Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-860/07 (D. H.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-860/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, ,na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-860/07, rješavajući apelaciju Dževada Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževada Hodžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž- 2720/04 od 25. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Mal-2988/03 od 20. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dževad Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 20. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2720/04 od 25. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal- 2988/03 od 20. oktobra 2004. godine.

2. Općinski sud je postupajući po tužbi KJKP «Toplane» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi duga, donio presudu broj Mal-2988/03 od 20. oktobra 2004. godine, kojom je obavezao apelanta da tužitelju za pružene usluge cenrtalnog grijanja za period od 1. novembra 2001. godine do 31. jula 2002. godine, isplati iznos od 567,90 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je nakon ocjene navoda stranaka u postupku, ponuđenih dokaznih prijedloga i utvrđenih nespornih činjenica utvrdio da apelant, kao korisnik usluga tužitelja u sistemu centralnog grijanja, nije platio račune iz perioda zaduženja ove obaveze. S obzirom da je, kako je dalje navedeno, odredbom člana 50. Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije od 4. oktobra 1982. godine korisnik dužan isporučiocu platiti isporučenu toplotnu energiju na način i u rokovima utvrđenim ugovorom o korištenju toplotne energije, a u postupku je dokazano da apelant nije platio svoj dug za period utuženja a istovremeno nije dokazao da je reklamirao račune i uslugu tužitelja, zahtjev tužitelja je usvojen i apelant obavezan da svoj dug izmiri.

3. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-2720/04 kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita jer je prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnejm tekstu: ZPP) utvrdio da apelant tužitelju nije platio dug koji tužitelj potražuje za uslugu zagrijavanja stana, te da apelant za period utuženja nije reklamirao račune i uslugu grijanja.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, i člana 8.. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je da je vlasnik stana i instalacija centralnog grijanja u stanu, da sa tužiteljem nije zaključio ugovor o korištenju toplotne energije zbog čega smatra da je stav suda prema kojem je obavezan da tužitelju izmiri dug proizvoljan. Povredu prava na dom i prava na imovinu apelant nije obrazlagao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

8. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su sudovi, nakon provedenog postupka, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili da je tužitelj dokazao da apelant nije izmirio svoj dug za utuženi period i da apelant nije dokazao da je u utuženom periodu tužitelju reklamirao ispostavljene račune i uslugu grijanja. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i argumentovano obrazložili svoje odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

9. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se međutim paušalno pozvao na kršenje ovih prava jer nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-860/07 (D. H.) | Sudska praksa | Aktio