Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-781/07 (L. J.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na rad
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-781/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-781/07, rješavajući apelaciju Ljube Jerinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljube Jerinića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-284/05 od 19. decembra 2006. godine, presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-

465/04 od 30. novembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj Rs-23/03 od 25. novembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubo Jerinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stanara, kojeg zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnio je 8. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-284/05 od 19. decembra 2006. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-465/04 od 30. novembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-23/03 od 25. novembra 2003. godine.

2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv ODP Rudnik lignita «Stanari» iz Stanara (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja rješenja o otkazu ugovora o radu. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Osnovni sud je donio presudu broj Rs-23/03 od 25. novembra 2003. godine, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Apelant je tražio da sud poništi kao nezakonito rješenje tuženog broj II/4-12/1/03 od 29. januara 2003. godine o otkazu ugovora o radu i da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i rasporedi na radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Nakon provedenog obimnog dokaznog postupka, Osnovni sud je cijeneći sve provedene dokaze, utvrdio nesporne a nakon toga definisao sporne činjenice. Nesporne činjenice, kako proizilazi iz obrazloženja prvostepene presude, odnose se na činjenicu da je apelant radio kod tuženog na radnom mjestu tokara, da je protiv njega 2. januara 2003. godine od strane direktora tuženog CJB Stanari podnesena prijava o nanošenju tjelesnih povreda, da je direktor tuženog donio rješenje o udaljenju apelanta sa rada zbog učinjene teže povrede radne obaveze od 2. januara 2003. godine, da je direktor tuženog Fondu za zdravstveno osiguranje prijavio nesreću na poslu, da je u toku vođenja postupka protiv apelanta uzeta njegova izjava 10. januara 2003. godine i izjave radnika očevidaca i da je direktor tuženog donio rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu broj II/4-12/1/03 od 29. januara 2003. godine. Među strankama je, kako je dalje navedeno, bila sporna činjenica koja se odnosi na zakonitost donesenog rješenja o otkazu ugovora o radu i činjenica koja se odnosi na apelantovo pravo da traži povratak na rad uz uspostavu svih prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je radi razjašnjenja ovih spornih činjenica izvršio uvid u prijavu o nanošenju tjelesnih povreda i nasilničkog ponašanja prema poslodavcu, uvid u prijavu o nesreći na poslu, medicinsku dokumentaciju, saslušao vještaka specijalistu ortopetske hirurgije i traumatologije, te je ocijenio da je rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu osnovano i zakonito. Ovakvo stanovište sud je zauzeo jer je tokom provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da se apelant neprimjereno i nasilnički ponašao prema direktoru tuženog, da je u njegovu kancelariju došao u pijanom stanju, da ga je vrijeđao pred poslovnim partnerom i da ga je zatim fizički napao. Sud je poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka, medicinskoj dokumentaciji i mišljenjima vještaka te je zauzeo stav da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti zbog koje poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor o radu pa je zahtjev apelanta da se rješenje o otkazu poništi, odbio kao neosnovan. Apelant je protiv presude podnio žalbu Okružnm sudu.

3. Okružni sud je presudom broj Gž-465/04 od 30. novembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Rev-284/05 od 19. decembra 2006. godine, odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da su u postupku pred prvostepenim sudom provedeni svi dokazi koje su predlagale parnične stranke nakon čega je Osnovni sud, polazeći od rezultata provedenih dokaza a imajući u vidu nesporne činjenice i navode parničnih stranaka, odlučio odbiti zahtjev apelanta. Okružni sud je pored navedenog istakao da prema odredbi člana 113. stav 1. tačka 1 Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01 i 47/02, u daljnjem tekstu: ZOR) poslodavac može otkazati ugovor o radu ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza koje su navedene u članu 91. istog Zakona. U odredbi člana 91. stav 2. tačka

6. ZOR-a propisano je da se težom povredom radne obaveze smatra nasilničko ponašanje prema poslodavcu, drugim radnicima i trećem licu za vrijeme rada, a u konkretnom slučaju Osnovni sud je na osnovu rezultata izvedenih dokaza i djelomičnog priznanja apelanta prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke pouzdano utvrdio da je apelant počinio povredu radne obaveze nasilničkog ponašanja.

4. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad. Kršenje prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je kako navodi, zbog istog događaja protiv njega vođen i krivični postupak koji je završen presudom o odbijanju optužbe. Sudovi koji su donijeli pobijane odluke nisu, po njegovom mišljenju cijenili da je u više navrata od strane pretpostavljenih bio upućen na «čekanje posla» zbog čega je i reagovao na način da je lično otišao kod direktora tuženog, nakon čega se desio događaj zbog kojeg mu je otkazan ugovor o radu. Ističe da je pobijanim presudama diskriminisan u uživanju prava na rad jer je u jednom periodu nepravilno i nezakonito upućivan na «čekanje posla» dok ostali uposlenici nisu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prilikom donošenja odluke u pogledu tužbenog zahtjeva zauzeo stav da je zahtjev apelanta da se poništi rješenje kojim mu je otkazan ugovor o radu i da se tuženi obaveže da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi neosnovan, jer je tokom postupka utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti koja se ogleda u nasilničkom ponašanju prema neposrednom rukovodiocu, a koje su definisane u odredbi člana 91. stav 2. tačka 6. ZOR-a. S obzirom da je u navedenoj zakonskoj odredbi propisano da poslodavac zbog teže povrede radnih dužnosti može jednostrano raskinuti ugovor o radu, te s obzirom da je u postupku utvrđeno da se apelant neprimjereno i nasilnički ponašao prema neposrednom rukovodiocu, redovni sudovi u tri instance su zaključili da je tuženi postupio u skladu sa relevantnim odredbama ZOR-a i apelantu otkazao ugovor o radu. Okružni sud i Vrhovni sud su, potvrđujući prvostepenu presudu, dali odgovore na sve žalbene i revizijske prigovore apelanata. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni, da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja ili da su sudovi izostavili obrazložiti odlučne činjenice na kojima su utemeljili svoje odluke.

9. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant je također naveo da je osporenim presudama diskriminisan u uživanju prava na rad jer je u jednom vremenskom periodu neopravdano nekoliko puta bio upućivan na «čekanje posla» što je bio osnovni razlog njegovog obraćanja direktoru tuženog, kada se desio događaj zbog kojeg mu je otkazan ugovor o radu. Međutim, Ustavni sud iz dokumentacije u vezi sa predmetnim sudskim postupkom u kojem je utvrđivana zakonitost rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu i njegovo pravo da traži povratak na rad, a ne neopravdanost upućivanja na «čekanje posla», nije mogao zaključiti da je apelant u konkretnom postupku bio diskriminisan u odnosu na druge uposlenike. Naime, apelant nije na te okolnosti dostavio niti jedan relevantan dokaz. Ustavni sud zaključuje da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, pa su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-781/07 (L. J.) | Sudska praksa | Aktio