Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1191/07 (Š. Š.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1191/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman,, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-1191/07, rješavajući apelaciju Šefike Šemrd, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefike Šemrd podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000429 od 6. februara 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-556/05 od 6. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šefika Šemrd iz Mostara (u daljnem tekstu: apelantica), koju zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnijela je 24. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000429 od 6. februara 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-556/05 od 6. novembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-99/01-II od 28. februara 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Ismeta Šemrd i Azre Stupar rođ. Šemrd (u daljnjem tekstu tužitelji) da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu sastavljen 12. jula 1988. godine kojim je ostavitelj Esad Šemrd svoje suvlasničke dijelove od ½ dijela u nekretninama iz zk. ul. broj 3800 K.O. Mostar poklonio apelantici, te su tužitelji obavezani da apelantici naknade parnične troškove u iznosu od 2.871,00 KM, a sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su tužitelji u tužbi istakli da je pred Općinskim sudom u toku ostavinski postupak iza umrlog Esada Šemrd, oca tužitelja i apelanticinog supruga. S obzirom da je apelantica na ročištu za raspravljanje zaostavštine pokazala predmetni ugovor o poklonu tužitelji su isti osporili, te je sud prekinuo ostavinski postupak i tužitelje uputio na parnicu.

4. Uvidom u ugovor o poklonu koji je zaključen 12. jula 1988. godine Općinski sud je utvrdio da su tačni navodi tužbe, a što apelantica nije ni osporila, da je zaključen ugovor o poklonu između Esada Šemrd i apelantice na način da Esad Šemrd svoj suvlasnički dio od ½ dijela u nekretninanam označenim kao k.č. 36/119 „kuća“, kao i pravo trajnog korištenja na zemljištu na kojoj je kuća izgrađena, „kućište sa dvorištem“ i suvlasnički dio od ½ dijela u nekretnini označene kao k.č. 36/70 u naravi „kuća“ sa ½ trajnog prava korištenja zemljišta na kojoj je izgrađena navedena kuća a sve upisnao u zk. uložak br. 3800 k.o. Mostar, poklonio apelantici. Navedeni ugovor je potpisan od strane svjedoka Sadudina i Sunite Zaklan i isti je potpisan u prisustvu navedenih svjedoka dana 3. maja 1990. godine i ovjeren od advokata Alije Zaklan.

5. Na osnovu provedenih dokaza sud je utvrdio da se umrli Esad Šemrd 1980. godine nakon smrti svoje prve supruge, sa kojom je u braku stekao dvoje djece koji su u predmetnom postupku tužitelji, oženio apelanticu. Odmah po zaključenju braka sa apelanticom Esad Šemrd je zaključio ugovor o poklonu kojim je apelantici darovao kuću na nekretninama označenim kao 36/119 i 36/70 sa pravom korištenja na zemljištu ispod kuće i dvorištu, sve upisano u zk. uložak br. 3800 k.o. Mostar. Tokom trajanja bračne zajednice tačnije 12. jula 1988. godine umrli Esad Šemrd je svojoj supruzi poklonio i drugu polovinu predmetnih nekretnina, koji je ugovor potpisan od strane ugovornih strana u advokatskoj kancelariji Alije Zaklan u prisustvu dva svjedoka 3. maja 1990. godine i to Sadudina i Sunite Zaklan. Iz navedenog se zaključuje da predmetni ugovor nije ovjeren na sudu ali je isti sačinjen u skladu sa Zakonom o prometu nekretnina pošto je navedeni nedostatak otklonjen potpisima dva svjedoka, što je predviđeno važećim Zakonom o prometu nepokretnosti u članu 9. stav 3. („Službeni list SR BiH“ broj 38/78). Zaključeno je da je sadržaj samog ugovora kao i propisana forma u skladu sa zakonom, te da isti proizvodi pravno dejstvo.

6. Nadalje je sud naveo da sama konstatacija da je Esad Šemrd konzumirao alkohol ne stvara sumnju da je isti bio djelimično poslovno sposoban, te da zbog toga na pravilan način nije mogao očitovati svoju pravu volju, pošto navedena poslovna sposobnost nije umanjivana tokom trajanja njegovog života. Sud je zaključio da konzumiranje alkohola može imati za posljedicu poništenje ugovora ukoliko je Esad Šemrd potpisao Ugovor o poklonu pod dejstvom alkohola ili da je usljed konzumiranja alkohola kod Esada Šemrd izazvalo neku psihičku bolest koja činjenica nije dokazana.

7. Nadalje je sud naveo da je tačna činjenica da je ugovor sačinjen 12. jula 1888. godine, ali je isti potpisan od strane ugovornih strana i svjedoka 3. maja 1990. godine kada je navedeni ugovor i realizovan, te da je isti i pravno valjan pošto tužitelji nisu dokazali činjenicu da prilikom potpisivanja ugovora nije bio prisutan Esad Šemrd, a imajući u vidu grafološkoim vještačenjem utvrđenu činjenicu da su potpisi Esada Šemrd i svjedoka vjerodostojni.

8. Sud je po službenoj dužnosti, shodno odredbi člana 109. ZOO, ispitao da li postoji neki od drugih uzroka apsolutne ništavosti predmetnog ugovora imajući u vidu odredbu člana 103. ZOO kojom je propisano da je ugovor koji je suprotan Ustavu, prinudnim propisima i moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u konkretnom slučaju ne propisuje šta drugo. Utvrđeno je da sadržaj i forma navedenog ugovora nije protivna Ustavu niti prinudnim propisima, pa ista nije niti protivna ni moralu društva obzirom na činjenicu da se radi o raspolaganju za života. Po mišljenju suda takav ugovor bi bio protivan tradiciji našeg društva ukoliko bi se otuđila očekivana zaostavština za vrijeme života. Utvrđeno je da su tužitelji za vrijeme života Esada Šemrd dobili dio njegove imovine i to Ismet Šemrd je dobio stan u Zaliku, a Azra Stupar, rođena Šemrd vozilo i najmještaj, koja činjenica nije bila sporna među parničnim strankama. Prema tome po mišljenju suda okolnost da je poklonom povrijeđen nužni dio nasljednika nije razlog za ništavost ugovora.

9. Protiv prvostepene presude tužitelji su podnijeli žalbu koju je Kantonalni sud uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što se utvrđuje da je ništav ugovor o poklonu ostavitelja Esada Šemrd zaključen 12. jula1988. godine, kojim je ostavitelj svoje suvlasničke dijelove od ½ dijela na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 3800 K.O. Mostar darivao apelantici što je apelantica dužna priznati i dozvoliti da se ostavina raspravi na osnovu zakonskog reda nasljeđivanja, te je apelantica dužna tužiteljima isplatiti troškove postupka u iznosu od 5.609,00, a sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom izvršenja.

10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza ugovora o poklonu zaključenog 12. jula 1988. godine izveo pogrešan zaključak da je navedeni ugovor potpisan od strane poklonodavca i poklonoprimca 3. maja 1990. godine kada su ga potpisali i svjedoci Sadudin i Sunita Zaklan i da su isti bili prisutni zaključenju ugovora. Utvrđeno je da upravo iz ugovora o poklonu proizlazi da je spomenuti ugovor potpisan od strane poklonoprimca i poklonodavca kada je i zaključen 12. jula 1988. godine, a ne 3. maja 1990. godine. Kako je naveo Kantonalni sud na poleđini ugovora nema potpisa ugovarača koji bi svojim potpisom potvrdili da su ugovor potpisali navedenog datuma. Također navedenim dokazima po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud nije mogao zaključiti da su svjedoci Sadudin i Sunita Zaklan bili prisutni zaključenju ugovora jer da su bili prisutni potpisali bi ugovor tog dana kada je isti i zaključen. Istaknuto je da apelantica na tu okolnost nije pružila nikakve dokaze tokom prvostepenog postupka niti je predložila provođenje dokaza, a nije ni dokazala da je ugovor realizovan i da je u posjedu cijele kuće.

11. Kantonalni sud je naveo da bi ugovor o poklonu proizvodio pravno dejstvo mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnog suda u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ broj 38/78) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spomenutog ugovora. Istaknuto je da je članom 9. stav 4. navednog zakona propisano da ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva proizvesti će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisutnosti najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. Istaknuto je da potpisi svjedoka koji prisustvuju zaključenju ugovora zamjenjuju sudsku ovjeru potpisa ugovarača pa zbog toga taj dodatak ima strogo formalni značaj (predstavlja zamjenu javno-pravnog elementa forme). Kantonalni sud je naveo da je javno-pravi element forme ugovora o prometu nepokretnosti, kakav je i ugovor o poklonu, pravilo, a potpisi svjedoka koji su prisutvovali zaključenju ugovora izuzetak. Na osnovu navedenog, slijedeći opće pravilo interpretacije pravnih propisa prema kome se izuzeci uvijek usko tumače po mišljenju Kantonalnog suda proizlazi da se ne mogu uvažiti potpisi lica koja nisu prisustvovala zaključenju ugovora. Zakon ne predviđa da će takav ugovor proizvoditi pravno dejstvo ako se svjedoci potpišu na ugovoru naknadno da su bili prisutni zaključenju ugovora. Prema tome ugovor o poklonu koji je zaključen 12. jula 1988. godine, a na kojem su se svjedoci potpisali 3. maja 1990. godine ispod nadopisanog teksta na poleđini je ništav jer je protivan članu 9. Zakona o prometi nepokretnosti.

12. Odlučujući po reviziji apelantice izjavljenu protiv drugostepene presude Vrhovni sud je presudom, broj 070-0-Rev-06-000429 od 6. februara 2007. godine, reviziju odbio kao neosnovanu.

13. U obrazloženju revizione presude se navodi da i po mišljenju revizionog suda apelantica nije dokazala istovremenost potpisa, a što je prema odredbama člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti uslov za punovažnost ugovora na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti kako je to zaključio drugostepeni sud.

