Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1007/07 (P. T.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1007/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1007/07, rješavajući apelaciju Pere Tunjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Pere Tunjića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1391/05 od 7. decembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1984/03 od 22. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-1564/02 od 29. avgusta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Tunjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Mirza Telalović advokat iz Tuzle, podnio je 4. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1391/05 od 7. decembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-984/03 od 22. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1564/02 od 29. augusta 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-1564/02 od 29. augusta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1984/03 od 22. juna 2005. godine, obavezana je JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade materijalne štete za porušeni dio stambenog objekta u površini od ukupno 29.76 m , a koji objekat se nalazio u Tuzli u Ulici Braće Bajramović broj 27, isplati iznos od 11.585,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 29. augusta 2003. godine pa do konačne isplate, kao i naknadi troškove postupka u iznosu od 2.582,90 KM, u roku od 15 dana po prijemu prepisa presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je prvobitno Općinski sud presudom, broj P-1969/90 od 25. jula 2001. godine, obavezao tuženu da apelantu na ime naknade štete za predmetni porušeni dio stambenog objekta isplati iznos od 37.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25. jula 2001. godine kao dana presuđenja pa do konačne isplate, kao i naknadi troškove postupka u iznosu od 3.808,00 KM, u roku od 15 dana po prijemu prepisa presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja dok je sa viškom tužbenog zahtjeva apelant odbijen. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženi, te je Kantonalni sud rješenjem, broj Gž-74/02 od 4. juna 2002. godine, žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno da u momentu rušenja predmetnog objekta i dugi niz godina prije toga apelant nije stanovao u predmetnoj kući odnosno u istoj nije zadovoljavao svoje stambene potrebe. Stoga je po mišljenju Kantonalnog suda sporni dio objekta samo imovina apelanta radi čega se apelantu visina štete ne može utvrđivati prema cijenama novog stambenog prostora na području Tuzle, odnosno prema cijenama u vrijeme presuđenja bez odbitka amortizacije, nego da apelantu pripada pravo na naknadu štete po pravilima o naknadi štete u skladu sa odredbama član 185 stav 3. u vezi sa članom 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Općinski sud je našao da među strankama nije sporno da je u konkretnom slučaju šteta nastala prije 1986. godine i da je predmetni sporni objekat srušen usljed slijeganja terena nastalog kao posljedica ekspoloatacije soli. Utvrđeno da je apelant aktivno legitimisan u ovoj parnici obzirom da je bio vlasnik stambene površine od 29,76 mu objektu koji je srušen, kao i posjednik navedene površine s tim da je od 17. oktobra 1976. godine bio posjednik površine od 20,02 m , a posredni posjednik površine od 9,74 m , obzirom da je bio zaključen ugovor o zakupu stana sa Husarkić Ajšom, a kako to proizilazi iz spisa broj P- 2404/79.

5. U ponovnom postupku postupajući po uputama datim u rješenju Kantonalnog suda, broj Gž-

74/02, Općinski sud je cijenio sve ranije provedene dokaze, kao i dokaze provedene u ponovnom postupku, a posebno iskaz apelanta koji je saslušan u ponovnom postupku kao parnična stranka. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka Općinski sud je našao da u vrijeme kada je srušen objekat apelant nije stanovao u objektu jer je 1969. godine sa suprugom otišao na rad u Njemačku. Stoga je sud našao da apelant u predmetnom stanu koji je njegovo vlasništvo (u svojini građana) nije zadovoljavao svoje stambene potrebe. Navedene stambene prostorije nije koristio kao stan za stanovanje jer je svoje stambene potrebe zadovoljavao u stanu u Njemačkoj gdje je živio i radio, a predmetni stan je predstavljao njegovo vlasništvo odnosno njegovu imovinu. Stoga je Općinski sud prilikom odlučivanja o visini naknade materijalne štete koja apelantu pripada za porušeni dio stambenog objekta u površini od ukupno 29,76 m2, a shodno odredbi člana 185. stav 3. u vezi sa članom 190. ZOO, proveo dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke. Sud je prihvatio da je pismeni nalaz i mišljenje navedenog vještaka Općinski sud u cjelosti prihvatio a kojem nalazu punomoćnik apelanta nije ni prigovarao. .

