Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1087/07 (P. L.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1087/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-1087/07, rješavajući apelaciju Petra Lazarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Lazarevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-
001300 od 13. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-2165/99 od 7. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Lazarević (u daljnem tekstu: apelant), kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 12. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjm tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-
Gž-06-001300 od 13. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2165/99 od 7. juna 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-2165/99 od 7. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-06-001300 od 13. februara 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Srpsko građansko vijeće, Pokret ravnopravnosti u Tuzlanskom kantonu Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime duga isplati iznos od 5.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove praničnog postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da su apelant i zakonski zastupnik tuženog 17. oktobra 1998. godine zaključili ugovor o djelu kojeg su oni nazvali ugovor o radu, a koji je zaključen na godinu dana i počeo teći od 20. oktobra 1998. godine. Nadalje je nesporno utvrđeno da je apelant po navedenom ugovoru bio dužan da utvrdi nepokretnu imovinu u vlasništvu bivših srpskih građanskih institucija koja je u ranijem periodu nacionalizacije ili na drugi način oduzeta od istih. Također je apelant bio dužan utvrditi kada su pomenute institucije prestale da postoje, te da pribavi odgovarajuće dokumente o toj imovini na području Tuzle. Istaknuto je da se pomenutim ugovorom apelant obavezao da će navedene poslove obavljati stručno, savjesno i blagovremeno, da će svu dokumentaciju do koje dođe u postupku staviti u cjelini naručiocu posla na raspolaganje, da će informacije do kojih dođe čuvati kao poslovnu tajnu, te da će o svakom predmetu usmeno, a po zahtjevu i pismeno, dostavljati informacije naručiocu posla tj. tuženom.
4. Utvrđeno je da je među strankama sporno da li je apelant obavljao poslove precizirane po ugovoru o radu. Apelant je tvrdio da je on sve poslove po ugovoru o radu uradio, te da je izvještaje davao zakonskom zastupniku tužene o čemu je sačinio pismeni izvještaj od oktobra mjeseca 1999. godine kojeg je tuženom predao 12. oktobra 1999. godine.
5. Sud nije prihvatio tvrdnju apelanta da je on ispunio svoju obavezu iz ugovora o radu iz razloga što iz izjave zakonskog zastupnika tužene Miše Božića, te saslušanog svjedoka namještenika tužene Boška Lisičića proizlazi da apelant nakon potpisivanja ugovora o radu 17. oktobra 1998. godine više nije dolazio u prostorije tuženog niti se obraćao Miši Božiću niti bilo kom uposleniku tuženog, odnosno da tuženom nije dostavljao bilo kakve podatke niti popise, pa je tuženi iz tih razloga i donio odluku o jednostranom raskidu ugovora sa apelantom dana 23. aprila 1999. godine, a u koju je sud izvršio uvid. Prvostepeni sud nije prihvatio apelantovu tvrdnju da je on svoje obaveze ispunio na vrijeme, te da je po dvatri puta sedmično dolazio u prostorije tuženog, jer iz iskaza i zakonskog zastupnika tuženog i saslušanog svjedoka proizlazi da se apelant nakon potpisivanja ugovora nije dolazio u prostorije tuženog. Sud je prihvatio iskaz zakonskog zastupnika tuženog i saslušanog svjedoka Duška Lisičića da njima tuženi nikada nije dostavio izvještaje o radu, te da su oni ovaj izvještaj od oktobra mjeseca prvi put vidjeli na sudu. Navedeno je sud prihvatio iz razloga što je ugovorom predviđeno da izvještaj i sve informacije apelant treba dostavljati direktno zakonskom zastupniku tuženog kao njegovom predsjedniku pa je onda nelogično, s obzirom da je u ugovoru navedeno da se svi podaci štite kao poslovna tajna, da je apelant izvještaj dostavio nekom od uposlenika tužene. Sud je također prihvatio i iskaz zakonskog zastupnika tuženog i saslušanog svjedoka Duška Lisičića da potpis na priznanici o predaji izvještaja ne pripada nikom od uposlenika tužene, a apelant sudu ničim nije dokazao da se radi o potpisu uposlenika tužene niti je na ove okolnosti apelant predložio dokaze sudu.
6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da apelant nije izvršio poslove na koje se ugovorom od 17. oktobra 1998. godine obavezao. Navedeno je po mišljenju Kantonalnog suda utvrđeno iz iskaza svjedoka Miše Božića i Duška Lisičića koji su se decidno u bitnom izjasnili da apelant ne samo da nikada nije tuženom dostavio dokumentaciju, podatke i izvještaje vezano za poslove za koje se obavezao da će izvršiti već da se nije pojavljivao u prostorijama tuženog od zaključenja ugovora tj. od 17. oktobra 1998. godine. Također iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da apelant nikada nije dostavio tužnenom izvještaj o radu od oktobra mjeseca 1999. godine niti predmete „Gradska kafana“, „Gradska biblioteka“, „Zgrada fonda“ i „Zgrada Sokolskog doma“ za koje apelant tvrdi da ih je predao tuženom 12. oktobra 1999. godine.
7. Nadalje je drugostepeni sud naveo da je apelant tvrdio da je navedenu dokumentaciju predao tuženom o čemu je kao dokaz predložio samo uvid u priznanicu o potvrdi prijema navedene dokumentacije tvrdeći da je tu dokumentaciju primio i priznanicu potpisao 12. oktobra 1999. godine izvjesni Miladin, zaposlenik tužene. Međutim osim što na navedenoj priznanici nema protokola prijema tuženog apelant na ove okolnosti nije predložio i provođenje odgovarajućih dokaza (eventualno saslušanje Miladina na kojeg se poziva) zbog čega su se i po ocjeni Kantonalnog suda tvrdnje apelanta da je izvršio poslove na koje se ugovorom obavezao pokazale neosnovanim. Stoga je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
8. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne ocjene dokaza, te da nije imao „nesmetan“ pristup sudu u smislu člana 6. Evropske konvencije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza i zbog toga što nije imao «nesmetan pristup sudu». Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, te cijeneći svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno utvrdio da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je obavljao poslove precizirane po Ugovoru o radu od 17. oktobra 1998. godine, zaključen između apelanta i zakonskog zastupnika tuženog. Stoga je zaključeno da tuženi nije dužan platiti apelantu traženi iznos novca jer apelant nije ispunio svoju obavezu iz predmetnog ugovora. Razmatrajući apelantovu žalbu Kantonalni sud je našao da i po ocjeni tog suda apelant nije dokazao da je izvršio svoje obaveze po predmetnom ugovoru. Pri tome su sudovi dali jasno i precizno obrazloženje za svoje odluke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da ocjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak
13. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na pristup sudu Ustavni sud nalazi da je apelant nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudom, odnosno ostvario je pravo na pristup sudu, kao jedan od principa iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Sama činjenica da je apelant izdejstvovao da sudovi pune jurisdikcije donesu osporene odluke, nepobitno potvrđuje da je pravo apelanta na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. I prvostepeni i drugostepeni sud su o tužbenom zahtjevu apelanta raspravljali i odlučivali u meritumu ovog predmeta, što, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Na osnovu navedenog, a s obzirom da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
15. Apelant također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović