Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-579/07 (S. K.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 181
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 181
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-579/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 579/07, rješavajući apelaciju Suada Kose, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Kose podnesena protiv presude Vrhovnog suda broj Rev-1330/05 od 12. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suad Koso (u daljnjem tekstu: apelant) iz Uzinovića-Stolac, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 12. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1330/05 od 12. decembra 2006. godine, u dijelu u kom je uvažena revizija HNK-KMUP Mostar, te drugostepena presuda preinačena na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta za nankadu nematerijalne štete od strane trećetuženog, kao i u dijelu u kom je odbijena revizija apelanta kojom je osporavao prvostepenu i drugostepenu presudu u odnosu na odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva prema FBiH-MUP FBiH Sarajevo.
2. Apelant je, naknadno, 5. marta 2007. godine podnio zahtjev Ustavnom sudu za donošenje privremene mjere kojom bi se, do donošenja odluke o apelaciji, odustavio postupak protivizvršenja koji se vodi pred Općinskim sudom u Mostaru u predmetu broj I-853/05. Ustavni sud je odlukom AP 579/07 od 26. juna 2007. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Iz obrazloženja presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-713/98-II od 6. decembra 2004. godine proizlazi da je apelant tokom 1998. godine podnio tužbu radi naknade štete protiv: 1) Grad Mostar općina Stari grad Mostar, 2) općina Zapad Mostar i 3) Distrikt Mostar. U tužbi je navedeno da je tokom bajramskih praznika 10. februara 1997. godine apelant, sa grupom građana iz istočnog dijela Mostara, krenuo u obilazak harema-groblja koji se nalazi u zapadnom dijelu Mostara. Tokom posjete apelant i ostali su bili fizički napadnuti od strane nepoznatih lica, bilo je pucanja iz vatrenog oružja, a apelant je zadobio prostrelne rane iz pištolja u predjelu podlaktice i stopala. Apelant je, podneskom od 17. decembra 2002. godine, izvršio preinačenje tužbenog zahtjeva, te tražio da sud obaveže tužene (od 1. do 3.) da mu solidarno, na ime naknade štete, isplate ukupan iznos od 55.000 KM kao i da se obavežu da mu na ime rente zbog umanjenja radne sposobnosti isplaćuju svakog mjeseca iznos od 300 KM.
4. Iz obrazloženja prvostepene presude dalje slijedi da je apelant 12. decembra 2002. godine podnio tužbu sa istim tužbenim zahtjevom povodom istog događaja, protiv: 1) Federacije BiH-MUP FBiH Sarajevo i 2) HNK-KMUP Mostar. Rješenjem Općinskog suda od 30. januara 2003. godine izvršeno je spajanje spisa koji su formirani nakon što su podnijete navedene tužbe, te je odlučeno da će se provesti jedinstven postupak. Apelant je na pripremnom ročištu održanom 7. septembra 2004. godine, umjesto bivših općina od 1. do 3., kao tuženog označio Grad Mostar, te su u ovoj pranici tuženi konačno označeni kao: 1) Grad Mostar, 2) F BiH-MUP FBiH Sarajevo i 3) HNK-KMUP Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi).
5. Prema obrazloženju prvostepene presude, svi tuženi istakli su prigovore pasivne legitimacije kao i prigovore zastare potraživanja, obzirom da je tužba podnijeta na temelju člana 180. («Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija») i člana 181. («Odgovornost organizatora priredbi») Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85, te «Službeni list RBiH» br. 2/92., 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO). Raspravivši navedene prigovore, Općinski sud je utvrdio, imajući u vidu propise koji su bili na snazi u vrijeme predmetnog štetnog događaja (Zakon o unutrašnjim poslovima FBiH «Službene novine FBiH» broj 1/96 i Zakon o unutrašnjim poslovima HNK usvojen 23. decembra 1996. godine, a stupio na snagu objavljivanjem u «Narodnim novinama HNK» broj 2 od 2. januara 1997. godine), da su poslovi koji se odnose na osiguranje i održavanje javnih okupljanja bili u isključivoj nadležnosti trećetuženog. Stoga je trećetuženi i jedini pasivno legitimiran u ovoj parnici, dok na strani prvotuženog i drugotuženog takve legitimacije nema, obzirom da prema zakonu nisu bili nadležni za osiguranje javnih okupljanja. Po mišljenju Općinskog suda, odgovornost trećetuženog bila je objektivna prema članu 180. ZOO, bez obzira da li je on kriv što je došlo do nasilja, jer su njegovi organi bili dužni da ga spriječe.
6. Općinski sud je smatrao da zastara u konkretnom slučaju nije nastupila. Naime, odredbama člana 376. stav 1. ZOO propisano je da zahtijevanje naknade nematerijalne štete zastarijeva u roku od tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Općinski sud je naglasio da je u konkretnom slučaju štetnik nepoznata osoba, te da stoga subjektivni rok uopće ne počinje teći, već da potraživanje štete može zastariti samo zbog proteka objektivnog roka od pet godina od dana kada je šteta nastupila, kako je propisano odredbama člana 376. stav 2. ZOO. Po mišljenju Općinskog suda apelant je bio svjestan nastale štete danom prestanka liječenja tj. 6. februara 1998. godine, te obzirom da je u odnosu na trećetuženog tužba podnesena 12. decembra 2002. godine očigledno je da nije prošao rok zastare od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO. Visina naknade nematerijalne štete određena je prema nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke.
7. Općinski sud je u cijelosti odbio zahtjev apelanta kojim je solidarno potraživao naknadu štete u vidu rente zbog umanjenja radne sposobnosti, uz obrazloženje da apelant sudu nije predočio dokaze na osnovu kojih bi se utvrdila visina štete zbog umanjenja radne sposobnosti. Naglašeno je da apelant u momentu nanošenja štete nije bio zaposlen, te da mu je nadležni centar za socijalni rad već odredio novčanu naknadu u vezi predmetnog štetnog događaja. Stoga je Općinski sud smatrao da, u konkretnom slučaju, nisu ispunjeni uslovi za dosuđivanje rente zbog umanjenja radne sposobnosti prema odredbama člana 195. stav 2. ZOO. Prvostepenom presudom trećetuženi je obavezan da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 45.000 KM, dok je takav zahtjev u cijelosti odbijen u odnosu na prvotuženog i drugotuženog.
8. Kantonalni sud je, presudom broj Gž-392/05 od 25. avgusta 2005. godine, djelimično preinačio prvostepenu presudu, te obavezao trećetuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 41.000 KM umjesto prvobitno dosuđenih 45.000 KM. Kantonalni sud je u pretežnom dijelu podržao razloge date u presudi Općinskog suda. U pogledu zastarjelosti predmetnog potraživanja, Kantonalni sud je naglasio da je imao u vidu pravomoćnu presudu bivšeg Osnovnog suda Mostar broj K-41/97 od 20. marta 1997. godine, u kojoj je utvrđeno da su policajci počinili krivično djelo zlostavljanja u vršenju službe zato što su učestvovali u incidentu prilikom kojeg je apelant ranjen iz vaternog oružja. Po mišljenju Kantonalnog suda u konkretnom slučaju se radi o šteti koja je prouzrokovana krivičnim djelom pa se imaju primijeniti rokovi zastare iz člana 377. ZOO, koji bi u ovom slučaju bio šest godina od dana izvršenja krivičnog djela, pa je očigledno da zastara nije bila nastupila jer je predmetno krivično djelo izvršeno 10. februara 1997. godine a apelant je podnio tužbu 12. decembra 2002. godine.
9. Vrhovni sud je, presudom broj Rev-1330/05 od 12. decembra 2006. godine, uvažio reviziju trećetuženog te preinačio drugostepenu presudu na način da je u cijelosti odbio zahtjev apelanta za naknadu nematerijlne štete u odnosu na trećetuženog. Vrhovni sud je reviziju apelanta djelimično uvažio te ukinuo drugostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na prvotuženog i predmet vratio na ponovno suđenje, dok je u ostalom dijelu Vrhovni sud odbio reviziju apelanta. Vrhovni sud je smatrao osnovanim navode trećetuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava prilikom odlučivanja o prigovoru zastare. Vrhovni sud je naglasio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti trogodišnji rok zastare propisan članom 376. stav 1 ZOO. Imajući u vidu da je apelant doznao za pričinjenu štetu najkasnije završetkom liječenja 6. februara 1998. godine, a da je protiv trećetuženog podnio tužbu 12. decembra 2002. godine, očigledno je da je protekao trogodišnji rok zastare propisan članom 376. stav 1. ZOO. Vrhovni sud je naglasio da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi radi naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, jer to ne proizlazi iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da se ne može primijeniti rok zastare propisan članom 377. ZOO, jer u predmetnom postupku naknada štete nije tražena od učinioca krivičnog djela koji je apelantu nanio tjelesne povrede, već je naknada štete tražena od pravnih lica po osnovu posebnih slučajeva odgovornosti za štetu iz člana 180. ZOO.
10. U apelaciji apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), do koje je, kako smatra, došlo zbog proizvoljne primjene prava. Po mišljenju apelanta, Vrhovni sud je na proizvoljan način zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom, te da se ne mogu primjeniti zastarni rokovi iz člana
377. ZOO, kao i da se u ovom predmetu rokovi zastare računaju prema odredbama stava 1. člana
376. ZOO a ne prema odredbama stava 2. istog člana. Osim toga, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno odlučili kada su odbili kao neosnovan njegov zahtjev na naknadu štete u vidu rente zbog umanjenja radne sposobnosti, pozivajući se na odredbe člana 195. stav 2. ZOO. Apelant smatra i da je proizvoljno odbijen njegov tužbeni zahtjev prema drugotuženom, koji je, po mišljenju apelanta, kao i trećetuženi bio obavezan da spriječi nasilje prilikom predmetnog štetnog događaja.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi zbog navodno proizvoljne primjene prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda ni u jednom dijelu ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan u određenom dijelu. Ustavni sud zapaža da se apelant i ne poziva na bilo koji element prava na pravično suđenje kako je ono garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, već je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 13. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović