Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1129/07 (A. L., S. M., D. Č., M. V., P. D. i G. E.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1129/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
stavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-1129/07, rješavajući apelaciju Admira Like i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Admira Like, Suzane Milović, Damira Čengića, Milovana Vukovića, Predraga Draška i Gordane Elez podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-06-000 346 od 22. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Liko, Suzana Milović, Damir Čengić, Milovan Vuković, Predrag Draško i Gordana Elez (u daljnem tekstu: apelanti), koje zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijeli su 16. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-06-000 346 od 22. marta 2007. godine. Apelanti su 31. maja 2007. godine dopunili apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 094-0-P-06-000038 od 29. juna 2006. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezano da apelantima plati na ime troškova prevoza za dolazak na posao i povratka sa posla određene iznose kako je navedeno u dispozitivu presude sa zakonskim zateznim kamatama na iznos isplata za svakog apelanta počev 6. marta 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate svakog pojedinačnog iznosa za apelante u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Rješavajući po žalbi tuženog protiv prvostepene presude Okružni sud je presudom, broj 015-
0-Gž-06-000 346 od 22. marta 2007. godine, žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženog da apelantima na ime troškova prevoza za dolazak i povratak sa posla za period od 6. marta 2005. godine do 6. marta 2006. godine isplati određene iznose kako je navedeno u dispozitivu presude uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu počev 6. marta 2006. godine pa do isplate. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelanti su odbijeni.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da prema stanju spisa nije sporno da je tuženi u obavezi da svojim radnicima na teret materijalnih troškova isplati naknadu troškova prevoza kod dolaska i odlaska sa posla. Utvrđeno je da je među parničnim strankama nesporno da tuženi navedenu naknadu nije isplatio apelantima za sporni period odnosno za period od 6. marta 2005. godine do 6. marta 2006. godine, te je stoga po mišljenju Kantonalnog suda povrijedio prava apelanata ne vršeći isplatu troškova prevoza za navedeni period. Istaknuto je da su apelanti za navedenu povredu saznali odmah po njenom nastanku jer su troškove prevoza imali svakodnevno, a tuženi je odbio da im te troškove plati.
5. Kantonalni sud je našao da je tužbeni zahtjev za period od 6. marta 2005. godine do 6. marta 2006. godine osnovan. Nadalje se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 105. Zakona o radu kojom je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu toga prava u roku od jedne godine dana od dana saznanja za tu povredu. Istaknuto je da su apelanti tužbu podnijeli 6. marta 2006. godine. Stoga su se po mišljenju Kantonalnog suda se ostvarili uslovi za meritorno raspravljanje samo za potraživanja nastala i dospjela jednu godinu prije podnošenja tužbe odnosno za period od 6. marta 2005. godine do 6. marta 2006. godine koji je ujedno i dan podnošenja tužbe. Prema tome zaključeno je da je u odnosu na sva ostala potraživanja koja datiraju prije 6. marta 2005. godine tužba neblagovremena, te da ju je trebalo odbaciti primjenom odredbe člana 67. tačke 2. Zakona o parničnom postupku.
6. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je, uzimajući u obzir podatke u smislu cijena karata u jednom pravcu, broja radnih dana za svakog apelanta pojedinačno, utvrdio da je visina naknade troškova prevoza za svakog apelanta pojedinačno kao što je to navedeno u izreci presude. Prema tome Kantonalni sud je, uzimajući u obzir da su apelanti u odnosu na sav period prije 6. marta 2005. godine za traženje naknade za prevoz prekludirani, odbio apelante u tom preostalom dijelu.
7. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvnecije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hrecgovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda apelanata se odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Okružnog suga. Smatraju da Okružni sud nije imao zakonskog osnova da na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanja nastala prije 6. marta 2005. godine primjeni odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu već je o tužbi i njenoj blagovremenosti morao odlučiti primjenom odredbi člana 372. i
376. Zakona o obligacionim odnosima. U dopuni apelacije apelanti su naveli da je Okružni sud u drugom identičnom slučaju postupio drugačije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Okružni sud odlučujući po žalbi tuženog utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu troškova prevoza za period od 6. marta 2005. godine do 6. marta 2006. godine osnovan dok je tužba apelanata u odnosu na potraživanja koja datiraju prije 6. marta 2005. godine neblagovremena. Okružni sud je tako odlučio primjenjujući odredbu člana 105. Zakona o radu. Ustavni sud nalazi da je Okružni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim jer je zasnovano na primjeni materijalnog zakona koja suprotno navodima apelacije nije bila proizvoljna ili nepravična na štetu ustavnih prava apelanata. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantove navode o tome da je u identičnom slučaju Okružni sud riješio drugačije nego u konkretnom slučaju Ustavni sud neće razmatrati obzirom da Ustavni sud prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja. Stoga je Ustavni sud o predmetnoj apelaciji razmatrao samo navode apelanata u odnosu na konkretan postupak. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelanti takođe, smatraju da im je osporenom odlukom Okružnog suda, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Okružnog suda, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Na kraju, apelanti se također žale i na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i prava na imovinu ali taj svoj navod ničim nisu obrazložili, odnosno paušalno su se pozvali na ovo pravo. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da je njihov navod o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvnecije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hrecgovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovan.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović