Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-773/07 (M. M.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-773/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-773/07, rješavajući apelaciju Milana Mihajlovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Mihajlovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Kž-
06-000 314 od 20. prosinca 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj K-688/02 od 5. svibnja 2006. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Simo Tošić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 7. ožujka 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Kž-06-000 314 od 20. prosinca 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-688/02 od 5. svibnja 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj K-688/02 od 5. svibnja 2006. godine, u ponovnom postupku, apelant je oglašen krivim što je počinio kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl. 400. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Krivičnog Zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske, broj 22/00, u daljnjem tekstu: KZ RS-a). Na temelju čl. 47. i 48. KZ RS-a, Osnovni sud mu je izrekao uvjetnu osudu, kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. U obrazloženju Presude, Osnovni sud je naveo da je oštećeni mldb. D.K. kao tužitelj, (u daljnjem tekstu: oštećeni) podnio optužni prijedlog protiv apelanta 3. listopada 2002. godine, radi kaznenog djela ugrožavanja javnog prometa jer ga apelant 28. svibnja 2001. godine, u blizini osmogodišnje škole udario svojim vozilom usljed čega mu je nanio teške tjelesne ozljede. Osnovni sud je proveo dokazni postupak u kojem je saslušao apelanta i oštećenog, izvršio tri vještačenja po vještacima prometne struke, zatim vještačenje po vještaku medicinske struke na okolnost težine povreda oštećenog, izvršen je uvid u zapisnik o uviđaju od 28. svibnja 2001. godine, te uvid u skicu lica mjesta i fotodokumentaciju. Osnovni sud je utvrdio da nije bilo očevidaca prometne nezgode.
3. Osnovni sud je naveo da iz iskaza apelanta slijedi da se toga dana desila prometna nezgoda, da je apelant nakon što je ugledao oštećenog koji se kretao njegovom kolovoznom trakom u namjeri da ga izbjegne, prešao na lijevu kolovoznu traku, ali da nije mogao izbjeći udarac budući je oštećeni načinio nagli pokret biciklom u njegom smjeru, te da je nakon toga izašao iz auta i pružio pomoć oštećenom. Iz iskaza oštećenog proizilazi da se oštećeni tog dana biciklom vozio prema školi u naselju Bronzani Majdan kada ga je udarilo vozilo koje je vozio apelant i odbacilo oko 5 metara i da je apelant pozvao neke osobe koje su se tu našle nakon tog događaja da ga prevezu u bolnicu. Nadalje, da iz nalaza i mišljenja vještaka Subotića proizilazi da je uzrok prometne nezgode to što apelant nije počeo kočiti kada je uočio da se oštećeni počeo kretati sa lijeve na desnu stranu kolovoza i da je na taj način mogao izbjeći nezgodu, pri čemu da se kretao brzinom od 63 km/h mogao je izbjeći nezgodu, međutim on se kretao brzinom od 73-74 km/h. Vještak je ukazao i na doprinos oštećenog koji je imao obvezu da propusti svako vozilo koje mu je bliže od 110 m prije promjene smjera, s lijeve na desnu stranu. Vještak Zoran Martinović u svom nalazu je isključio odgovornost apelanta budući je oštećeni svojim radnjama i postupcima izazvao prometnu nezgodu Iz nalaza i mišljenje vještaka Milovana Babića proizilazi da se apelant kretao van naseljenog mjesta brzinom od 73 km/h, da je kad je uočio oštećenog izmicao se ulijevo i počeo kočiti, međutim da je trebao smanjiti brzinu i zaustaviti se, budući je uočio oštećenog na biciklu od kojeg se moglo očekivati nagla promjena kretanja kao i krivudavo kretanje. Osnovni sud je prihvatio nalaze vještaka Babića i Subotića koji se suštinski ne razlikuju, te utvrdio da je apelant suprotno članku 40. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima («Službeni list SFRJ», broj 50/88, 63/88, 80789, 29/90, 11/91, Sl list R BiH, broj 2/92 i 13/94) koristio lijevu prometnu traku, a da kada je registrirao oštećenog na biciklu nije poduzeo adekvatne radnje da izbjegne udar oštećenog, olako držeći da posljedice neće nastupiti, odnosno da će moći sigurno proći pored oštećenog. Međutim, kako je utvrđeno, apelant je svojim vozilo udario u oštećenog kojem je nanio tešku tjelesnu ozljedu. Sukladno navedenom Osnovni sud je zaključio da je apelant počinio kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl. 400. stavak 2., a u svezi sa stavkom
1. KZ RS-a, te da je prilikom odmjeravanja kazne svakako uzeo u obzir doprinos oštećenog koji se kretao njegovom kolovoznom trakom, te druge olakšavajuće okolnosti.
4. Okružni sud je Presudom, broj 011-0-Kž-06-000314 od 20 prosinca 2006. godine, odbio žalbu apelanta kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo, da je u postupku poštovano pravo na obranu, da je osigurana ravnopravnost stranaka u pogledu predlaganja dokaza, komentiranja i stavljanja prigovora na izvedene dokaze, odnosno da je presuda zasnovana na relevantnim dokazima, koje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i na temelju kojih je pravilno utvrdio činjenično stanje. Očitujući se na žalbene navode da vožnja apelanta nije u uzročnoj vezi sa prometnom nezgodom, Okružni sud je naveo da su neutemeljeni, budući iz nalaza sva tri vještaka i uviđajne dokumentacije nesporno prozilazi da se prometna nezgoda dogodila na lijevoj kolovoznoj traci i da način nastanka nezgode odgovora povredama oštećenog. Nadalje, Okružni sud je nalaz vještaka koji je tvrdio da je nezgodu izazvao oštećeni, ocijenio pogrešnim, budući je utvrđeno da apelant nije odmah počeo kočiti, nego se počeo kretati ulijevo, te da je ranije uočio oštećenog, odnosno da ga nije iznenadio. Navode apelanta u pogledu potrebe određivanja vještačenja u nekom instititu prometne struke, Okružni sud je takođe ocijenio neutemeljenim budući da nakon izvršenih vještačenja nije ostalo neodgovorenih pitanja, te da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je nakon dva različita nalaza odredio i treće vještačenje. Okružni sud se također složio i sa ocjenom prvostupanjskog suda u pogledu načina odmjeravanja kazne apelantu.
5. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) Apelant navodi da su u postupku izvršena tri vještačenja, da je bilo potrebno usuglasiti ta vještačenja, te ukoliko ih nije bilo moguće usuglasiti da konačno vještačenje izvrši Institut za prometna vještačenja, da su presude i zaključak o krivnji apelanta proizvoljni i nedokazani, da ne navode odlučne činjenice i razloge zbog kojih su nadležni sudovi utvrdili kaznenu odgovornost apelanta. Nadalje, apelant navodi da nije ispoštovan princip in dubio pro reo, da imajući u vidu presumciju nevinosti apelant nije dužan da se sam brani, nego da je teret dokazivanja na tužitelju.
6. U odgovoru na apelaciju, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odredio novo vještačenje budući su dva prethodna bila suprotna u pogledu odlučnih činjenica, sukladno članku 251. Zakona o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 4/77, 14/85, 74/87, 57/89 i 3/90 i «Službeni glasnik Republike Bosne i Hercegovine », broj 2/92, 9/92, 16/92 i 13/94)
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud uočava da apelant ističe da su sudovi prihvatili nalaze vještaka u kojim je utvrđena odgovornost apelanta, a nisu prihavatili nalaz u kojem je utvrđena odgovornost oštećenog, da su vještačenje trebali povjeriti Institutu za prometna vještačenja, da su odluku donijeli proizvoljno i da nisu naveli odlučne činjenice i razloge zbog kojih su apelanta oglasili krivim.
10. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovitih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
11. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostupanjski prihvatio dva nalaza vještaka koja ukazuju na odgovornost apelanta, smatrajući da nije potrebno vršiti novo vještačenje. Na temelju tog dokaza kao i na temelju svih drugih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, Općinski sud je zaključio da je apelant izvršio kazneno djelo za koje se tereti, odnosno za koje je osuđen, pri čemu je jasno obrazložio zašto je prihvatio odnosno zašto nije prihvatio pojedine dokaze. Ovakve zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti je potvrdio i Okružni sud, ocijenivši da su svi apelantovi žalbeni navodi neutemeljeni, a posebno je obrazložio žalbeni navod da se vještačenje trebalo povjeriti Institutu za prometna vještačenja budući su sva tri prethodna nalaza kontradiktorna. U obrazloženju Okružnog suda u odnosu na ovaj apelantov navod, kao i u odnosu na ostale nevode Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
12. U svezi sa navodima apelanta da je prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
13. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud izveo dokaze, kako dokaze optužbe, tako i dokaze obrane, da je izvršio njihovu analizu, da je na nedvosmislen način opisao način ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili na takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i Okružni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva. Stoga Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje u osporenim presudama ne dovodi u sumnju kaznenu odgovornost apelanta, te zaključuje da navodi apelanta da osporene presude ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno člankom 6. stavak 2. Europske konvencije, nisu utemeljeni.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović