odnosno javnog interesa. Smatra da su upravni organi i Vrhovni sud svojim postupanjem povrijedili član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te mu oduzeli imovinu, odnosno pravo na imovinu, a da za to nisu imali ovlaštenja propisana zakonom niti opravdan javni interes propisan zakonom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Imajući u vidu da je u postupku okončanom osporenom presudom apelantu nametnuta poreska obaveza, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, a što potpada pod opseg člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

12. Prinudna naplata poreza predstavlja dio sistema ubiranja poreskih dažbina, te se mora posmatrati u okviru trećeg pravila sadržanog u drugom stavu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji omogućava državi da «osigura plaćanje poreza i drugih doprinosa i kazni». Zahvati u pravo svojine radi plaćanja poreza, dažbina i kazni se nalaze u potpunoj diskreciji država članica Konvencije. Naime stav 2. člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne vezuje ovakve zahvate za postojanje «javnog interesa», koji se u ovim slučajevima pretpostavlja. Država ima širok stepen slobodne procjene u pogledu poreskih mjera i njenu procjenu treba poštovati ukoliko ispunjavaju zahtjev uspostave pravične ravnoteže između javnog interesa i interesa pojedinca i proporcionalnosti primjenjenih mjera i cilja kojem se teži.

13. U odgovoru na pitanje da li je miješanje javne vlasti u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud konstatira da su organi uprave i Vrhovni sud ocijenili da je apelant poreski obveznik po sili zakonske norme iz člana 19. stav 2. odnosno člana 32. stav 1. Zakona o akcizama i porezu na promet. Obrazloženje Vrhovnog suda Ustavni sud ne smatra proizvoljnim iz čega proizlazi da je predmetno miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom.

14. Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u ovlaštenju javne vlasti da «osigura plaćanje poreza i drugih doprinosa i kazni».

15. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa. Što se tiče ograničenja koja u konkretnom slučaju propisuju kumulativno ispunjavanje uslova da bi promet proizvoda koji imaju karakter reprodukcionog materijala bio oslobođen obaveze obračuna i uplate navedenog poreza, Ustavni sud primjećuje da su ta ograničenja predviđena zakonom, da se odnose na sve građane pod istim uvjetima i stoga se mora zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proporcionalno ciljevima koji se žele postići, odnosno da na apelanta kao pojedinca nije stavljen pretjeran teret. Stoga Ustavni sud smatra da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava a njegova primjena nije izazvala prekomjeran i disproporcionalan teret zaapelanta. (Odluka broj U-27/01 od 28. septembra 2001. godine, stav 29., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 8/02)

16. Iz navedenih razloga, a vezano za apelantove navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović