Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-516/07 (BOSS-Bosanska stranka i M. A.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-516/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. srpnja 2009. godine, u predmetu broj AP-516/07, rješavajući apelaciju BOSS-

Bosanske stranke i Mirnesa Ajanovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine(«Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija BOSS-Bosanske strankei Mirnesa Ajanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1280/05 od 28. studenog 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Gž-80/05 od 13. rujna 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj P.6/05 od 22. travnja 2005. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na slobodu izražavanja iz članka II.3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Protokola broj 12 uz Evropsku konveneciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija BOSS-Bosanske strankei Mirnesa Ajanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1280/05 od 28. studenog 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Gž-80/05 od 13. rujna 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj P.6/05 od 22. travnja 2005. godine u odnosu na prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. BOSS-Bosanska stranka i Mirnes Ajanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, podnijeli su 3 veljače 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu:Vrhovni sud), broj Rev-1280/05 od 28. studenog 2006. godine, Presude Vrhovnog suda, broj Gž-80/05 od 13. rujna 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu:Kantonalni sud), broj P.6/05 od 22. travnja 2005. godine. Apelanti su, 23. siječnja 2008. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dostavili preciziranu apelaciju.

2. Apelanti su protiv «Pres-Sing» d.o.o. Sarajevo, kao prvotuženog, Senada Avdića kao drugotuženog, Asima Metiljevića kao trećetuženog i Edina Avdića kao četvrtuženog ( u daljnjem tekstu:tuženi), pokrenuli parnični postupak radi naknade štete zbog klevete. U tužbenom zahtjevu apelanti su naveli da je u tjednom listu «Slobodna Bosna», čiji je izdavač prvotuženi, a ostali tuženi njegovi urednici, u broju 423 od 23. prosinca 2004. godine, objavljen članak pod naslovom «Nakon što je izgubio skoro 30 tisuća maraka u tužbi protiv FTV-a, Mirnes Ajanović optužuje advokatske tarife» (u daljnjem tekstu: sporni članak) u kojem su iznesene neistinite i klevetničke tvrdnje da je Mirnes Ajanović, nakon što je izgubio spor protiv Federalne televizije u kojem je obavezan platiti iznos od 27.000,00 KM na ime sudskih troškova dao u parlamentarnu proceduru prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi F BiH. Apelanti su predložili da im tuženi solidarno isplate iznos od 15.000,00 KM na ime naknade štete, da o svom trošku u tjednom listu «Slobodna Bosna» objave javno izvinjenje apelantima i naknade troškove postupka u iznosu od 1.133,00 KM.

3. Presudom, broj P.6/05 od 22 travnja 2005. godine, Kantonalni sud je odbio tužbeni zahtjev kao neutemeljen, te obvezao apelante da tuženim naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.116,00 KM. U obrazloženju Presude Kantonalni sud je naveo da je saslušao trećetuženog, izvršio uvid u: Prijedlog Zakona o izmjenama Zakona o advokaturi F BiH, Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, P.57/04 od 8. prosinca 2004. godine (u daljnjem tekstu: Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu), sporni članak, Zapisnik sa ročišta održanog 12. siječnja 2005. godine u predmetu, broj P.57/04 povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje, Zahtjev za objavljivanje reagiranja od 24. prosinca 2004. godine, novinske članke: «Advokatsko-novinarska mafija», «Nije 30 nego 40 hiljada maraka», «Mirnes Ajanović nije uspio profitirati na očevidnim duševnim problemima», «Klevetnički nasrtaj «S B» i odgovor urednika «Marš, budalo nepismena», «Stvaranje konkurencije način da se ukine advokatski monopol», objavljen u «Dnevnom avazu» od 20 prosinca 2004. godine i tužbu apelanata protiv tužene Federalne televizije. Nakon uvida u Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, Kantonalni sud je utvrdio da su apelanti vodili parnični postupak protiv Federalne televizije radi naknade štete zbog klevete u iznosu od 500.00,00 KM, da je tim rješenjem odlučeno da se tužba u toj pravnoj stvari smatra povučenom i da su apelanti obvezni tuženoj Federalnoj televiziji solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 27.000, KM. Po mišljenju Kantonalnog suda, okolnost što je u spornom članku navedeno da je Mirnes Ajanović izgubio sudski spor protiv Federalne televizije, bez preciznog navođenja vrste odluke, razloga za njeno donošenje, činjenice da se radi o nepravosnažnoj odluci, ne čini to izražavanje neistinitim tvrdnjama, niti takvo izražavanje u sebi sadrži obilježje klevete, da gubitak parničnog postupka sam po sebi može štetiti ugledu apelanata koji nisu tijekom postupka tvrdili da postoje posebne okolnosti zbog kojih bi gubitak parničkog postupka štetio njihovom ugledu. Nadalje, tvrdnje u spornom članku da je motiv Mirnesa Ajanovića za podnošenje prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama zakona o advokaturi u F BiH gubitak spora protiv Federalne televizije, zatim tvrdnje da je zbog neuspjeha da se obogati preko tužbe protiv Federalne televizije Mirnes Ajanović predložio izmjenu Zakona o advokaturi, Kantonalni sud je ocijenio kao uvjerenje novinara, odnosno njegov komentar o motivima Mirnesa Ajanovića. Naime, po mišljenju Kantonalnog suda radilo se o iznesenom mišljenju i vrijednosnom sudu novinara, čiju istinitost nije moguće provjeriti, te da nema odgovornosti za klevetu na strani tuženih, sukladno članku 7. stavak 1. točka a) Zakona o zaštiti od klevete («Službene novine F BiH», broj 59/02 i 19/03, u daljnjem tekstu: ZZK). Nadalje, da novinarima nisu uvijek dostupni potpuni podaci, te da im se mora priznati pravo na profesionalnu grešku, koju su apelanti mogli ispraviti u dementiju, a i da je sam apelant tome doprineo kada je u svojoj izjavi, objavljenoj u «Dnevnom avazu» pod naslovom «Stvaranje konkurencije način da se ukine advokatski monopol» naveo kao primjer parnični postupak koji je pokrenuo protiv Federalne televizije. Kantonalni sud je naveo da je posebno vodio računa o zaštiti koju se treba pružiti tisku, koji je od posebnog značaja za svako demokratsko društvo sukladno članku 2.c. ZZK, te da tisak ne može preći granice uspostavljene u članku 10. stavak 2. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ali je obvezan prenositi informacije koje se tiču javnog interesa. Nadalje da izuzeci u slobodi izražavanja moraju biti usko tumačeni i da nužnost za bilo kakvim ograničenjima mora biti uvjerljivo dokazana. S tim u svezi Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za ograničenje slobode izražavanja novinara, budući je dopuštena šira kritika političara kao nositelja javnih funkcija u odnosu na privatne pojedince i da političari moraju pokazati veći stepen tolerancije.

4. Odlučujući o žalbi apelanta, Vrhovni sud, Presudom broj Gž-80/05 od 13. rujna 2005. godine, žalbu je odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju Presude Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno ocijenio da u spornom izražavanju nije bilo elemenata klevete, koje je u bitnim elementima točno, a u nebitnim netočno, budući je utvrđeno da je zaista postojao spor između apelanata i Federalne televizije. Nadalje, da tvrdnja novinara da je Mirnes Ajanović podnio prijedlog Zakona o izmjeni Zakona o advokaturi F BiH, iznesena prije nego što su apelanti izgubili spor, također ne predstavlja klevetu, nego komentar, odnosno mišljenje, te samim tim nema niti odgovornosti tužene sukladno članku 7. stavak 1 a) ZZK. Vrhovni sud je zaključio da budući se radi o izražavanju koje se odnosi na pitanja od političkog interesa, to sukladno članku 6. stavak 4. ZZK, tuženi mogu biti odgovorni samo ukoliko su znali da je izražavanje neistinitio, da su apelanti morali dokazati namjeru za iznošenje neistinitih činjenica, a koju nisu dokazali. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelanti također nisu dokazali da su tuženi znali za datum kada je prijedog Zakona o izmjeni zakona o advokaturi stavljen u parlamentarnu proceduru i datum kada je doneseno rješenje o povlačenju tužbe protiv Federalne televizije.

5. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanata, donio je Presudu broj Rev 1280/05 od 28. studenog 2006. godine, kojom je reviziju odbio i odbio zahtjev tuženih da im apelanti naknade troškove odgovora na reviziju. U obrazloženju Presude Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno primjenio odredbe ZKK, odnosno pravilno utvrdio da sporni članak i sporne tvrdnje u spornom članku ne predstavljaju klevetu, te da nema odgovornosti za štetu tuženih. Navode iznesene u 83 točke, u kojim su apelanti iznosili osvrte na presude prvostupanjskog i revizijskog suda iz drugih predmeta, Vrhovni sud je ocijenio je kao irelevantne za ovaj postupak. Obrazlažući zašto je odbio zahtjev tuženih za naknadu troškova odgovora na reviziju, Vrhovni sud je naveo da ta procesna radnja nije bila potrebna radi vođenja ove parnice, sukladno članku 397 stavak 1. u svezi sa člankom 387 stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03 i 73/05).

6. Iz precizirane apelacije proizilazi da se povreda prava navedenih u apelaciji (pravo «digniteta i jednakosti» iz Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, zatim prava iz čl. I. točka 2. čl.II točke 1, 2., 3, 4. i 6. Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. stav 2. Europske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije, prava iz čl. 17. i 57. Europske konvencije «sa pratećim Protokolima a posebno 12. –im», prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine) ogleda u postupanju sudova koji su postupali na štetu apelanta protivno odredbama članka 10. stavak 2. Europske konvencije i protivno odredbama ZZK. Apelanti ističu da je evidentna diskriminacija apelanata od strane sudova koji su pogrešno ocijenili sporni članak odnosno tvrdnje iznesene u spornom članku kao komentar, mišljenje i zaključili da se ne radi o kleveti, čime je nanasena ogromna šteta apelantima, što se po mišljenju apelanata posebno ogleda u komentaru glavnog urednika «Marš, budalo nepismena». Na taj način su, navodno, prestavljeni kao osobe koje svoj mandat koriste isključivo u osobnom interesu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Članak 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...]»

a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelanti u suštini smatraju da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje kada su sporni članak odnosno sporne tvrdnje ocijenili kao mišljenje odnosno vrijednosni sud, te s tim u svezi nisu zaključili da se radi o kleveti i nisu priznali pravo na naknadu štete. U svezi sa apelantovim navodima u svezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Eropskog suda za i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije , Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zbog čega smatraju da sporni članak, odnosno iznesene tvrdnje u tom članku nemaju elemenata klevete, odnosno ne predstavljaju klevetu, nego komentar, mišljenje, te u svezi s tim zaključili da nema niti odgovornosti tuženih, sukladno članku 7. stavak 1 a) ZZK. Nadalje, redoviti sudovi su također detaljno obrazložili da su imajući u vidu činjenicu da se radi o izražavanju koje se odnosi na pitanja od političkog interesa, sukladno članku 6. stavak 4. ZZK, kojim je propisano da tuženi mogu biti odgovorani samo ukoliko su znali da je izražavanje neistinitio, zaključili da su apelanti morali dokazati namjeru za iznošenje neistinitih činjenica, a koju nisu dokazali. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova, te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnog prava, koje niti u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili paušalno.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelant imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

b) Dopustivost ratione materiae

12. Apelanti navode povredu prava iz Ustava Federacije BiH, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom koja se, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije BiH. S druge strane, u Aneksu I točka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantirano samostalno, već samo u svezi sa člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz navedenih dodatnih sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u svezi sa tim pravima nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

c) Dopustivost u odnosu na pravo iz članka 10. Europske konvencije

13. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo iz članka II/3. h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. stavak 2. Europske konvencije.

14. Iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizilazi da su apelanti u konkretnoj pravnoj stvari bili u ulozi tužitelja i tražili naknadu štete zbog navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio usmjeren protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako članak 10. Europske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stavak 2. ovog članka regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelanti nisu bili «žrtva» kršenja članka 10. Evropske konvencije, zbog čega je i u ovom dijelu apelacija očito (prima facie) neutemeljena.

c) Dopustivost u odnosu na pravo na nediskriminaciju

15. Pored navedenog, apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pozvali su se i na Protokola broj 12. Međutim, apelanti nisu pružili bilo kakve argumente kojima bi dokazali ili bar učinili vjerovatnom ovakvu tvrdnju, pa čak nisu naveli ni po kom zabranjenom osnovu se smatraju diskriminiranim i u vezi sa kojim zaštićenim pravom. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

d) Ostali navodi

16. S obzirom na zaključke iz pretodnih točaka, Ustavni sud smatra da nema potrebe razmatrati eventualne povrede ostalih ustavnih prava koja su apelanti naveli u apelaciji.

17. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović