Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1127/07 (Z. A.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1127/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. srpnja 2009. godine, u predmetu broj AP-1127/07, rješavajući apelaciju Zejne Arslanagić, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zejne Arslanagić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-

07-000 048 od 22. ožujka 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-299/05 od 21. studenog 2006. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Zejna Arslanagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja koju zastupa Jugoslav Milanović, odvjetnik iz Trebinja, podnijela je 16. travnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-07-000 048 od 22. ožujka 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-299/05 od 21. studenog 2006. godine.

2. Rješenjem, broj P-299/05 od 21. studenog 2006. godine, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi Šišković Vlado sa članovima svoje obitelji (u daljnjem tekstu: tuženi) izvršio smetanje posjeda nekretnina apelantice, tako što je izgradio objekat širine 1,40 m., dužine 7,80 m i visine 3,80 m, u naravi zid (u daljnjem tekstu: sporni zid) na sjevernom dijelu apelantičinog dvorišta koje se nalazi na parceli označenoj kao k.č. 1892/1, upisanoj u zemljišno knjižni uložak broj 477 KO Trebinje (u daljnjem tekstu: sporna parcela), čime je apelantica onemogućena u mirnom uživanju posjeda, te da tuženi ukloni sporni zid. U obrazloženju Rješenja, Osnovni sud je naveo da je proveo uviđaj na licu mjesta zajedno sa vještakom geometrom, saslušao svjedoke, izvršio uvid u zemljišno knjižni izvadak, te da je izvršio uvid u spis Odjeljenja za prostorno uređenje općine Trebinje – urbanističko građevinske inspekcije. Općinski sud je konstatirao da je na spornoj parceli izgrađena zgrada u kojoj se nalaze četiri stana od kojih stan na prizemlju pripada apelantici, a da je sa sjeverne strane tog stana u dvorištu sporne parcele izgrađen sporni zid, da je ta sporna parcela upisana kao društveno odnosno državno vlasništvo i da su od naconalizacije izuzeti samo stanovi na katu kuće. Osnovni sud je zaključio da budući se radi o parceli koje je u društvenom odnosno državnom vlasništvu da apelantica nije mogla biti u posjedu sporne parcele, da je isključeno stjecanje pravo posjeda na zemljištu u državnoj svojini, te da je samim tim isključena i posjedovna zaštita. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da se nije dalje upuštao u ocjenu drugih provedenih dokaza.

3. Rješenjem, broj 015-0-Gž-07-000 048 od 22. ožujka 2007. godine, Okružni sud je odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju Rješenja, Okružni sud je naveo da iz dokaza koje je izveo prvostupanjski sud nedvojbeno proizilazi da se stan apelantice nalazi u zgradi koja se nalazi na spornoj parceli i koja je upisana kao društveno odnosno državno vlasništvo, da je tuženi vlasnik nekretnine na parceli označenoj kao k.č. 1892/4 koja graniči sa spornom parcelom, te da je tuženi izgradio sporni zid na spornoj parceli. Okružni sud je konstatirao da je Osnovni sud odbio tužbeni zahtjev budući je utvrdio da je sporna parcela upisana kao društveno odnosno državno vlasništvo, te da s tim u svezi nema pravo na posjedovnu zaštitu. Međutim, Okružni sud je naveo da sukladno članku 75. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 38/03) svaki posjednik ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda, da sukladno članku 78. stavak 1. istog zakona sud pruža posjedovnu zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Imajući u vidu navedene odredbe, Okružni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je imala faktičku vlast na spornoj parceli na kojoj je izgrađen sporni zid. Nadalje, po mišljenju Okružnog suda, za smetanje posjeda je potrebna svijest učinitelja da mijenja posjedovo stanje, koju tuženi nije imao. Budući da apelantica nije dokazala da je imala faktičku vlast na spornoj parcele na kojoj je izgrađen sporni zid, te da nije postojala svijest tuženog da oduzima nečiji posjed, Okružni sud je zaključio da nije bilo uvjeta da apelantici pruži posjedovnu zaštitu. Okružni sud je naveo da žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost prvostupanjskog rješenja, bez obzira što Osnovni sud nije naveo materijalni propis na temelju kojeg je donio odluku jer se iz rješenja može zaključiti o kojim se propisima radi.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog, navodno, jednostrano utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Povredu navedenih prava apelantica nalazi u postupanju sudova, prvenstveno Osnovnog suda koji u rješenju nije naveo niti jedan materijalni propis, te je pogrešno zaključio da je isključena posjedovna zaštita na zemljištu koje je u društvenom odnosno državnom vlasništvu. Nadalje, da se Okružni sud upustio u ocjenu dokaza, da je citirao odredbu članka 75. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, ali da su navodi u rješenju obrazloženja nerazumljivi, proturječni iznijetim propisima. Nadalje da Okružni sud nije da uzeo u obzir dokaz da je Odjeljenje za prostorno uređenje općine Trebinje –urbanističko građevinske inspekcije naložilo obustavu daljnje gradnje tuženom, da također nije uzet u obzir iskaz svjedoka koji u njenom stanu živi kao podstanar, te da je apelantici, odnosno njenim prednicima nacionalizacijom oduzet veći dio imovine i da im je u toj zgradi na spornoj parceli ostavljen samo jedan stan.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima iz apelacije Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

8. U konkretnom slučaju, Okružni sud je zaključio da apelantičin tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđivanje smetanja posjeda izgradnjom spornog zida na spornoj parceli na kojoj se nalazi zgrada u kojoj se nalazi njen stan, a koja parcela je uknjižena kao drušveno odnosno državno vlasništvo, nije usvojen iz razloga što apelantica nije dokazala da je imala faktičku vlast na toj parceli, niti je postojala svijest tuženog da oduzima nečiji posjed. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud izvršio uvid u sve dokaze izvedene u prvostupanjskom postupku, da je izvršio njihovu ocjenu, te jasno i nedvosmisleno obrazložio da apelantica nije dokazala da je imala faktičku vlast na spornoj parceli, te da je sukladno članku 75. stavak 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima zaključio da apelantica nema pravo na posjedovnu zaštitu. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice.

9. Nadalje, apelantica smatra da je u predmetnom postupku jednostrano utvrđeno činjenično stanje, odnosno da Okružni sud nije uzeo u obzir dokaz, uvid u spis Odjeljenje za prostorno uređenje općine Trebinje –urbanističko građevinske inspekcije i iskaz svjedoka koji u njenom stanu živi kao podstanar. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da je princip ravnopravnosti strana pred sudom važan element pravičnog suđenja, te da isti zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i izlaganje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Ustavni sud nalazi da je prvostupanjski sud proveo kako dokaze koje je predlagao tuženi tako i dokaze koje je predlagala apelantica. Imajući u vidu da je izvan nadležnosti Ustavnog suda procjena kvaliteta zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom, kao i to da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, Ustavni sud zaključuje da nije našao ništa što bi ukazivalo na neravnopravnost strana u postupku, osim što je apelantica nezadovoljna ishodom konkretnog sudskog postupka.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u svezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na jednostrano utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 14 U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1127/07 (Z. A.) | Sudska praksa | Aktio