Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-934/07 (S. D.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 32
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-934/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 934/07, rješavajući apelaciju Salima Durakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salima Durakovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1654/04 od 29. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu, broj P-31/01 od 10. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salim Duraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 28. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1654/04 od 29. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-31/01 od 10. septembra 2004. godine. Apelant je 28. juna 2007. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-31/01 od 10. septembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1654/04 od 29. decembra 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Esada Durakovića, Huseina Durakovića, Salihe Kapetanović, Fatime Kikić (u daljnjem tekstu: tužitelji), te je utvrđeno da su tužitelji vlasnici nekretnina pobliže označenih u izreci presude, a što su apelant, Almasa Sendić, Branka Duraković, Vesna Begić rođ. Duraković i Damir Duraković, kao tuženi, dužni priznati i dozvoliti da se tužitelji u ZK uredu Općinskog suda upišu kao vlasnici predmetnih nekretnina, u navedenim dijelovima, u protivnom takvo priznanje će zamijeniti prvostepena presuda, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno da su tužitelji upisani kao posjednici spornih nekretnina u Uredu za katastar Općine Gradačac dok se tuženi vode kao vlasnici istih nekretnina u ZK uredu Općinskog suda, te da su tuženi Branka Duraković, Vesna Begić rođ. Duraković i Samir Duraković, zakonski nasljednici iza umrlog Mustafe Duraković, sina Saliha, koji je umro 19. jula 1990.godine u Sisku. Međutim u konkretnom slučaju je sporno da li su tužitelji po osnovu održaja stekli pravo vlasništvo na spornim nekretninama. Na osnovu iskaza tužene Almase Sendić, te iskaza svjedoka Mustafe Hadžiosmanovića, Esme Mehić rođ. Hadžiosmanović i Hajrudina Sendića Općinski sud je utvrdio da je od apelanta i Saliha Durakovića, prednika tuženih od 2-5 godina poslije II svjetskog rata oduzet višak zemlje koja se nalazila na lokaciji «Lahve» u Gradačcu, obzirom da su posjedovali oko 500 dunuma zemlje i ista je od strane države dodjeljivana Romima, te učesnicima NOR.
4. Nadalje je Općinski sud utvrdio da su tužitelji savjesni i zakoniti posjednici spornih nekretnina više od 40 godina, obzirom da je njihov otac Osman Duraković do 1955. godine sporne nekretnine kupio od Almase Sendić, Brajke Lulića, Pašage Inkića i Ćamila Mašića, te da se 1955. godine upisao u katastarskom operatu Općine Gradačac kao posjednik spornih nekretnina od kada ih je inače uživao u mirnom posjedu i ponašao se prema njima kao vlasnik, tako da je 1982. godine dio nekretnina poklonio svom sinu Esadu Durakoviću. Istaknuto je da su tužitelji nakon smrti Osmana Durakovića 1986. godine, kao njegovi nasljednici nastavili mirno uživati sve sporne nekretnine i u tome nisu bili ometani ni od koga do danas.
5. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima prema kojoj posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom dvadeset godina savjesnog posjeda. Stoga kako je u konkretnom slučaju Općinski sud utvrdio da su tužitelji savjesni i zakoniti posjednici više od 40 godina spornog zemljišta usvojen je njihov tužbeni zahtjev na osnovu odredbe člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98).
6. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da kod utvrđenog stanja stvari ne stoji žalbena konstatacija apelanta da tužitelji nisu predložili adekvatne dokaze za pravni kontinuitet vlasničkih prava ili kontinuitet savjesnih posjednika u odnosu na prodavce i njih kao kupce. Po mišljenju Kantonalnog suda u predmetnoj pravnoj stvari relevantnim se ima uzeti utvrđenje prvostepenog suda da je država zemlju tuženih, poslije II svjetskog rata, oduzimala i dodjeljivala drugim licima (učesnicima NOR i Romima), a što ni sam apelant tokom prvostepenog postupka, kao ni u žalbi ne spori, pa stoga ni njegov prigovor da su tužitelji (odnosno njihov pravni prednik) sporne nekretnine kupovali od nevlasnika, sam po sebi nije relevantan. Navedeni prigovor bi po nalaženju Kantonalnog suda bio od značaja samo u situaciji da su tužiteljima, kao posjednicima, u vrijeme koje je po zakonu potrebno za dosjelost, imalo uračunavati i vrijeme posjeda lica od kojih su došli u posjed predmetnih nekretnina, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Istaknuto je da je za dosjelost bitan kontinuitet posjeda i savjesnost posjednika, pri čemu se savjesnost posjeda pretpostavlja (član 77. stav
3. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), pa su stoga tuženi trebali dokazati suprotno, a što je u konkretnom predmetu izostalo, jer su tuženi, u skladu sa odredbama člana 7. stav 1, u vezi sa članom 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) trebali dokazati nesavjesnost tužitelja, a ne samo u žalbi isticati činjenicu da je zemlja kupljena od nevlasnika, pri tome i sami tvrdeći da je poslije II svjetskog rata država zemlju od njih oduzimala i dodjeljivala drugim licima. Čak i u situaciji da izvršene kupoprodaje predmetnih nekretnina nisu pravno valjane po mišljenju Kantonalnog suda ni to ne bi uticalo na drugačiju odluku suda jer je tokom prvostepenog postupka utvrđena činjenica da se tužitelji skupa sa svojim pravnim prednikom nalaze u posjedu predmetnih nekretnina u kontinuitetu od 1955. godine pa nadalje.
7. Nadalje je Kantonalni sud naveo da je tačno da su tuženi u zemljišnim knjigama upisani kao suposjednici na spornim nekretninama, međutim, radi se samo o golom upisu, budući da tuženi svoja vlasnička prava ne ostvaruju neprekidno od 1955. godine, pa sve do danas, jer se od 1955. godine ne nalaze u posjedu nekretnina, niti se istima koriste, niti raspolažu (član 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima). Stoga je utvrđeno da ne stoji žalbena konstatacija apelanta da je prvostepeni sud ignorisao sadržaj javnih isprava, ovo tim prije ako se ima u vidu da je sticanje prava vlasništva dosjelošću originarni (izvorni) način sticanja vlasništva, neovisno od sadržaja zemljišnih knjiga, tj. ono se ni ne izvodi iz prava svojine prethodnih nosilaca.
8. Kantonalni sud nije prihvatio žalbeni navod apelanta da su prvostepenom presudom tuženi dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge građane i subjekte u BiH onemogućivši im da ravnopravno učestvuju u predstojećem postupku restitucije, te da dosjelosti faktički nema na nekretninama koje su ranije „podržavljene“ jer zakon o restituciji još uvijek nije donesen, te se po mišljenju suda može raditi samo o nekom budućem postupku, a u spisu nema dokaza da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama bile upisane na tužene. Prema tome Kantonalni sud je zaključio da nije povrijeđena odredba člana 29. Zakona o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95) odnosno odredba 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kako to smatra apelant.
9. Nadalje je u drugostepenoj presudi navedeno da su po mišljenju Kantonalnog suda irelevantne žalbene tvrdnje apelanta da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima jer nije utvrdio postojanje savjesnosti i zakonitosti tj. šta je zakonit posjed u odnosu na tužitelje, kao i u odnosu na Branka Lulića, Pašagu Ingića i Džemala Mašića, jer je zemlju od tuženih, odnosno njihovih prednika, država oduzela poslije II svjetskog rata na osnovu tadašnjih propisa o kojima sud nije ovlašten raspravljati. Kod postajanja utvrđene činjenice prvostepenog suda da se Osman Duraković, od 1955. godine nalazio u posjedu zemljišta na kojem je izgrađen mutvak, Kantonalni sud je smatrao da su irelevantni žalbeni navodi tuženih da prvostepeni sud nije mogao utvrditi da je Osman Duraković poslije II svjetskog rata od Almase Sendić kupio jedan veći komad spornog zemljišta na kome se nalazio mutvak. Navedeno prije svega što svoje pravo vlasništva na spornim parcelama tužitelji i nisu zasnivali na osnovu pravnog posla, već na osnovu dosjelosti, kao jednog od načina sticanja prava vlasništva po samom zakonu. Takođe, Kantonalni sud je smatrao irelevantnim žalbene navode tuženih da niko od saslušanih svjedoka sa sigurnošću nije mogao potvrditi koliko je tačno zemlje Almasa Osmanu prodala, te da o tome svjedoci nemaju nikakvih znanja, budući da sticanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla i nije bilo predmet prvostepenog postupka.
10. Istaknuto je da iz zemljišno-knjižnog izvadka, broj zk. ul. 1024 k.o. Gradač slijedi da je na spornim parcelama uknjiženo pravo svojine u korist Salima Durakovića, Almase Dendić i Mustafe Durakovića, te da su stoga suvišni žalbeni navodi tuženih da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu postupka zato što u postupku nije učestvovao općinski pravobranilac. Navedeno iz razloga jer predmetne nekretnine niti su upisane kao državna imovina niti je općina stranka u postupku, a tužba i tužbeni zahtjev su pravilno upravljeni prema upisanim zemljišno-knjižnim vlasnicima. Zbog toga je zaključeno da nije povrijeđen propis materijalnog prava koji isključuje dosjelost na državnoj imovini. Također je utvrđeno da je neosnovano žalbeno polemisanje tuženih da prilikom oduzimanja zemlje od njihovih prednika tadašnja vlast nije postupala po tada važećim propisima, te da država nikada nije izvršila prenos prava vlasništva u javnoj knjizi na svoje ime jer je u konkretnom slučaju tužba zasnovana na pravnom institutu dosjelosti.
11. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navodi da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili odredbe materijalnog prava. Ističe da je sud pogrešno utvrdio da su Osman Duraković i njegovi nasljednici (tužitelji) savjesni posjednici spornih nekretnina, kao i da nesavjestan posjednik, bez obzira na dužinu posjeda, ne može steći pravo vlasništva temeljem dosjelosti. Takođe, apelant ističe da važeći Zakon o zemljišnim knjigama ne poznaje «goli upis» vlasništva u zemljišnim knjigama, kako je to navedeno u presudi Kantonalnog suda. Apelant navodi da mu je od 1947. godine nezakonito, bez dokumenata ili rješenja, oduzeta zemlja i data na raspolaganje drugim osobama, čime mu je bilo faktički onemogućeno vršenje njegovih vlasničkih prava, a osporenim presudama apelantu je pravno onemogućeno vršenje njegovih vlasničkih prava, brisanjem vlasništva iz zemljišnih knjiga nad njegovim, još 1947. godine, faktički otetim nekretninama, čime je legalizirana otimačina spornih nekretnina apelantu od strane bivše države i sadašnjih tužitelja. Kako apelantu nikada nije uručeno rješenje o oduzimanju spornih nekretnina (da jeste ne bi se sporne nekretnine vodile u vlasništu apelanta), na temelju kojeg bi stekao pravo na restituciju, a u vezi sa primjenom člana 16.a) Zakona o prometu nepokretnosti koji je stavio van snage mogućnost stavljanja u promet nekretnina koje su oduzete u periodu poslije 1945. godine, apelant smatra da mu je na ovaj način, a na osnovu odluke sudova, povrijeđeno pravo na „ravnopravnost“ iz člana 14. Evropske konvencije, u odnosu na druge građane koji uživaju sudsku zaštitu samo zato što im je oduzimanje imovine izvršeno na temelju ranije važećih zakona i uz valjano izdatu dokumentaciju. U dopuni apelacije apelant ističe da je stogodišnjak, te da mora platiti troškove postupka tužiteljima. Ističe da kao stogodišnjak zbog starosti nije lično prisustvovao ročištima. Također navodi da nije u mogućnosti platiti troškove postupka tužiteljima.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primjenjeno materijalno pravo od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.
16. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.
17. Apelant također, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u kojima je razmotrio apelantove navode o navodnoj povredi prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na na imovinu, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da apelant u pogledu povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u uživanju prava na «ravnopravnost u sudskom postupku u odnosu na druge građane» osim svojih paušalnih navoda nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se, zaista, radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu zbog čega su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović