Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1381/07 (J. R.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1381/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-1381/07, rješavajući apelaciju Jure Rodina , na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jure Rodina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: Rev-1243/05 od 30. siječnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar, broj Gž.314/05 od 8. rujna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini, broj P. 8/01 od 12. studenog 2004. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jure Rodin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bačvić, odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 9. svibnja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: Rev-1243/05 od 30. siječnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.314/05 od 8. rujna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljenjem tekstu: Općinski sud), broj P. 8/01 od 12. studenog 2004. godine.
2. Apelant je kao zakupac, 13. studenog 1995. godine sa «Plantažama Čapljina» d.d. Čapljina (u daljnjem tekstu: «Plantaže Čapljina») kao zakupodavateljem, zaključio Ugovor o zakupu poljoprivrednog zemljišta površine od 15 ha (u daljnjem tekstu: sporno poljoprivredno zemljište) na rok od 20 godina, počev od 1. siječnja 1996. godine od kada je apelant na poljoprivrednom zemljištu uzgajao povrće. Općinsko vijeće Čapljina 9. rujna 1997. godine donijelo je Odluku o izradi provedbenog plana «Nerezi» (u daljenjem tekstu: Odluka Općinskog vijeća) kojom je poljoprivredno zemljište dato u svrhu izgradnje stambenih i stambeno-poslovnih objekata. Na temelju Odluke Općinskog vijeća «Plantaže Čapljina» otkazale su apelantu Ugovor o zakupu. Apelant je protiv Općine Čitluk pokrenuo parnični postupak radi naknade štete.
3. Presudom Općinskog suda, broj P.8/01 od 12. studenog 2004. godine odbijen je cjelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da mu tužena Općina Čitluk (u daljenjem tekstu: tužena) na ime naknade materijalne štete koju je pretrpio zbog otkaza Ugovora o zakupu, isplati ukupan iznos od 1.007.539,77 KM i to: naknadu na ime materijalne štete zbog ulaganja u poljoprivredno zemljište iznos od 89.743,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do konačne isplate, na ime štete zbog izgubljene zarade i uništene nasade za period od 1. siječnja 1999. godine pa do završetka ugovorenog roka, na svaku godinu po 53.988,00 KM, što ukupno iznosi 917.796,00 KM sa zakonskom kamatom na iznos od 53.988,00 KM za 2000., 2001., 2002., 2003., i 2004. godinu do konačne isplate, te naknadi troškova postupka u iznosu od 57.570,00 KM. Općinski sud je obvezao apelanta da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 57.570,00 KM
4. Općinski sud je naveo da je tužena sukladno članku 18-23. Zakona o zaštiti i korištenju poljoprivrednog zemljišta («Službeni list R BiH», broj 16/85), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o zakupu, te sukladno preuzetom Zakonu o prometu nekretnina («Službeni list R BiH», broj 37/78, 4/89, 22/91, 21/92, 3/93, 13/94, 18/94), mogla davati takvo poljoprivredno zemljište u zakup. Međutim, Općinski sud je konstatirao da apelant nije zaključio Ugovor o zakupu sa tuženom, da stoga nema odgovornosti tužene u pogledu naknade štete i da bi apelant od «Plantaža Čapljina» kao zakupodavca mogao potraživati eventualnu štetu. Općinski sud je naveo da kako je usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene, to je odbio apelantov tužbeni zahtjev, a da se nije upuštao u ocjenu provedenih dokaza.
5. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je donio Presudu, broj Gž.314/05 od 8. rujna 2005. godine, kojom je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostupanjsku presudeu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski organ pravilno utvrdio da tužena nije pasivno legitimirana, pozivajući se na Zakon o zaštiti i korištenju poljoprivrednog zemljišta i Zakon o prometu nekretnina kojim je propisano da općina može dati u zakup zemljište u društvenom odnosno državnom vlasništvu. S tim u svezi Kantonalni sud je naveo da je Ugovor o zakupu ništav, jer je zaključen u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti i korištenju poljoprivrednog zemljišta i Zakonom o prometu nekretnina, budući je samo općina mogla davati pod zakup društveno odnosno državno zemljište. Kantonalni sud je konstatirao da bi za eventualnu štetu mogao odgovarati ugovarač koji je evenualno kriv za zaključenje takvog ugovora. Kako je zaključio da tužena nije pasivno legitimirana, Kantonalni sud je naveo da ostale žalbene prigovore nije razmatrao.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev – 1243/05 od 30. siječnja 2007. godine, odbijena je revizija apelanta. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant naknadu na ime materijalne štete mogao potraživati samo od ugovorne strane sa kojom je bio u ugovornom odnosu, a da to nije tužena. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da su navodi revizije apelanta neutemeljeni u pogledu utvrđivanja nezakonitosti Odluke Općinskog vijeća, budući da se ocjena zakonitosti ove odluke ne može ispitivati u parnici.
7. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) radi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, apelant ističe da su sudovi pogrešno ocijenili da tužena nije pasivno legitimirana, te da su pogrešno ocijenili da «postoji» Odluka Općinskog vijeća na temelju koje mu je otkazan Ugovor o zakupu. Naime, apelant ističe da sjednica općinskog vijeća nije održana 9. rujna 1997. godine, kada je, navodno, donesena Odluka na temelju koje je otkazan Ugovor o zakupu apelantu, da je točno da je sudu dostavljen preslik te Odluke, ali da ta sjednica nije održana, budući da Općina Čapljina uz obavijest o održavanju sjednice nije dostavila spisak prisutnih vjećnika, koji obvezno potpisuju svi prisutni vijećnici. S tim u svezi apelant ističe da je samo iz ovog razloga apelacija utemeljena, jer se radi o kaznenom djelu potpisnika Odluke Općinskog vijeća, te da nedostaje dokaz da je otkazan ugovor o zakupu, budući da apelant otkaz nije primio niti potpisao, nego da se sud oslonio na iskaz svjedoka direktora «Plantaža Čapljina». Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, koje navode u apelaciji nije obrazložio.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud, konstatira da se suština apelantovih navoda odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje od strane sudova koji su usvojili prigovor pasivne legitimacije i odbili njegov tužbeni zahtjev. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neutemeljen, budući da tužena nije pasivno legitimirana. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su utvrdili činjenično stanje i stoga ,u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
12. Apelant se također žali da mu je povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Evropske konvencije. Apelant nije uopće obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se prava koja garantuje navedeni član na bilo koji način može doveti u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, zbog čega su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović