Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-899/07 (V. M.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivična optužba - utvrđivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-899/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-899/07, rješavajući apelaciju Vladana Mrđena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladana Mrđena podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Pžp-06-000145 od 19. januara 2007. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-0-Pr-06-000100 od 21. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladan Mrđen (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirjana Mrđen, advokat iz Brčkog, podnio je 23. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Pžp-06-000145 od 19. januara 2007. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-Pr-06-000100 od 21. novembra 2006. godine.

2. Osnovni sud je u prekršajnom postupku protiv apelanta, rješenjem broj 096-0-Pr-06-000100 od 21. novembra 2006. godine, apelanta oglasio krivim što je 2. januara 2006. godine upravljao i kretao se automobilom marke Audi A3 na Trgu Mladih u Brčkom, iako je prema postavljenom saobraćajnom znaku zabranjen saobraćaj za sva vozila, čime je počinio prekršaj iz člana 130. stav 4 Zakona o bezbijednosti saobraćaja na putevima Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS). Za navedeni prekršaj mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 40,00 KM. U stavu 2. dispozitiva navedenog rješenja, apelant je kažnjen za prekršaj iz člana 34. stav 1. ZOBS-a, jer je kontrolom ustanovljeno da upravljajaući istim vozilom za vrijeme vožnje nije koristio sigurnosni pojas, za koji prekršaj mu je utvrđena kazna u iznosu od 30,00 KM. Osnovni sud je apelantu, primjenom Zakona o prekršajima Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZOP) izrekao ukupnu novčanu kaznu u iznosu od 70,00 KM. Obrazlažući rješenje, Osnovni sud je naveo da je Policija Brčko Distrikta BiH podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta, te da je apelant iznoseći svoju odbranu u potpunosti negirao izvršenje prekršaja koji su mu zahtjevom stavljeni na teret. Osnovni sud je u dokaznom postupku saslušao svjedoka S.B.-ovlašteno službeno lice, odbranu apelanta i pročitao prekršajnu prijavu, te je utvrdio činjenično stanje prema kojem je apelant kriv za prekršaje navedene u zahtjevu. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je sud prihvatio iskaz saslušanog svjedoka, jer je taj svjedok vršio kontrolu neispravno parkiranih vozila i koji je sa sigurnošću potvrdio da se apelant u momentu zaustavljanja kretao vozilom i da nije bio vezan sigurnosnim pojasom. Odbranu apelanta sud nije prihvatio kao istinitu, jer je kako je navedeno, očigledno usmjerena na izbjegavanje prekršajne odgovornosti. Osnovni sud je istakao da je po provedenom postupku utvrđeno da je apelant prekršajno odgovoran za prekršaje koji su mu zahtjevom stavljeni na teret zbog čega je oglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom.

3. Apelacioni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, donio rješenje broj 097-0-Pžp-06-000145 od 19. januara 2007. godine, kojim je žalbu kao neosnovanu odbio. U obrazloženju rješenja, Apelacioni sud je naveo da je ispitao pobijano rješenje u dijelu u kojem se pobija žalbom i po službenoj dužnosti i utvrdio da je prvostepeni sud na glavnom pretresu, saslušavajući svjedoka utvrdio da se apelant, upravljajući svojim automobilom suprotno postavljenom saobraćajnom znaku zabrane saobraćaja za sva vozila, kretao ulicom Trg Mladih u Brčkom, prilikom čega nije koristio bezbjedonosni pojas. Dakle, kako je dalje obrazložio Apelacioni sud, na osnovu dokaza saslušanjem svjedoka koji je bio očeviodac predmetnih prekršaja, prvostepeni sud je pravilno utvrdio postojanje prekršaja i odgovornost apelanta za iste. Po ocjeni Apelacionog suda, pred prvostepenim sudom su pravilno utvrđene sve bitne i odlučne činjenice za rješenje konkretne prekršajne stvari, zbog čega je žalbeni prigovor u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovan. U pogledu žalbenog prigovora da u postupku nisu saslušani i drugi svjedoci, Apelacioni sud je istakao da je odredbama člana 110. stav 5. ZOP-a propisano da je žalilac dužan obrazložiti iz kojih razloga te dokaze nije ranije iznio, te dokazati da iz opravdanih razloga i bez svoje krivice dokaze ranije nije mogao predložiti. S obzirom da je apelant tek u žalbi predložio saslušanje svjedoka na tvrdnje da nije počinio prekršaje koji su mu stavljeni na teret koje nije predlagao tokom prvostepenog postupka, te da u žalbi nije naveo iz kojih razloga te dokaze nije ranije predložio, Apelacioni sud je ovaj prijedlog apelanta koji predstavlja istovremeno i žalbeni prigovor, ocijenio neosnovanim.

4. Apelant smatra da mu je rješenjima Apelacionog suda i Osnovnog suda donesenim u prekršajnom postupku koji je protiv njega vođen, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naglasio da mu je u okviru ovog prava od strane redovnih sudova onemogućeno da obezbijedi i sasluša svjedoke koje su bili očevici događaja, čime mu je kako je naveo povrijeđeno pravo da pred nepristrasnim sudom obezbijedi saslušanje svjedoka u svoju korist pod istim uslovima koji važe za one koji svjedoče protiv njega iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Shodno svojoj ranijoj praksi Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom da se radilo o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj 'krivičnoj optužbi' u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2468/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07).

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer mu nije bilo omogućeno da obezbijedi i sasluša svjedoke koji su bili očevici događaja zbog čega je, kako ističe, povrijeđeno njegovo pravo iz člana 6. stav 3. tačka d). Evropske konvencije da pred nepristrasnim sudom sasluša svjedoke u svoju korist pod istim uslovima koji važe za one koji su svjedočili protiv njega. Apelant je ovaj navod istakao i u svojoj žalbi Apelacionom sudu koji je, obrazlažući neosnovanost žalbenog navoda, istakao da je apelant tek u žalbi predložio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, da u žalbi nije obrazložio iz kojih razloga provođenje tog dokaza nije ranije iznio (u prvostepenom postupku) niti je dokazao da iz opravdanih razloga i bez svoje krivice te dokaze ranije nije mogao predložiti., kako je propisano u odredbi člana 110. stav 5. ZOP-a. Apelant se, dakle, svojim propustom da predloži saslušanje svjedoka u prvostepenom postupku lišio se mogućnosti da sasluša svjedoke u svoju korist pod uslovima koji važe za one koji su svjedočili protiv njega. Stoga su očigledno (prima facie) neosnovani njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d). Evropske konvencije u ovom kontekstu.

9. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-899/07 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio