Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1036/07 (M.S.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1036/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. srpnja 2009. godine, u predmetu broj AP 1036/07, rješavajući apelaciju M.S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.S. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Gž-07-000 054 od 20. veljače 2007. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-

139/96 od 3. studenoga 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. M.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa odvjetnički ured Grgić & Co. iz Ljubuškog, podnio je 4. travnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 054 od 20. veljače 2007. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-139/96 od 3. studenoga 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-139/96 od 3. studenoga 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-07-000 054 od 20. veljače 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu Općina Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužena) na ime naknade štete na vozilu isplati iznos od 7.970,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 3. ožujka 1989. godine pa do isplate. Također je tražio da mu na ime naknade za upotrebu specijalne dizalice korištene za vađenje prevrnutog vozila isplati iznos od 700,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 4. ožujka 1989. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka. Apelant je, također, obvezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.379,26 KM.

3. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je među parničnim stranama nesporno da se dogodila prometna nesreća na način da se apelant kretao unazad svojim teretnim vozilom marke «Mercedes» i to prednjim i zadnjim desnim vanjskim kotačem zemljanom bankinom uslijed čega se odronila zemljana bankina i apelantovo vozilo se prevrnulo. Utvrđeno je da je među parničnim stranama sporno je li tužena odgovorna za štetu koju je apelant pretrpio. Sud je utvrdio da iz zapisnika istražnog suca i nalaza vještaka proizlazi da je put na licu mjesta bio u dobrom stanju i bez nanosa, da se apelant svojim vozilom kretao unazad, da je u vrijeme prometne nesreće bila noć, mokar kolnik i raskvašena bankina, obzirom da je zemljana, te da je apelantovo vozilo bilo pod teretom od sedam tona. Dalje je utvrđeno da se apelant prednjim kotačem i zadnjim desnim vanjskim kotačem kretao zemljanom bankinom koja se uslijed tereta na vozilu odronila tako da se apelantovo vozilo prevrnulo i na njemu je nastala šteta, zatim da je na mjestu prometne nesreće put širine 3,10 m, a da je vozilo širine do 2,50 m, zbog čega apelant za kretanje unazad nije imao potrebu koristiti bankinu.

4. Sud je ustanovio da na temelju izvedenih dokaza nije dokazano da je apelant bio u nemogućnosti nastaviti kretanje unaprijed, te da bi se morao unazad vraćati teretnim vozilom. Pri tome se sud pozvao na odredbe čl. 40, 41. st. 1. i 2. i 43. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama. Iz navedenih odredaba sud je utvrdio da nije sporno da bi se vozač vozila mogao kretati unazad, međutim, vozač za kretanje vozila mora da koristi kolnik, odnosno asfaltni zastor, a ne bankinu, kao što je to u konkretnom slučaju učinio apelant. Sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da bi se zbog neke opasnosti morao kretati unazad i koristiti bankinu, a ne asfaltni prostor. Imajući u vidu sve utvrđene činjenice, sud je zaključio da je apelant isključivo kriv za nastalu prometnu nesreću jer se kretao nepravilno, nepropisno i bez naročitog opreza koji se u datim uvjetima očekuje od prosječnog vozača.

5. U obrazloženju drugostupanjske presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza točno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te izveo pravilne zaključke.

6. Apelant se žali da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili i tumačili odredbe Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, te izveli pogrešan zaključak o krivnji za nastanak nesreće. Apelant potražuje i troškove za sastav apelacije u iznosu od 1.684,00 KM.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske mjerodavnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka, a posebno zapisnika istražnog suca, te nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, utvrdio da je predmetna nesreća nastala isključivom apelantovom krivnjom jer se kretao nepravilno, nepropisno i bez naročitog opreza koji se u datim uvjetima očekuje od prosječnog vozača. Pri tome je prvostupanjski sud primijenio relevantne odredbe Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama za što je dao odgovarajuća obrazloženja koja nisu proizvoljna. Kantonalni sud je, razmatrajući apelantov priziv, utvrdio da je odluka Općinskog suda pravilna i utemeljena na zakonu. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim budući da je utemeljeno na primjeni materijalnog zakona koja nije bila proizvoljna ili nepravična na štetu apelantovih ustavnih prava. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da apelacija u odnosu na apelantove navode glede povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne sadrži, prima facie, dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na apelantove navode glede povrede prava na pravično suđenje, prima facie, neutemeljena.

11. Apelant, također, smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na to da se navodi o kršenju prava na imovinu temelje na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava redovnih sudova, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

12. U odnosu na apelantov zahtjev da mu Ustavni sud isplati troškove postupka za sastav apelacije u iznosu od 1.684,00 KM, Ustavni sud ukazuje na to da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obvezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

13. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1036/07 (M.S.) | Sudska praksa | Aktio