Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-638/07 (D.M.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-638/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice: Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 16. juli 2009. godine, u predmetu broj AP 638/07, rješavajući apelaciju D.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.M. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-148/05 od 6. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu – Odjeljenje u Jajcu broj P-216/02 od 8. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 13. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-148/05 od 6. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Bugojnu – Odjeljenje u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-216/02 od 8. decembra 2004. godine.

2. Općinski sud je, presudom broj P-216/02 od 8. decembra 2004. godine, djelimično usvojio tužbeni zahtjev M.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) te apelanticu obavezao da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 1.821,07 KM. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je tužitelj zahtijevao naknadu osobnih sredstava koja je uložio u stan na kome je nosilac stanarskog prava bila apelantica, a koji mu je nadležni općinski organ dodijelio na privremeno korištenje. U obrazloženju prvostepene presude naglašeno je da je sud tokom postupka izvršio uvid u materijalno-finansijsku dokumentaciju, da su saslušani svjedoci te izvršeno vještačenje od strane vještaka građevinske struke. Na temelju izvedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je predmetni stan bio devastiran kada je tužitelj isti dobio na privremeno korištenje, te da je tužitelj uložio svoja osobna sredstva i tako stan osposobio za stanovanje. Novčane iznose sud je odredio na temelju nalaza sudskog vještaka građevinske struke, na koji je apelantica prigovorila, a vještak je dao odgovore na glavnoj raspravi. Apelantica je tražila drugo vještačenje ili nadvještačenje, što je Općinski sud odbio uz obrazloženje da je predmetni nalaz stručan i objektivan te da bi određivanje drugog vještaka samo odugovlačilo postupak. Općinski sud je naglasio da se apelantica obavezuje na isplatu navedenog novčanog iznosa temeljem odredaba člana 18.a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) i člana 223. (poslovodstvo bez naloga) Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 i 39/85 te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 kao i «Službene novine FBiH» broj 29/03).

3. Kantonalni sud je presudom broj Gž-148/05 od 6. decembra 2006. godine djelimično uvažio žalbu apelantice te preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na visinu naknade štete, tako što je obavezao apelanticu da tužitelju isplati iznos od 1.392,00 KM. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naglasio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi obaveza apelantice da tužitelju naknadi osobna sredstva koja je tužitelj uložio u predmetni stan, ali ne temeljem zakonskih odredaba na koje se pozvao prvostepeni sud već temeljem odredaba člana 210. (stjecanje bez osnova) Zakona o obligacionim odnosima. Što se tiče visine štete, Kantonalni sud je dosudio manji iznos naknade zaključivši da su žalbeni navodi apelantice opravdani, jer je neke stvari tužitelj odnio iz stana uz saglasnost apelantice, što ona nije ni osporila, a za određene radove nema dokaza da su izvršeni.

4. U apelaciji apelantica se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant naglašava da redovni sudovi «na bilo koji način niti na osnovu bilo kojeg dokaza nisu mogli utvrditi i prihvatiti dokazanim da je tužitelj stvarno uložio 1.392,00 KM u predmetni stan, bez obzira koje će se zakonske odredbe na kraju primjeniti [...] te su stoga potpuno proizvoljno primijenjene odredbe o stjecanju bez osnova iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima». Naglašava se da je tužitelj prilikom izlaska iz stana odnio sve što je smatrao vrijednim, te da bi moglo biti riječ o stjecanju bez osnova jedino da je navedeno onemogućeno tužitelju, kao i da je apelantica nakon ulaska u posjed izvršila kompletnu adaptaciju predmetnog stana. Apelantica također navodi da je do povrede prava na pravično suđenje kao i do diskriminacije došlo i zbog toga što je odbijen njen zahtjev za određivanje nadvještačenja, «što je sud dozvoljavao u drugim predmetima». U vezi povrede prava na imovinu apelantica naglašava da se «ono čini na način da se pogrešnom sudskom odlukom [apelanticu] ometa u mirnom korištenju [njene] imovine u vidu novčanih sredstava koje [joj] sud zbog nezakonite i pogrešne odluke nalaže da isplati tužitelju».

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelantice koji se tiču prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose samo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelantica nije u apelaciji ponudila bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Ustavni sud primjećuje da su navodi apelantice o kršenju prava na zabranu diskriminacije, kao i navodi o kršenju prava imovinu, suštinski isti kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, obzirom da apelantica povredu navedenih prava vidi u sudskoj odluci koja je, prema njenom mišljenju, rezultat proizvoljno utvrđenih činjenica i proizvoljne primjene prava. Imajući u vidu stav iz tačke 7. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i odluka Ustavnog suda broj AP 937/07 od 10. juna 2009. godine, stav 13., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da je apealcija i u pogledu kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije te prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovana.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-638/07 (D.M.) | Sudska praksa | Aktio