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da se ne može prihvatiti osnovanim apelantovo osporavanje pravilnosti ocjene prvostepenog suda da predmetni stan predstavlja samo imovinu apelanta, a ne i njegov dom, te slijedom toga i pravilnosti primjene materijalnog prava kod nalaženja da se iz tog razloga utvrđena vrijednost stana ima umanjiti za amortizovanu vrijednost tog stana. Naime, to što je apelant imao u predmetnom stanu svoj namještaj i prijavljeno prebivalište u Bosni i Hercegovini na adresi tog stana, samo po sebi nije dovoljno za zaključak i da je isti zaista predstavljao njegov dom. Naime, činjenica da je apelant još od 1969. godine sa suprugom živio i radio u Njemačkoj po nalaženju Kantonalnog suda pravilnim pokazuje stav prvostepenog suda da predmetni stan apelant nije koristio kao stan za stanovanje i zadovoljavanje svojih stambenih potreba. Kod takvog stanja stvari po mišljenju Kantonalnog suda bespredmetan je žalbeni navod apelanta da je Ajša Husarkić po osnovu zakupa koristila samo dio tog stana u površini od 9,74 m2, obzirom da se radilo o stanu čija je ukupna površina bila 29,76 m2, kao i činjenicu da je u tom stanu Ajša Husarkić živjela zajedno sa svojom djecom, što dovodi u pitanje i samu tačnost apelantovog navoda, pa time i tvrdnju apelanta da je preostalu površinu stana koristio za vrijeme dolaska iz Njemačke i boravka u Tuzli. Po mišljenju Kantonalnog suda neprihvatljivo je i žalbeno polemisanje apelanta o zajamčenoj jednakosti njegovih prava pred zakonom sa ostalim građanima iz razloga što bi do oduzimanja amortizacione vrijednosti stana došlo i u slučaju da je isti živio i radio u Bosni i Hercegovini, a da predmetni stan nije koristio za stanovanje i zadovoljavanje svojih stambenih potreba.

7. Protiv drugostepene presude apelant i tuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu.Vrhovni sud je presudom, broj Rev-1391/05 od 7. decembra 2006. godine, reviziju apelanta odbio kao neosnovanu, a reviziju tužene odbacio kao nedopuštenu. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi u svojim odlukama dali jasne i argumentovane razloge koje je u cjelosti prihvatio i revizijski sud. I po nalaženju Vrhovnog suda neosnovane su tvrdnje apelanta da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su visinu štete utvrdili primjenom odredbe člana 185. stav 3. u vezi sa članom 190. ZOO, a ne u vidu restitucije odnosno u novčanoj protuvrijednosti stana iste površine bez obračunavanja stope amortizacije kako to apelant smatra. Po mišljenju Vrhovnog suda navedeni pravni zaključak je proizašao iz utvrđenih činjenica da apelant u predmetnom stanu nije stanovao i da se navedena nekretnina ima smatrati njegovom imovinom za koju mu pripada naknada štete u vidu odgovarajuće svote novca prema vrijednosti te imovine, a koju je ispravno obračunao vještak građevinske struke. Stoga po mišljenju Vrhovnog suda apelantovo pravo kao vlasnika imovine je zaštićeno na navedeni način, te istaknuti revizijski prigovori nisu doveli u pitanje pravilnost zaključka nižestepnih sudova.

8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Po mišljenju apelanta redovni sudovi su pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su konstatovali da apelant u predmetnom stanu nije zadovoljavao svoje stambene potrebe niti ga koristio za stanovanje jer je iste zadovoljavao u stanu u Njemačkoj. Takođe, apelant navodi da je pogrešan stav sudova da je predmetni stan predstavljao njegovu imovini, ali ne i njegov dom, pa mu s obzirom na navedeno pripada samo naknada štete u smislu člana 185. stav 3. u vezi sa članom 190. ZOO, ali ne u vidu restitucije odnosno novčanoj protuvrijednosti stana iste površine, bez obračunavanja stope amortizacije. Apelant ističe da cijeli set propisa upućuje na činjenicu da su državljani Bosne i Hercegovine na privremenom radu u inostranstvu zadržavali jednaka prava u odnosu na domaće državljanje, pa to u svakom slučaju vrijedi i za pravo na dom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primjenjeno materijalno pravo od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

13. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

14. Apelant također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava ovih prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u kojima je razmotrio apelantove navode o navodnoj povredi prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1007/07 (P. T.) | Sudska praksa | Aktio