Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1159/07 (P. J.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1159/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. srpnja 2009. godine, u predmetu broj AP 1159/07, rješavajući apelaciju Petra Jurčića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Jurčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000842 od 9. ožujka 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Gž-06-000 106 od 6. travnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-74/04 od 16. siječnja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Jurčić iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 19. travnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-

000842 od 9. ožujka 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-06-000 106 od 6. travnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-74/04 od 16. siječnja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-74/04 od 16. siječnja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000 106 od 6. travnja 2006. godine, apelant je obvezan Mladenki Grgić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplatiti iznos od 122.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. kolovoza 1999. godine pa do konačne isplate sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Presudom je odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na zakonske zatezne kamate na glavni dug počevši od 28. kolovoza 1996. godine do 24. kolovoza 1999. godine, kao i u dijelu troškova postupka preko dosuđenog do zatraženog iznosa.

3. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužiteljica u tužbi navela da je 28. kolovoza 1996. godine dala nalog «Steba» banci da se sa njezinog konta iz te banke uplati iznos od 122.000,00 DM «Hypo» banci u Minhenu u korist firme «Haug Handels GMBH» na ime kupnje apelantovog vozila marke «Porsche 993 Coupe».

4. Utvrđeno je da je među parničnim strankama sporan temelj tužbenog zahtjeva, odnosno je li među strankama zaključen ugovor o zajmu ili je izvršena usluga posredovanja. Također je sporno je li tražbina zastarjela. Zaključeno je da je prigovor zastare koji je istaknuo apelant neutemeljen. Navedeno je da je tijekom postupka odlukom Kantonalnog suda ukinuta prvostupanjska odluka zbog toga što u spisu nisu postojali punomoć ili tužiteljičino odobrenje punomoćnicima koji su je zastupali tijekom postupka za poduzimanje procesnih radnji. Istaknuto je da je na pripremnom ročištu konstatirano da je tužiteljica u spis predala punomoć uz podnesak od 12. listopada 2005. godine. Tim je podneskom tužiteljica tražila nastavak postupka, te je, prema mišljenju suda, tom punomoći tužiteljica odobrila sve do tada provedene radnje u predmetnom postupku, odnosno radnje njezinih odvjetnika i odvjetničkih pripravnika. Stoga je zaključeno da je tužiteljica potpisala tužbu koju je predala u okviru zastarnog roka, te da je podnošenjem tužbe prekinuta zastara potraživanja u smislu članka 388. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zbog toga je prigovor zastare potraživanja neutemeljen. Sud je napomenuo da sve kada bi se i uzelo da tužiteljica tužbu i nije potpisala kao parnična stranka, ona je odobrila procesne radnje koje su poduzeli odvjetnici i njihovi pripravnici i time su otklonjeni nedostaci procesne naravi. U prilog navedenom spomenuta je i relevantna praksa Vrhovnog suda.

5. Dalje je navedeno da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je apelant kupio vozilo marke «Porsche», da je cijena kupljenog vozila 122.000,00 DM, da je apelant sa tužiteljicom dogovorio da nakon dobivanja predračuna za vozilo plati cijenu vozila sa svog računa u Austriji u korist prodavatelja, da je tužiteljica sa svog računa u Austriji isplatila u apelantovo ime na račun firme «Haug Handels» cijenu vozila u iznosu od 854.000,00 ATS, što odgovara protuvrijednosti iznosa cijene vozila, tj. 122.000,00 DM.

6. Također je navedeno da je u predmetnoj pravnoj stvari jedino relevantno je li apelant uplaćeni iznos od 122.000,00 DM predao tužiteljici. Sud je naveo da saslušani svjedoci nisu svjedoci predaje novca tužiteljici. Zbog toga su njihovi iskazi irelevantni za odluku u ovoj pravnoj stvari. Prema mišljenju suda, apelant jedinu relevantnu činjenicu u predmetnoj pravnoj stvari, tj. predaju novca tužiteljici, osim svojom tvrdnjom niti jednim jedinim dokazom ne dokazuje, a na njemu je teret da tu činjenicu dokaže sukladno odredbi članka 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP). Istaknuto je da je, nasuprot apelantovom iskazu koji tvrdi da je predao novac tužiteljici prije uplate, što on ničim ne dokazuje, tužiteljica svoj iskaz potkrijepila materijalnim dokazima (predračun, nalog banci, izvješće o izvršenom prijenosu). Stoga je sud tužiteljičin iskaz ocijenio kao logičan. Logičnost njezinog iskaza potkrepljuje i sam apelant navodeći da tužiteljica prije uplate od njega nije tražila polog novca, te da nikada nije dobio predračun nego je predračun upućen tužiteljici koja je i postupila sukladno tom predračunu. Obzirom na to da apelant nije niti vidio predračun, neuvjerljiv je njegov iskaz da je predao tužiteljici onaj iznos koji je naveden u predračunu i to prije nego je tužiteljica dobila predračun, pogotovo što se tek prispijećem predračuna mogla znati točna cijena vozila, te iznos koji tužiteljica treba uplatiti. Tvrdnja apelantovog punomoćnika da je nelogično da tužiteljica posudi navedeni iznos bez kamata osiguranja nije utemeljena.

7. Prema mišljenju suda, iz tužiteljičinog iskaza, kao i apelantovog iskaza, jasno i nedvojbeno proizlazi da su oni u vrijeme spornog odnosa bili u izuzetno dobrim prijateljskim i poslovnim odnosima. Na temelju te činjenice se može zaključiti da je tužiteljica imala povjerenja u apelanta pa je i postupila onako kako je postupila. Sud se pozvao na odredbu članka 557. ZOO-a prema kojem se zajmodavac obvezuje zajmoprimcu predati određeni iznos novca, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu isti iznos novca poslije izvjesnog vremena. Za nastanak ugovora o zajmu nije potrebno da zajmodavac preda predmet zajma zajmoprimcu prilikom sklapanja ugovora jer ugovorom o zajmu može biti određeno da zajmodavac preda predmet zajma trećoj osobi. Dalje je istaknuto da je ugovor o zajmu konsenzualan ugovor zbog toga što je sklopljen u trenutku postizanja suglasnosti volja o bitnim elementima ugovora bez forme i bez predaje.

8. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, u konkretnom slučaju iz iskaza saslušanih parničnih stranaka proizlazi da su postigli suglasnost volje o bitnim elementima ugovora nekoliko dana prije kupnje vozila. Time je usmeni ugovor o zajmu sklopljen, te je ugovoreno da tužiteljica kao zajmodavac po prijemu predračuna predmet zajma (određeni iznos naveden u predračunu) preda trećoj osobi, a ta treća osoba u konkretnom slučaju je prodavatelj vozila, tj. firma «Haug Handels» na čiji račun je tužiteljica sa svog računa u Austriji i uplatila cijenu vozila.

9. Na temelju materijalnih dokaza, nalog banci i izvješće o izvršenom nalogu, prema mišljenju prvostupanjskog suda jasno proizlazi da je tužiteljica svoju obvezu prema usmenom ugovoru o zajmu izvršila, tj. da je predmet zajma predala trećoj osobi. S druge strane, apelant apsolutno niti jednim dokazom nije dokazao da je predao, odnosno vratio tužiteljici iznos koji je ona u njegovo ime uplatila za cijenu vozila u korist prodavatelja. Zbog toga je sud, na temelju čl. 557. i 562. ZOO-a, te članka

126. ZPP, obzirom na to da apelant nije dokazao svoju tvrdnju o predaji iznosa od 122.000,00 DM tužiteljici, obvezao apelanta da navedeni iznos isplati tužiteljici.

10. U obrazloženju drugostupanjske presude se ističe da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda u odnosu na neutemeljene navode priziva da je tužiteljica pozajmila apelantu iznos od 122.000,00 DM tako što je 28. kolovoza 1996. godine dala nalog banci da se taj iznos skine sa zajedničkog računa tužiteljice i njezinog muža u korist apelanta, te da apelant navedeni iznos tužiteljici nije vratio. Prema mišljenju Kantonalnog suda, za takav zaključak prvostupanjski sud je naveo iscrpne i valjane razloge koji predstavljaju logičnu i uvjerljivu kompleksnu ocjenu svih izvedenih dokaza. Zbog toga je drugostupanjski sud usvojio takav zaključak prvostupanjskog suda.

11. Istaknuto je da su neutemeljeni i apelantovi navodi priziva glede prigovora promašene aktivne legitimacije i zastarjelosti potraživanja jer je prvostupanjski sud o takvim prigovorima u svojoj odluci dao valjane i logične zaključke koje je u cijelosti prihvatio Kantonalni sud. Također je utvrđeno da su neutemeljeni i navodi priziva glede ocjene provedenih dokaza jer je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud provedene dokaze ocijenio savjesno i pozorno, kako svaki dokaz posebno, tako i sve dokaze zajedno. Stoga, drugostupanjski sud nije uvažio prijedlog priziva da se otvori rasprava pred Kantonalnim sudom zbog toga što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, činjenično stanje pravilno utvrđeno, te nema potrebe da drugostupanjski sud utvrđuje nove činjenice i ponovno izvodi već izvedene dokaze. Osim navedenog je utvrđeno i da ne postoji ni povreda odredaba parničnog postupka koja je počinjena pred prvostupanjskim sudom.

12. Protiv drugostupanjske presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-06-000842 od 9. ožujka 2007. godine odbio kao neutemeljenu.

13. U obrazloženju revizijske presude se navodi da, suprotno apelantovim tvrdnjama, donošenjem drugostupanjske presude nije povrijeđeno pravilo postupka jer, rješavajući apelantov priziv, drugostupanjski sud je, u smislu članka 231. ZPP, ocijenio prizivne navode koji su odlučujući za pravilno odlučivanje. Pri tome je izveo pravilan zaključak da je prvostupanjski sud presudu utemeljio na relevantnim činjenicama koje je utvrdio primjenom članka 8. ZPP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nije utemeljen apelantov prigovor da je pred drugostupanjskim sudom počinjena povreda odredaba parničnog postupka iz članka 209. ZPP. Dalje je Vrhovni sud istakao da je drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje, kojim je vezan revizijski sud, pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 557. i 562 ZOO, te članak 277. ZOO-a. Stoga je zaključeno da je i taj apelantov prigovor neutemeljen.

14. Apelantov prigovor o nepostojanju aktivne legitimacije na strani tužiteljice je, prema mišljenju Vrhovnog suda, prigovor na činjenično utvrđenje. Vrhovni sud je istakao da apelant navedeni prigovor nije isticao ni u prvostupanjskom postupku, a ni u postupku povodom priziva. Istaknuto je da apelant tek u reviziji tvrdi da iznos od 122.000,00 DEM nije uplaćen sa tužiteljičinog računa već sa računa tužiteljičinog supruga (mada iz dokaza koji se nalaze u spisu, a koji nisu ocijenjeni budući da na njih nije ni ukazivano niti su predlagani, proizlazi da je sporni iznos skinut sa zajedničkog računa supružnika Grgić). Stoga, kako se revizija ne može izjavljivati zbog nepotpunog činjeničnog utvrđenja, nisu prihvatljivi razlozi iz članka 242. ZPP.

15. Apelant se žali da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također se žali na pogrešnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističe da je dokazao da utužena tražbina nije predstavljala zajam i da on nije bio u bilo kakvom dužničko-povjeriteljskom odnosu prema tužiteljici, odnosno da je tužiteljica bila samo posrednik u plaćanju cijene vozila a ne zajmodavac.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske mjerodavnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine; i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

19. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u predmetnom postupku proveo detaljan dokazni postupak. Nakon tako provedenog dokaznog postupka sud je, cijeneći sve provedene dokaze, u smislu odredbe članka 8. ZPP, utvrdio da je između tužiteljice i apelanta sklopljen usmeni ugovor o zajmu u smislu odredbe članka 557. ZOO-a. Naime, ugovoreno je da tužiteljica kao zajmodavac nakon prijema predračuna predmet zajma preda trećoj osobi. U konkretnom slučaju treća osoba je prodavatelj vozila na čiji račun je tužiteljica sa svog računa uplatila cijenu vozila. Dalje je utvrđeno da je tužiteljica u konkretnom slučaju dokazala da je svoju obvezu izvršila, odnosno da je predmet zajma predala trećoj osobi. S druge strane, apelant niti jednim dokazom nije dokazao da je iznos koji je tužiteljica uplatila u njegovo ime za cijenu vozila u korist prodavatelja vratio tužiteljici. Stoga su sudovi utvrdili da je apelant, u smislu odredbe čl. 557. i

562. ZOO-a, obvezan tužiteljici isplatiti iznos od 122.000,00 DM. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi prilikom donošenja pobijanih presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova sadrže jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza prvostupanjskog suda, koja je potvrđena u drugostupanjskom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Na temelju navedenog, a obzirom na to da apelacija u odnosu na apelantove navode glede povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne sadrži, prima facie, dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neutemeljena.

20. Apelant, također, smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na to da se, u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim točkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.

21. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1159/07 (P. J.) | Sudska praksa | Aktio