14. Po mišljenju Vrhovnog suda ne može se reći ni da sporni ugovor izuzetno ispunjava drugi uslov iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti tj. da je izvršen u cjelini ili u pretežnom dijelu jer ni revizija ne tvrdi da je prednik stranaka nekretnine prenio u isključivi posjed apelantice jer je do svoje smrti i on je bio u njihovom posjedu. Prema tome samo da je prednik stranaka sporne nekretnine prenio u isključivi posjed tužene moglo bi se reći da je ugovor ralizovan i da je valjan po odredbi člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti iako potpisi stranaka nisu ovjereni u nadležnom sudu. U odnosu na revizioni prigovor u odnosu na utvđenje da ugovor nije potpisan od stranaka 12. jula 1988. godine kada je zaključen kod advokata, već tek 3. maja 1990. godine kad su stranke ponovo došle advokatu i kad su ga potpisala dva svjedoka Vrhovni sud je naveo da se radi o prigovoru na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koji se u reviziji i ne mogu isticati.

15. Također, Vrhovni sud je našao da ne stoje ni prigovori revizije da su tužitelji tokom postupka osporavali samo vrijednost potpisa darodavca-ostavioca, a ne i valjanost forme tog ugovora, jer iz sadržaja tužbe slijedi da tužitelji ugovor pobijaju i zbog toga što ga nisu potpisala dva svjedoka kad su ga potpisale ugovorne strane.

16. Nadalje po mišljenju Vrhovnog suda nije bilo neophodno da drugostepeni sud zakaže raspravu (član 217. stav 2. ZPP) i sam izvede dokaze jer to niko od stranaka nije predlagao a u prvostepenom postupku po prijedlogu tužene je proveden dokaz sasalušanjem svjedoka Sadudina Zaklan iz čijeg neodređenog iskaza ne slijedi da se zaista radilo o istovremenosti potpisa stranaka i svjedoka. Stoga po mišljenju Vrhovnog suda stoji zaključak drugostepenog suda da iz izjave ovog svjedoka ne slijedi da su se on i Sunita Zaklan na ugovoru potpisali istovremeno kad i stranke.

17. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Žali se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da prilikom odlučivanja o žalbi drugostepeni sud nije uopšte cijenio da li sporni ugovor ispunjava uslove koje traži zakon. Navodi da je zbog toga izjavila reviziju u kojoj je na više mjesta isticano da je ugovor u cjelosti realizovan i da je isto navedeno u samom ugovoru. Po mišljenju apelantice revizioni sud ističe suprotnu tvrdnju koja ne proizlazi iz teksta zakona i predstavlja proizvoljno tumačenje zakona. Ističe da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o poklonu idealnog suvlasničkog dijela. Kod takvog ugovora, obzirom da se radi o poklanjanju idealnog dijela, a ne faktičke stvari, realizacija se vrši izjavom volja ugovornih strana i to darodavca da poklon daje a daroprimca da poklon prima, te je ugovor realizovan stavljanjem potpisa ugovornih strana na takav ugovor. Po mišljenju apelantice slijedom pogrešnog shvatanja revizionog suda apelantica je nakon zaključenog ugovora o poklonu trebala da istjera svog muža koji joj čini poklon iz sporne kuće kako bi sama imala posjed i time i revizionom sudu dokazala da je imala posjed. Ističe da je takvo mišljenje Vrhovnog suda apsurd koji naše pravo ne poznaje jer je suština bračne zajednice kao i činjenje samog poklona sasvim drugačija. Navodi da je nesporno utvrđeno da je apelantica sa svojim mužem živjela u spornoj nekretnini do njegove smrti, da je nastavila živjeti u toj nekretnini i nakon njegove smrti, da je bila suvlasnik na spornoj nekretnini sa idealnim dijelom od ½, da joj je tokom života njen suprug poklonio i preostalih ½ idealna dijela, te da je ugovor u cjelini realizovan jer je u spornom ugovoru izričito navedeno da darodavac čini poklon, a da ga apelantica prima. Mimo navedenih činjenica zakonodavac ne predviđa bilo kakve uslove pa je proizvoljno dodavanje novih uslova mimo zakona.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

20. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud odlučujući po žalbi tužitelja uvažio njihovu žalbu, te prvostepenu presudu preinačio našavši da je iz provedenih dokaza prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak. Navedeno iz razloga jer je Kantoanlni sud utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo istovremenosti potpisa predmetnog ugovora o poklonu od strane ugovarača i svjedoka u smislu odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnost, kao ni da je ugovor realizovan. Stoga je zaključeno da je takav ugovor ništav jer je protivan odredbi člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Vrhovni sud je cijeneći apelanticinu reviziju našao da je pravilan zaključak drugostepenog suda. Ustavni sud nalazi da su Kantonalni sud i Vrhovni sud rješavajuči po žalbi tužitelja i reviziji apelantice za svoje odluku dali jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim jer je zasnovano na primjeni materijalnog zakona koja suprotno navodima apelacije nije bila proizvoljna ili nepravična na štetu apelanticinih ustavnih prava. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na apelanticine navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

22. Apelantica takođe, smatra da joj je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1191/07 (Š. Š.) | Sudska praksa | Aktio