Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-775/07 (JP Rudnik i T. G., a.d. Gacko)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Revizija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-775/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. srpnja 2009. godine, u predmetu broj AP-775/07, rješavajući apelaciju JP Rudnik i Termoelektrana Gacko a.d. Gacko, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Rudnik i Termoelektrana Gacko a.d. Gacko podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 747 od 1.

prosinca 2006. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Rudnik i Termoelektrana Gacko, a.d. Gacko (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. ožujka 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0- Rev-06-000 747 od 1. prosinca 2006. godine.

2. Osnovni sud Trebinje, Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Presudom broj 387/03 od 12. siječnja 2005. godine, usvojio je tužbeni zahtjev tužitelja Milana Rogana (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obvezao apelanta da tužitelju isplati naknadu u iznosu od 4.431,00 KM na ime troškova prijevoza za period od 1. lipnja 2001. godine do 31. prosinca 2003. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.780,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršio uvid u Kolektivni ugovor Energetike RS-a («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 4/01), Pravilnik o radu apelanta, Odluku apelanta od 1.travnja 2004. godine, Ugovor o radu između apelanta i tužitelja i Nalaz i mišljenje vještaka financijske struke. Osnovni sud je konstatirao da je člankom 57. stavak 1. točka 3. Kolektivnog ugovora Energetike RS-a propisano da poslodavac isplaćuje naknadu na ime troškova prijevoza do visine cijene prijevozne karte u javnom prometu, da je člankom 55. Pravilnika o radu apelanta propisano da svaki djelatnik ima pravo na organizirani prijevoz do sjedišta poduzeća u gradskom, prigradskom i međugradskom prometu, te da je u točki 6. Ugovora o radu predviđeno da će se sva druga prava po osnovu rada koja nisu uređena tim ugovorom, ostvarivati sukladno Zakonu o radu («Službeni glasnik Republike Srpske «, broj 38/00, 41/00, 47/02, 38/03, 66/03) Kolektivnom ugovoru i Pravilnikom o radu. Osnovni sud je konstatirao da je apelant osigurao organizirani prijevoz djelatnicima koji putuju na relaciji Gacko-Nevesinje –Gacko, da nije organizirao prijevoz na relaciji na kojoj putuje tužitelj, da je tužitelj samostalno snosio troškove prijevoza, čime je doveden u neravnopravni položaj u odnosu na druge djelatnike, da će apelant djelatnicima koji putuju na relaciji Gacko-Trebinje na kojoj nije osiguran prijevoz isplaćivati naknadu za troškove prijevoza od 1. travnja 2004. godine, te da troškovi prijevoza tužitelja na relaciji Gacko-Bileća-Gacko u periodu od 1. lipnja 2001. godine do 31. prosinca 2003. godine, sukladno nalazu vještaka, iznose 4.431,00 KM. Odjeljenje Osnovnog suda je zaključilo da, kako apelant nije organizirao prijevoz djelatnika na relaciji Gacko –Bileća-Trebinje, odnosno da tužitelju nije isplatio naknadu na ime troškova prijevoza na relaciji Gacko-Bileća-Gacko, postupio je suprotno članku 57. Kolektivnog ugovora Energetike RS-a, članku 55. Pravilnika o radu apelanta, te točki 6. Ugovora o radu, i s tim u svezi usvojio tužbeni zahtjev.

3. Okružni sud, Presudom broj Gž 228/05 od 12. travnja 2006. godine, usvojio je žalbu apelanta, te preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao tužitelja i apelanta na naknadu svojih troškova. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da prvostupanjski sud nije cijenio sve dokaze, te da je pogrešno tumačio članak 57. Kolektivnog ugovora, kada je zaključio da tužitelj ima pravo na naknadu troškova na ime prijevoza. Ovo iz razloga što odredba tog članka nije obveznog karaktera i da te troškove utvrđuje apelant svojim posebnim aktima. Nadalje, da Odjeljenje Osnovnog suda, nije moglo primjeniti niti odredbu članka

55. Pravilnika o radu, budući da ista regulira samo organizirani prijevoz, a nikako mogućnost naknade troškova prijevoza na relacijama za koje nije organiziran prijevoz, te da je tek kada je apelant donio odluku o plaćanju troškova prijevoza, 1. travnja 2004. godine, tužitelj mogao potraživati tu naknadu.

4. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je Presudom, broj 118-0-Rev-06-000 747 od 1. prosinca 2006. godine, reviziju djelomično uvažio, presudu Okružnog suda preinačio tako što je presudu Odjeljenja Osnovnog suda ukinuo u dijelu da tužitelju pripada pravo na naknadu troškova prijevoza za period od 1. lipnja 2001. godine do 31. prosinca 2002. godine u iznosu od 2.716,00 KM, te u dijelu o troškovima postupka tako što je snizio troškove postupka na iznos od 694,00 KM. U ostalom dijelu potvrdio je prvostupanjsku presudu, odnosno tužitelju je na ime naknade prijevoza dosudio iznos od 1.715,00 KM za period od 1. siječnja 2003. godine do 31. prosinca 2003.godine. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo jer je odredbom članka 128. Zakona o radu propisano da će se kolektivnim ugovorom bliže urediti prava iz radnog odnosa, a da je odredbom članka 129. stavak 1. istog zakona predviđeno da je kolektivni ugovor obvezan za strane koje su sudjelovanje u zaključivanju ugovora kao i za one strane koje su naknadno pristupile kolektivnom ugovoru. Nadalje, da je na temelju članka 55. točka 3. Općeg kolektivnog ugovora («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 13/98, 39/99,26/00 i 21/01) i članka 57. točka 3. Kolektivnog ugovora energetike RS-a apelant bio obvezan tužitelju isplatiti troškove prijevoza budući je to propisano tim odredbama. Po mišljenju Vrhovnog suda, odredba članka 55. Pravilnika o radu koja propisuje organizirani prijevoz do sjedišta poduzeća, nikako ne oslobađa apelanta na naknadu troškova prijevoza djelatnicima kojima nije organiziran prijevoz, kako je to pogrešno tumačio Okružni sud, nego upravo suprotno apelant je sukladno članku 3. Općeg kolektivnog ugovora i članku 57. točka

3. Kolektivnog ugovora energetike RS-a, bio obvezan isplatiti naknadu u visini pune cijene prijevozne karte, tim prije što je i odredbom članka 130. stavak 3. Zakona o radu propisano da se kolektivnim ugovorima ne može odrediti manji obim prava od onih koja su određena Općim kolektivnim ugovorom. Obrazlažući zašto je ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu naknade za period od 1. lipnja 2001. do 31. prosinca 2002. godine, Vrhovni sud je ocijenio tužbeni zahtjev neblagovremenim za taj period, budući je sukladno članku 105. Zakona o radu, rok za podnošenje tužbe jedna godina od dana saznanja za povredu iz radnog odnosa, a da je tužitelj tužbu podnio 31. prosinca 2003. godine. S tim u svezi, Vrhovni sud je zaključio da tužitelj ima pravo na naknadu prijevoza za period od 1. siječnja 2003. godine do 31. prosinca 2003. godine. Vrhovni sud je naveo da iako je apelant u odgovoru na reviziju predlagao da se revizija odbaci imajući u vidu vrijednost spora, Vrhovni sud je odlučio uzeti u razmatranje reviziju sukladno odredbi članka 237. stavak 3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 58/03, 85/03 i 74/05 , u daljnjem tekstu: ZPP), budući će, po mišljenju Vrhovnog suda, odluka o reviziji biti od značaja za primjenu prava, posebno ako se ima u vidu da je u tijeku postupak pred sudovima u oko 20 predmeta sa istom ili sličnom činjenično pravnom osnovom.

5. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant navodi da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da tužitelju pripada naknada na ime prijevoza, za što navodi razloge identične kao Okružni sud kada je odbio tužbeni zahtjev, da je sud pogrešno tumačio da članak 57. Kolektivnog ugovora Energetike RS-a, da je trebao konstatirati da odredba tog članka nije obveznog karaktera i da te troškove utvrđuje apelant svojim posebnim aktima, da se nije mogla primjeniti odredba članka 55. Pravilnika o radu, budući da ista regulira samo organizirani prijevoz, a nikako mogućnost naknade troškova prijevoza na relacijama za koje nije organiziran prijevoz, te da je tužitelj tu naknadu mogao potraživati tek kada je apelant donio odluku o plaćanju troškova za prijevoz od 1. travnja 2004. godine. Apelant dalje navodi da je u drugom predmetu po tužbi koja potječe iz istog činjenično pravnog osnova, Vrhovni sud odbacio reviziju kao nedopuštenu, a da je u konkretnom slučaju reviziju uzeo u razmatranje, suprotno članku 237 ZPP, što može, navodno, dovesti do stvaranja neujednačene sudske prakse, kao i da time Vrhovni sud ulazi u domen nadležnosti poslodavca i da postoje «brojni identični slučajevi koji mogu dovesti do kaotičnog stanja».

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju apelant smatra da Vrhovni sud nije trebao djelomično uvažiti reviziju te dosuditi tužitelju iznos od 1.715,00 KM na ime troškova prijevoza za period od 1. siječnja do 31. prosinca 2003. godine. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno i nedvosmisleno obrazložio da je apelant sukladno članku 3. Općeg kolektivnog ugovora i članku 57. točka 3. Kolektivnog ugovora energetike RS-a, bio obvezan tužitelju isplatiti naknadu u visini pune cijene prijevozne karte, tim prije što je i odredbom članka 130. stavak 3. Zakona o radu propisano da se kolektivnim ugovorima ne može odrediti manji obim prava od onih koja su određena Općim kolektivnim ugovorom. Također, Ustavni sud uočava da nije izostalo obrazloženje Vrhovnog suda u svezi sa tumačenjem odredbe članka 55. Pravilnika o radu, kojom je nesporno propisan organizirani prijevoz djelatnika, međutim da ta činjenica ne oslobađa apelanta obveze naknade na ime prijevoza za djelatnike na relacijama na kojim nije organiziran prijevoz. Vezano za navode apelanta u pogledu uzimanja u razmatranje revizije u situaciju kada vrijednost spora ne zadovoljava cenzus propisan odredbom 237. ZPP, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno obrazložio razloge zbog kojih je u smislu stavka 3. navedenog članka uzeo u razmatranje reviziju. Ustavni sud u obrazloženjima Vrhovnog suda ne nalazi nikakvu proizvoljnost, niti je općenito osporenom odlukom došlo do povrede ili zanemarivanja apelantovih ustavnih prava.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-775/07 (JP Rudnik i T. G., a.d. Gacko) | Sudska praksa | Aktio