Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1241/07 («UNA-SA» d.o.o. Bosanska Krupa)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1241/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman,, na sjednici održanoj 16. srpnja 2009. godine, u predmetu broj AP-1241/07, rješavajući apelaciju «UNA-

SA» d.o.o. Bosanska Krupa, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «UNA–SA» d.o.o. Bosanska Krupa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000336 od 23. veljače 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «UNA-SA» d.o.o. Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 3. svibnja 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000336 od 23. veljače 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000336 od 23. veljače 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud Odlukom broj AP-1241/07 od 5. lipnja 2007. godine, odbio je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere

2. Apelant je kao prodavatelj 7. kolovoza 2001. godine sa Federacijom Bosne i Hercegovine, Federalnim ministarstvom socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica Sarajevo, kao kupcem zaključio ugovor o kupoprodaji robe. Apelant je isporučio ugovorenu robu, a Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica Sarajevo, je primila tu robu i isplatila kupoprodajnu cijenu. Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica Sarajevo apelantu je dala Izjavu o oslobađanju od plaćanja poreza na promet od 12. prosinca 2001. godine (u daljenjem tekstu: Izjava). U Izjavi je navedeno da tužena, Kantonalno ministarstvo socijale politike, raseljenih osoba i izbjeglica i druge organizacije koje su registrirane za humanitarnu djelatnost ispunjavaju uvjete za oslobađanje od poreza. Nakon izvršenog inspekcijskg nadzora kod apelanta, kao poreskog obveznika i utvrđena je apelantova dodatna porezna obveza u iznosu od 353.861,28 KM (utvrđeni porez u iznosu od 302.268,36 KM+51.591,92 KM kamate), apelant je Federaciji Bosne i Hercegovine, Federalnom ministarstvu socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica Sarajevo ispostavio račun radi plaćanja tog iznosa zato što porez nije uračunat u ugovorenu cijenu. Kako taj račun tužena nije platila apelant je 10. srpnja 2003. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv tužene radi naplate potraživanja u iznosu od 353.861,28 KM. U tom postupku doneseno je Rješenje o izvršenju broj Ip-3942/03 od 19. kolovoza 2003. godine na koje je Federaciji Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica Sarajevo uložila prigovor kojim je u cjelosti osporila to rješenje. Nakon što je rješenje o izvršenju stavljeno van snage predmet je proslijeđen na pranični postupak.

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-

1986/04 od 24. svibnja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-363/05 od 14. prosinca 2005. godine, usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta, kojom presudom je tužena Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica Sarajevo (u daljnjem tekstu:tužena), obvezana apelantu isplatiti iznos od 353.861,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. travnja 2003. godine do isplate i iznos od 34.438,00 KM na ime troškova parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je konstatirao da je apelant imao pravo da u cijenu koju je ugovorio sa tuženom ukalkulira obveze koje se odnose na porez na promet proizvoda i usluga, što nije učinio, jer je po Izjavi tužene smatrao da je oslobođen plaćanja te obveze. Kako je ta porezna obveza utvrđena konačnim i pravosnažnim Rješenjem u upravnom postupku, Općinski sud je tužbeni zahtjev apelanta cijenio kao razliku u cijeni pa je na temelju članka 516. u svezi sa čl.16. i 18. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/9, u daljnjem tekstu:ZOO) usvojio tužbeni zahtjev apelanta.

5. Protiv drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud presudom, broj 070-0-Rev-06-000336 od 23. veljače 2007. godine uvažio, presude Kantonalnog i Općinskog suda preinačio i tužbeni zahtjev apelanta odbio, te obvezao apelanta da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.236,83 KM. U obrazloženju pobijane presude, Vrhovni sud je naveo da presuda Kantonalnog suda nije pravilno i zakonito donesena. Ovo iz razloga što je sukladno članku 13. stavak 1. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 6/95, 49/02 i 39/04) obveznik plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga apelant, budući je prodao proizvode krajnjem potrošaču, odnosno tuženoj. Nadalje, da je sukladno stavku 2. istog članka u izuzetnim slučajevima poreski obveznik ovog poreza može biti pravna osoba i građanin koji je kupio proizvod, ali u posebnim slučajevima utvrđenim tim zakonom, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Vrhovni sud je dalje naveo da to što ja tužena apelantu kao dobavljaču poslala pismenu Izjavu da je ona oslobođena plaćanja poreza na promet ne obvezuje tuženu na plaćanje poreza, budući da ugovorom o prodaji robe tu obvezu nije preuzela. Ovo pogotovo što je Izjava uslijedila poslije zaključenja ugovora, nakon što je apelant ispostavio račun tuženoj da mu plati utvrđeni iznos porezne obveze, te da kao takva nema utjecaja na odnose koje su apelant i tužena uspostavili ugovorom. Vrhovni sud je zaključio da su Kantonalni i Općinski sud pogrešno postupili kada su utvrđeni iznos poreza u upravnom postupku cijenili kao razliku u cijeni, te primjenom odredbe čl. 516. u svezi sa člankom 16 i 18. ZOO i odlučili udovoljiti tužbenom zahtjevu apelanta da mu tužena plati iznos u visini poreza poreza koji je apelant sukladno Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga obvezan izmiriti.

6. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na movinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju radi pogrešne primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da je tužena izdala pismenu Izjavu kojom se potvrđuje da je građevinski materijal koji se donira direktno građanima za izgradnju oslobođen od plaćanja poreza na promet sukladno članku 19. točka

7. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, tako da je tužena cijelo vrijeme držala apelanta u uvjerenju da je oslobođen poreza na promet, da tužena nije nikada osporila predmetni račun nego da je u pismenoj korespodenciji priznala osnovanost ovog potraživanja tako da to potraživanje uopće nije bilo sporno. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primjenio Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga i ZOO na štetu apelanta, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant dalje ističe da je Federalno ministarstvo financija prvi put izdalo zvanično tumačenje o oporezivosti proizvoda i usluga koje su predmet ugovora o kupoprodaji, tek nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji iz kojeg su nastale predmetne obveze koje treba platiti tužena a ne apelant kako je to pogrešno zaključio Vrhovni sud. Apelant navodi da je je nakon konačnosti rješenja Federalnog ministarstva financija, Porezne uprave, platio utvrđeni porez Poreznoj upravi, Kantonalnom uredu Bihać.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljena kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud konstatira da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na isplatu novčanog potraživanja, (utvrđenog poreza na promet u ranijem postupku kao njegova obveza), nastalog na temelju ugovora o kupoprodaji. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je članak 6. Europske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Evropske konvencije.

10. Ustavni sud, dalje, konstatira da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku pred Vrhovnim sudom , konkretno Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i ZOO. .U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo i stoga ,u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Apelant se, također, žali da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.

13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović