Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-803/07 (Agencija za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Dokaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-803/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-803/07, rješavajući apelaciju Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Agencije za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 097-0-Rev-000027 od 21. decembra 2006. godine i Gž-404/05 od 17. jula 2006. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-566/02 od 28. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Agencija za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koju zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-
0-Rev-000027 od 21. decembra 2006. godine i broj Gž-404/05 od 17. jula 2006. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-566/02 od 28. juna 2005. godine.
2. Odlučujući u pravnoj stvari Faruka Mulahalilovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv Zavoda za platni promet FBiH (u daljnjem tekstu: I tuženi), apelanta i Agencije za privatizaciju FBiH (u daljnjem tekstu: III tuženi), radi naknade štete, Osnovni sud je donio presudu broj P-566/02 od 28. juna 2005. godine, kojom je zahtjev tužitelja djelomično usvojen. Navedenom presudom su apelant i III tuženi obavezani da tužitelju solidarno, na ime naknade štete za nezakonito isplaćeni iznos od 643.764,38 KM sa tužiteljevog računa isplate iznos od 242.312,91 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. decembra 2001. godine do konačne isplate. Sa viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanta i III tuženog tužitelj je odbijen, a u odnosu na I tuženu tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti. Tokom postupka, Osnovni sud je proveo dokaz uvidom u predloženu pismenu dokumentaciju, proveo vještačenje po vještaku ekonomske struke, izvršio uvid u nalaz vještaka dat u postupku pred Kantonalnim tužilaštvom Tuzlanskog kantona, saslušao svjedoke i saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke.
3. Nakon ocjene dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, jer je nesporno utvrđeno da je tužitelj na jedinstvenom privatizacijskom računu 7. decembra 2001. godine imao iznos od 643.764,38 KM u vidu certifikata koji je prenosiv. Nadalje je utvrđeno, kako je navedeno u obrazloženju, da je istog datuma izvršen prenos navedenog iznosa sa računa tužitelja na račun Uzeira Đulovića i to na osnovu tri naloga za prenos, plaće pripadnika OS FBiH (iznos od 344.400,00 KM), opća potraživanja (iznos od 298.830,00 KM) i potraživanja penzionera (iznos od 534,38 KM). Na osnovu vještačenja provedenog od strane Kriminalističko-tehničkog centra Banja Luka od 15. maja 2003. godine, koje nije osporila niti jedna strana u postupku, Osnovni sud je utvrdio da rukopis cifara kojim su popunjeni nalozi nije rukopis tužitelja, Uzeira Đulovića i ostalih osumnjičenih u tom postupku, niti se podudaraju potpisi nalogodavca u rubrici svakog od naloga. Iz ugovora zaključenog 29. maja 2001. godine, Osnovni sud je utvrdio, kako je dalje navedeno da su I tuženi, apelant i III tuženi zaključili Ugovor o poslovnoj saradnji kojim su regulisali uslove pod kojima će biti izvršavani poslovi prenosa potraživanja sa jedinstvenih računa, naknada i ostala međusobna prava i obaveze. Prema ovom ugovoru, kako je dalje navedeno, izvršilac posla je apelant koji je preuzeo poslove privatizacijskih transakcija koje je ranije obavljao I tuženi (dok traje potreba prenosa potraživanja sa jedinstvenih računa) koje je prema navedenom ugovoru za III tuženog obavljao apelant. Izjavu svjedokinje A.E., uposlenice apelanta, da je u svemu postupala sa dužnom pažnjom i da je identifikovala podnosioca naloga, sud je ocijenio nepouzdanom jer je grafološkim vještačenjem utvrđeno da potpis na nalogu za prenos nije tužiteljev. Postupanje s dužnom pažnjom podrazumijeva, kako je naveo sud, uvid u ličnu kartu podnosioca naloga i njegovo stavljanje potpisa na nalog u vrijeme predaje naloga, dakle neposredno pred službenikom apelanta. Osnovni sud je, imajući u vidu Odluku Visokog predstavnika od 20. decembra 2000. godine i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije, na osnovu kojih je određeno da se potraživanje građana na jedinstvenom računu iskazuju kod III tuženog, koji je kao naručilac posla zaključio ugovor sa apelantom kao izvršiocem posla, utvrdio da su apelant i III tuženi solidarno odgovorni za štetu nastalu tužitelju prebacivanjem iznosa sa njegovog jedinstvenog računa bez njegovog naloga. S obzirom da je na osnovu provedenog vještačenja utvrđeno da nalog za prenos nije potpisao tužitelj, a da je dužnost i obaveza radnika apelanta koji je vršio prenos da izvrši provjeru potpisa na nalogu za prenos, Osnovni sud je utvrdio objektivnu odgovornost apelanta, cijeneći da postoji uzročna veza između radnje odnosno propuštanja službenika apelanta i nastale štete. Visina štete, utvrđena je kako proizilazi iz obrazloženja, na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke u kojem je iskazana vrijednost certifikata u periodu od 10. septembra do 16. novembra 2002. godine uz procenat iz trećeg kruga javne ponude na kojoj je mogao učestvovati tužitelj.
4. Apelacioni sud je odlučujući o žalbi apelanta i III tuženog, donio presudu broj Gž-404/05 od 17. jula 2006. godine kojom je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, u odnosu na žalbeni prigovor apelanta koji se odnosio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud, savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz posebno i sve provedene dokaze u međusobnoj vezi, te je u odnosu na iskaz svjedoka na koji je žalbom ukazano, konkretno i jasno obrazloženo zbog čega se iskaz smatra nepouzdanim i zbog čega smatra da identifikacija nalogodavca nije izvršena saglasno postupku koji nalažu Procedure evidencije, verifikacije i realizacije potraživanja sa jedinstvenog računa (u daljnjem tekstu: Procedure). U pogledu žalbenog prigovora koji se odnosio na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Apelacioni sud je naveo da su u prvostepenom postupku utvrđene odlučne činjenice, da se apelant obavezao poštovati Ugovor o poslovnoj saradnji pa stoga postupati prema Procedurama u kojima je propisano da se prilikom potpisivanja naloga mora postupati sa stepenom dužne pažnje i brižljivosti, te da je apelant odgovoran za štetu koju je u radu prouzrokovao njegov radnik prema odredbama čl. 170. i 171. Zakona o obligacionim odnosima.
5. Presudom Apelacionog suda, broj 097-0-Rev-000027 od 21. decembra 2006. godine, revizija apelanta je odbijena i drugostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude, Apelacioni sud je naveo da su prvostepeni sud i žalbeno vijeće Apelacionog suda u vezi apelantove odgovornosti dali jasne i valjane razloge, odgovorili na sve prigovore apelanta koji su isticani tokom postupka te kako su u reviziji ponovljeni isti navodi, revizija je kao neosnovana odbijena.
6. Apelant navodi da mu je presudama Osnovnog suda i Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza u prvostepenom postupku, nepravilnoj ocjeni žalbenih i revizijskih razloga. Iz pogrešne ocjene dokaza proizašlo je, kako tvrdi, nepotpuno i nepravilno utvrđenje činjenica, iz kojeg je kako navodi apelant prihvaćena visina štete koja je utvrđena nalazom vještaka ekonomske struke. Apelant ističe da sredstva koja su dosuđena tužitelju predstavljaju enormnu zaradu, s obzirom da je tržišna vrijednost certifikata u 2001. godini bila između 2% i 4%, a tužitelju je dosuđena u visini od 40%. Takvim postupanjem, imovina tužitelja je neosnovano povećana.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Ustavni sud, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na sudsku ocjenu dokaza na štetu apelanta. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjene nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu uz navođenje jasnih i razumljivih razloga na kojima je odluka zasnovana (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 49/05 od 27. juna 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je, između ostalog i da stranama u postupku pokaže da im je omogućeno da na ravnopravan i na pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom.
10. Ustavni sud zapaža da je u Osnovni sud u presudi koja je potvrđena presudama Apelacionog suda u žalbenom i revizijskom postupku, u pogledu osnova tužbenog zahtjeva tužitelja jasno i konkretno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim, jasno naveo razloge zbog kojih je izjavu svjedoka-radnice apelanta koja je izvršila spornu transakciju ocijenio nepouzdanom a s toga i neutemeljenom tvrdnju apelanta da je radnica utvrdila identitet tužitelja na osnovu lične karte te da je tužitelj prilikom potpisivanja naloga za prenos sredstava bio lično prisutan. U pogledu visine štete, dakle dosuđenog iznosa tužitelju, Osnovni sud je istakao da je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, prema kojem je tužitelj od nominalne vrijednosti certifikata u iznosu od 643.764,38 KM u vrijeme nastanka štete ostvario iznos od 242.312,91 KM. Prigovor apelanta da je vještačenjem trebalo utvrditi koliko je tužitelj platio certifikate na njegovom jedinstvenom računu, sudovi su ocijenili irelevantnim, jer je za rješenje konkretne pravne stvari bitno koliko je vrijedio iznos na jedinstvenom računu tužitelja u vrijeme nastanka štete, s obzirom da ga je mogao ulagati u određene svrhe u postupku privatizacije. Osnovni sud je na osnovu ocjene svih provedenih dokaza izveo zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica, a Apelacioni sud je u postupku žalbe i revizije jasno odgovorio na sve žalbene i revizijske prigovore apelanta koji se odnose na osnov i visinu tužbenog zahtjeva potvrđujući odgovornost apelanta za nastalu štetu, u skladu sa standardima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U postupanjima redovnih sudova Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je dokazni postupak zloupotrebljen na štetu apelanta, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. U pogledu prava na imovinu, Ustavni sud je utvrdio da se apelantovi navodi u suštini isti kao i navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje. Ustavni sud je ove navode ispitao u prethodnim stavovima i zaključio je da su očigledno (prima facie) neosnovani, stoga proizilazi da su i navodi apelacije u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović