Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-653/07 (D. M.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-653/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 653/07, rješavajući apelaciju Damira Memagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Memagića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž- 1892/05 od 23. novembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj P-2273/03 od 16. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Memagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović i Maida Galijatović advokati iz Sarajeva, podnio je 13. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1892/05 od 23. novembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2273/03 od 16. maja 2005. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj P-2273/03 od 16. maja 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1892/05 od 23. novembra 2006. godine, utvrđeno je da je apelant omeo tužitelja Č.M. (u daljnjem tekstu: tužitelj) u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti puta preko parcele vlasništvo apelanta, na način što je apelant bez ikakvog razloga izašao pred tužitelja i zabranio njemu i njegovim ukućanima dalje prolaženje, te navedeni put zagradio tako da tužitelj nije bio u mogućnosti da se putem koristi kako je do tada činio. Iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo je da su tokom postupka izvedeni brojni dokazi i to: uviđaj na licu mjesta, uvid u nalaz i mišljenje sudskog vještaka geometra, uvid u kupoprodajne ugovore i zk-izvatke, saslušanje brojnih svjedoka kao i saslušanje parničnih stranaka. Dalje je naglašeno da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da se tužitelj koristio pravom služnosti puta preko parcele apelanta da bi došao do svoje kuće, te da ga je apelant u tome onemogućio na način kako je navedeno u izreci presude. Sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka i tužitelja iz čega je utvrdio da je tužitelj do svoje kuće dolazio spornim putem sve dok ga apelant u tome nije omeo. Osim toga, sud je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka koji se podudara sa urbanističkom saglasnošću koja je data tužitelju za izgradnju kuće, gdje je navedeno da postoji pješački i kolski prilaz preko pristupnog puta na parceli apelanta. Prilikom uviđaja na licu mjesta sud je tačno identificirao parcelu na kojoj je tužitelj koristio pravo služnosti puta naglasivši da se radi o parceli k.č. 610/3 K.O. Rajlovac, a imajući u vidu prigovore apelanta da je tužitelj mogao koristiti navedeno pravo jedino na praceli k.č. 610/4 K.O. Rajlovac. Na temelju navedenog sud je zaključio da tužitelju pripada sudska zaštita zbog izvršenog čina smetanja posjeda prava služnosti puta u skladu sa odredbama člana 75. stav 3. i čl. 80. i 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03). Razloge koje je dao Općinski sud u cijelosti je podržao Kantonalni sud rješavajući o žalbi apelanta, te je istu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
3. U apelaciji apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Prema navodima iz apelacije do povrede navedenih prava došlo je «zbog proizvoljnosti u primjeni pozitivno-pravnih odredbi» od strane redovnih sudova, jer prema apelantovom mišljenju: «...iz provedenih dokaza proizlazi [...] da je tužilac sa svojim ukućanima prolazio do svoje kuće od ulice Safeta Zajke preko parcele tuženog označene kao k.č. broj 2740/87 K.O. Crnotina, kojoj odgovara parcela novog premjera k.č. broj 610/4 K.O. Rajlovac, za koji nije tražio posjedovnu zaštitu». Apelant je također naveo da «[p]ravo služnosti iz člana 4. kupoprodajnog ugovora parcele označene kao k.č. broj 2740/86 starog premjera K.O. Crnotina, kojoj odgovara k.č. broj 610/3 K.O. Rajlovac novog premjera, tužilac može eventualno ostvariti posebnom tužbom u posebnom postupku...».
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi zbog navodno proizvoljne primjene prava i navodno proizvoljno utvrđenih činjenica. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
7. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Kantonalnog i Općinskog suda ni u jednom dijelu ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge da tužitelj u konkretnom slučaju ima pravo na posjedovnu zaštitu. Ustavni sud također zapaža da se apelant i ne poziva na bilo koji element prava na pravično suđenje kako je ono garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, već je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 6. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Ustavni sud primjećuje da su navodi apelanta o kršenju prava na prava imovinu isti kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, obzirom da apelant povredu navedenih prava vidi u sudskim odlukama koje su, prema njegovom mišljenju, rezultat proizvoljno utvrđenih činjenica i proizvoljne primjene prava. Imajući u vidu stav iz tačke 6. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i odluka Ustavnog suda broj AP 937/07 od 10. juna 2009. godine, stav 13., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da je apealcija i u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovana.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović