Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1206/07 (D. V.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1206/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1206/07, rješavajući apelaciju Duška Vagurića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Duška Vagurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-24/05 od 6. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Duško Vagurić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 24. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-24/05 od 6. februara 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-128/02 od 16. februara 2003. godine obavezan je AD «Boksit» Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati neisplaćene plate za period od januara 2002. godine do 22. juna 2002. godine u iznosu od 1.131,30 KM sa pripadajućom kamatom od 228,09 KM i regres za 2001. godinu u iznosu od 833,00 KM sa pripadajućom kamatom od 281,45 KM. Takođe je tuženi obavezan i da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 450,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom 2 izreke prvostepene presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na zahtjev da se poništi Rješenje tuženog broj I-A-1-813/02 od 18. aprila 2002. godine kao nezakonito i da se apelant vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije dobijanja otkaza. Takođe je tražio i da mu se naknade nematerijalne štete u visini od 10.000,00 KM zbog činjenja šikanoznih radnji prema apelantu i njegovoj porodici.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelant sa tuženim zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Na osnovu tog ugovora, apelant se raspoređuje na radno mjesto, odnosno poslove vozača teretnog motornog vozila II grupe RD «Teretni transport», Sektor saobraćaja. Rješenjem tuženog broj I-A-1813/02 od 18. aprila 2002. godine apelantu je otkazan ugovor o radu od 5. oktobra 2002. godine, sa pravom na otkazni rok u trajanju od dva mjeseca. Dakle, tim rješenjem apelantu radni odnos prestaje 22. juna 2002. godine, sa pravom na otpremninu u iznosu od 1.785,00 KM. Na osnovu navedenog rješenja je utvrđeno da je zbog smanjenog obima proizvodnje, organizacionih, tehnoloških i ekonomskih razloga, te nemogućnosti apelantovog radnog angažovanja u dužem vremenskom periodu, kao i nemogućnosti radnog angažovanja na drugim odgovarajućim poslovima, apelantu otkazan ugovor o radu zaključen 5. oktobra 2001. godine.

4. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 113 Zakona o radu. Naime, prema tom zakonu otkaz ugovora o radu poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete, organizaciju rada i radne sposobnosti radnika, ne može radniku da obezbijedi drugi odgovarajući posao.

5. Imajući u vidu navedenu odredbu, Osnovni sud je utvrdio da je apelantu radni odnos prestao zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, zbog kojih je i smanjen obim poslova tuženog. Zbog toga je prestala potreba za apelantovim radom (član 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu). Apelant je ostvario pravo na otpremninu shodno članu 127 navedenog zakona. Pristao je na isplatu otpremnine, te je, po tom osnovu, primio iznos od 1.785,00 KM. Time se, shodno mišljenju suda, apelant saglasio sa prestankom radnog odnosa. U protivnom, trebalo je da odbije otpremninu. Stoga je sud u navedenom dijelu odbio apelantov tužbeni zahtjev.

6. Protiv prvostepene presude u dosuđujem dijelu žalbu je podnio tuženi, a apelant protiv odbijajućeg dijela presude. Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj Gž-114/04 od 17. septembra 2004. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu potvrdio. Apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena (stav 2 izreke prvostepene presude) tako što je poništeno Rješenje tuženog broj I-A-1-813/02 od 18. aprila 2002. godine kao nezakonito. Takođe, tuženi je obavezan da vrati apelanta na posao i radne zadatke koje je obavljao prije dobijanja otkaza. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je direktor tuženog 1. marta 2002. godine donio odluku u kojoj je traženo da se radnici izjasne za podnošenje zahtjeva za korišćenje neplaćenog odsustva i da se radnicima koji uzmu neplaćeno odsustvo, a ne nađu se na spisku za tehnološki višak u vremenu korišćenja čekanja, isplaćuje naknada od 100,00 KM počevši od 1. januara 2002. godine, a za zaposlene radnike koji imaju posao i rade naknada će da se isplaćuje prema rezultatima rada. Za zaposlene koji primaju platu po ugovoru za vrijeme radnog angažovanja isplaćivaće se naknada od 50% od ugovorene plate. Apelant nije potpisao izjavu da prihvata ovu odluku direktora. Stoga je Okružni sud utvrdio da je apelantu otkazan ugovor o radu zbog toga što nije potpisao da prihvata odluku direktora, a ne zbog razloga predviđenog članom 113 Zakona o radu, što takvo rješenje čini nezakonitim. Zbog toga je Okružni sud, shodno odredbi člana 229 tačka 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u tom dijelu uvažio apelantovu žalbu.

8. Protiv drugostepene presude reviziju je podnio tuženi. Vrhovni sud je reviziju tuženog uvažio i drugostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda (stav 1 izreke), te je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je preinačio drugostepenu presudu u stavu 2 izreke tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim se odbija apelantov tužbeni zahtjev da se poništi Rješenje tuženog broj I-A-1-813/02 od 18. aprila 2002. godine kao nezakonito i tuženi obaveže da apelanta vrati na radno mjesto i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije dobijanja otkaza.

9. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je, shodno mišljenju Vrhovnog suda, stav drugostepenog suda vezan za otkaz ugovora o radu zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istaknuto je da je tuženi kao poslodavac sa apelantom 5. oktobra 2001. godine zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme u smislu odredbi člana 10 stav 4 i člana 19 stav 2 Zakona o radu i apelanta rasporedio na radno mjesto, odnosno poslove vozača teretnog motornog vozila II grupe u radnoj jedinici «Teretni transport» u Sektoru saobraćaja. Navedeno je da je tačkom 7 tog ugovora predviđeno da tuženi kao poslodavac može apelantu kao radniku da otkaže ugovor o radu ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za tim, pod uslovom da tuženi kao poslodavac ne raspolaže drugim odgovarajućim radnim mjestima na koja bi radnik mogao da bude raspoređen. Vrhovni sud je utvrdio da iz obrazloženja rješenja o otkazu ugovora o radu proizilazi da je apelantu otkaz dat zbog smanjenog obima proizvodnje, organizacionih, tehnoloških i ekonomskih razloga, te nemogućnosti apelantovog radnog angažovanja u dužem vremenskom periodu, kao i radnog angažovanja na drugim odgovarajućim poslovima na osnovu člana 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu. Prema osnovnoj koncepciji tekuće i razvojne politike tuženog od 31. decembra 2001. godine, u dijelu u kom se govori o tehnološkom višku i mjerama kojima bi moglo da se izbjegne otkazivanje ugovora o radu određenom broju radnika, navedeno je da je tehnološki višak prisutan kao rezultat bitno smanjenog obima proizvodnje prije svega u rudarstvu i drugim djelatnostima koje su vezane za rudarsku proizvodnju.

10. Istaknuto je da je direktor tuženog odlukom od 1. marta 2002. godine utvrdio da zaposlena lica koja ne uzmu neplaćeno odsustvo, a ne nađu se na spisku za tehnološki višak za otpust u periodu čekanja, primaće naknadu na ime plate u iznosu od 100,00 KM ukoliko najkasnije do 10. marta 2002. godine potpišu izjavu pod uslovima utvrđenim odlukom, a kako bi se izbjegla zakonska obaveza davanja otkaza ugovora o radu zbog tehnološkog viška. Sindikalni odbor tuženog je na sastanku tuženog održanom 25. marta 2002. godine predložio svim zaposlenim da potpišu izjave da su saglasni da im se obračun plate, počevši od 1. januara 2002. godine, vrši u skladu sa odlukom direktora od 1. marta 2002. godine. Apelant je odbio da takvu izjavu potpiše i u takvoj situaciji, shodno mišljenju Vrhovnog suda, tuženi je mogao da preduzme druge mjere u skladu sa Zakonom o radu, odnosno da donese rješenje o otkazu ugovora o radu. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev da se utvrdi da je rješenje tuženog nezakonito i da ga poništi, pa je, na osnovu člana 250 stav 1 ZPP, reviziju tuženog u ovom dijelu usvojio.

11. Apelant se žali da su mu povrijeđeni pravo na život iz člana II/3a) i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu kojim je preinačena presuda Okružnog suda (stav 2 izreke presude). Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava. Ističe da nije tačna tvrdnja tuženog da je kod njega bilo ekonomskih teškoća i da je apelant navodno dobio otkaz kao tehnološki višak. Navodi da je nesporno utvrđeno da je tuženi vršio presiju i diskriminaciju nad radnicima tjerajući ih da potpišu izjave o plati u iznosu od 100 KM i da je taj iznos ispod utvrđenih prava radnika po kolektivnom ugovoru i zakonu. Navodi da je netačna tvrdnja Vrhovnog suda da je tuženi imao Program rješavanja tehnološkog viška. Shodno apelantovom mišljenju, ne može da se prihvati tvrdnja Vrhovnog suda o primjeni člana 123 Zakona o radu. Ističe da nije mogao da potpiše izjavu o plati od 100 KM zato što je nezakonita. Navedena nezakonitost se, shodno apelantovom mišljenju, ogleda u tome što se navedena izjava potpisuje na neodređeno vrijeme. Naime, to bi značilo da bi na neodređeno vrijeme bila ukinuta apelantova prava koja garantuje zakon. Navodi da je nižim sudovima predočeno da direktor tuženog 10 godina zloupotrebljava imovinu radnika kao privatnu imovinu, što je Vrhovnom sudu i poznato, ali da u pogledu toga Vrhovni sud nije tražio mišljenje Tužilaštva RS. Smatra da je Vrhovni sud bio pristrasan, te da je povrijedio odredbe materijalnog prava i parničnog postupka. Shodno apelantovom mišljenju, Vrhovni sud se stavio na stranu ekonomski i društveno jače strane, odnosno tuženog, što stvara sumnju u pristrasnost navedenog suda. Ističe da je invalid rada, te da sa svojim radnim sposobnostima nema mogućnosti zaposlenja, a povreda na radu je nastala kod tuženog.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede mora da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud ukazuje na to da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud, odlučujući povodom revizije tuženog, zaključio da je stav Okružnog suda u pogledu otkaza ugovora o radu apelantu zasnovan na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje tuženog od 18. aprila 2002. godine kojim je apelantu otkazan ugovor o radu. Naime, shodno mišljenju Vrhovnog suda, apelantu je otkazan ugovor o radu zbog smanjenog obima proizvodnje, organizacionih, tehnoloških i ekonomskih razloga i nemogućnosti apelantovog radnog angažovanja na drugim odgovarajućim poslovima u smislu člana 113 Zakona o radu. Suprotno navodima apelacije utvrđeno je da «izjava» koju je apelant odbio da potpiše nije nezakonita već da je ona, u smislu odluke direktora tuženog od 1. marta 2002. godine, težila tome da se izbjegne davanje otkaza ugovora o radu zbog situacije u kojoj se našao tuženi. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je, kako je apelant odbio da potpiše navedenu izjavu, tuženi mogao da preduzme druge mjere u skladu sa Zakonom o radu, odnosno da donese rješenje kojim je apelantu otkazan ugovor o radu. Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim budući da je zasnovano na primjeni materijalnog i procesnog zakona i ta primjena nije bila proizvoljna ili nepravična na štetu apelantovih ustavnih prava. Takođe, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

16. U odnosu na apelantove navode u pogledu pristrasnosti Vrhovnog suda, Ustavni sud konstatuje da apelant sem svojih navoda i mišljenja u vezi s tim ne dostavlja dokaze iz kojih bi sa sigurnošću moglo da se utvrdi da je bilo koji sudija Vrhovnog suda, koji se nalazio u vijeću suda koje je donijelo osporenu presudu, bio pristrasan u predmetnom postupku. Shodno mišljenju Ustavnog suda, apelantovi navodi ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o nepristrasnosti sudije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava. Naime, shodno toj praksi, da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost sudije, zahtijeva se dokaz konkretne pristrasnosti. Dakle, lična nepristrasnost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je veoma teško da se dokaže lična pristrasnost. Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: U okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristrasan, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30). Uzimajući u obzir i objektivni kriterijum, Ustavni sud konstatuje da presuda Vrhovnog suda Ustavnom sudu ne ostavlja dojam o pristrasnosti sudije.

17. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelacija u odnosu na apelantove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ne sadrži, prima facie, dokaze koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, pa Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neosnovana.

18. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava Vrhovnog suda, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao da, prima facie, ukaže mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da apelant sem svojih paušalnih navoda o povredi navedenog prava nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao da, prima facie, ukaže mogućim i vjerovatnim navode o kršenju prava na život u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će apelacija da se odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1206/07 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio