Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-581/07 (BOSS-Bosanska stranka i M. A.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Naknada štete
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 397
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 7
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine. · čl. 7
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-581/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. srpnja 2009. godine, u predmetu broj AP-581/07, rješavajući apelaciju BOSS-
Bosanske stranke i Mirnesa Ajanovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija BOSS-Bosanske strankei Mirnesa Ajanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1051/05 od 21. studenog 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Gž-84/05 od 7. srpnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj P.19/04 od 27. travnja 2005. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na slobodu izražavanja iz članka II.3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i Protokola broj 12 uz Europsku konveneciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija BOSS-Bosanske strankei Mirnesa Ajanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1051/05 od 21. studenog 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Gž-84/05 od 7. srpnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj P.19/04 od 27. travnja 2005. godine u odnosu na prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. BOSS-Bosanska stranka i Mirnes Ajanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, podnijeli su 12. veljače 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (daljnjem tekstu:Vrhovni sud), broj Rev-1051/05 od 21. studenog 2006. godine, Presude Vrhovnog suda, broj Gž-84/05 od 7. srpnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj P.19/04 od 27. travnja 2005. godine.
2. Apelanti su protiv Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine Sarajevo, kao tužene (u daljnjem tekstu:tužena), pokrenuli parnični postupak radi naknade štete zbog klevete. Apelanti su 2. ožujka 2005. godine, precizirali tužbeni zahjev u kojem su naveli da klevetom smatraju tvrdnje iz saopštenja tužene «Da je BOSS Mirnesa Ajanovića saveznik SDA, da su BOSS i Mirnes Ajanović bili protiv Panonskog jezera dok se gradillo, protiv Song trga, protiv Inkubacionog centra, protiv Centra visokih tehnologija i protiv svega što simbolizira grad Tuzlu i što ga potvrđuje modernim i otvorenim gradom».
3. Presudom, broj P.19/04 od 27 travnja 2005. godine, Kantonalni sud je obvezao tuženu da apelantima na ime naknade štete zbog klevete isplati iznos od 2.000,00 KM, da u dnevnom listu «Oslobođenje» objavi o svom trošku ispriku apelantima, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 50,40 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa do traženog iznosa od 11.000,00 KM, Kantonalni sud apelante je odbio. U obrazloženju Presude, Kantonalni sud je naveo da je u tijeku postupka proveo sljedeće dokaze: saslušao načelnika općine Tuzla kao svjedoka, izvršio uvid u: saopštenje sa press konferencije tužene od 28. srpnja 2004. godine, izvod skraćenog stenograma sa sjednice PD PFBiH od 24. ožujka 2004. godine, zapisnike sa određenih sjednica Općinskog vijeća Tuzla, zahtjev za objavu demanta od 3. kolovoza 2004. godine, potvrdu Službe za opću upravu Općine Tuzle, novinski tekst objavljen u «Dnevnom avazu» 9. ožujka 2004. godine pod naslovom «Ajanović:niko savjestan neće tu ostavljati novac», podatke o izbornim rezultatima iz 2002. i 2004. godine, brošuru «Za BOSS zajedno smo jači», Odluku suda Bosne i Hercegovine, broj Iž.-13/04 od 20. rujna 2004. godine i Odluku izborne komisije Bosne i Hercegovine od 6. rujna 2004. godine. Nakon ocjene provedenih dokaza, Kantonalni sud je zaključio da tvrdnja tužene «Da je BOSS Mirnesa Ajanovića saveznik SDA» predstavlja vrijednosni sud i iznošenje mišljenja o političkim protivnicima, čiju istinitost nije moguće provjeriti i za koje ne postoji odgovornost za klevetu sukladno članku 7. stavak 1. točka a. Zakona o zaštiti od klevete («Službene novine F BiH», broj 59/02 i 19/03, u daljnjem tekstu: ZZK). Međutim utvrđeno je da tvrdnje tužene «Da su BOSS Mirnesa Ajanovića bili protiv izgradnje Merkatora, Song trga, protiv Inkubacionog centra i Centra visokih tehnologija», predstavlja iznošenje provjerljivih činjenica o apelantima, odnosno klevetu. Ovo iz razloga što iz iskaza načelnika općine Tuzla proizilazi da se apelanti nisu protivili izgradnji Merkatora, Panonskog jezera, Song trga, Inkubacionog centra i Centra visokih tehnologija, da su upravo suprotno, davali podršku, glasujući za prijedlog rebalansa budžeta radi usmjeravanja novčanih sredstava za izgradnju Panoskog jezera. Nadalje, da iz zapisnika općinskog vijeća jasno proizilazi da apelanti nisu bili protivnici tih projekata. S tim u svezi Kantonalni sud je zaključio da te tvrdnje sukladno članku 4. ZZK predstavljaju klevetu, jer se radi o oizražavanju koje je neistinito i koje apelante predstavlja kao protivnike progresa i šteti ugledu apelanata.
4. Vrhovni sud, Presudom broj Gž-84/05 od 7. srpnja 2005. godine, odbio je žalbu apelanta, a uvažio žalbu tuženih i preinačio prostupanjsku presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev i obvezao apelante da tuženoj isplate troškove parničnog potupka u iznosu od 1.390,00 KM. Obrazlažući svoju presudu Vrhovni sud je naveo da sporne tvrdnje za koje je Kantonalni sud utvrdio da predstavljaju klevetu također predstavljaju mišljenje odnosno vrijednosni sud tužene, te da ne predstavljaju klevetu i da mogu eventualno predstavljati uvredu. Ovo iz razloga što se radi o političkim partijama, a ne odgovornim osobama u smislu članka 6. stavak 2. ZZK, te da se ne može govoriti o kleveti kakvu predviđa članak 4. navedenog zakona. Budući da se sporno izražavanje ne može smatrati klevetom, Vrhovni sud je zaključio da ne postoji odgovornost tuženih sukladno članku 7. točka 1 a ZZK. Ovo tim prije što su tužena i apelanti političke stranke koje kao i većina političkih stranaka izdaju saopštenja za javnost u kojima napadaju protivničke stranke kako bi stekle političke poene, posebno u predizbornoj godini.
5. Odlučujući o reviziji apelanata, Presudom, broj Rev-1051/05 od 21. studenog 2006. godine, Vrhovni sud je djelomično uvažio reviziju, preinačio drugostupanjsku presudu tako što je žalbu tužene na prvostupanjsku presudu odbio i prvostupanjsku odluku potvrdio. U ostalom dijelu, Vrhovni sud je odbio reviziju, kao i zahtjev tužene da im apelanti naknade troškove odgovora na reviziju. Obrazlažući svoju odluku, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio članak 4. točka d. ZZK, kada je sporne tvrdnje «Da su BOOS i Mirnes Ajanović bili protiv Panonskog jezera dok se gradilo, protiv Song trga, protiv Inkubacionog centra, protiv Centra visokih tehnologija i protiv svega što simbolizira grad Tuzlu i što ga potvrđuje modernim i otvorenim gradom», ocijenio kao klevetu, budući je utvrdio da su te tvrdnje neistinite i da nanose štetu apelantima. Nadalje, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu naknade štete, sukladno članku 10. stavak 1. ZZK, te da je određena satisfakcija apelantima pružena u obvezi objave javne isprike tužene u dnevnom listu «Oslobođenje». Obrazlažući zašto je odbio zahtjev tuženih za naknadu troškova odgovora na reviziju, Vrhovni sud je naveo da ta procesna radnja nije bila potrebna radi vođenja ove parnice, sukladno članku 397 stavak 1. u svezi sa člankom 387 stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03 i 73/05).
6. Apelanti su u apelaciji naveli povredu sljedećih prava: pravo «digniteta i jednakosti» iz Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, zatim prava iz čl. I. točka 2. čl.II točke 1.,2., 3.,4. i 6. Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz članka
14. Europske konvencije, prava iz čl. 17. i 57. Europske konvencije «sa pratećim Protokolima a posebno 12. –im», te prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Povredu prava na pravično suđenje apelanti nalaze u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno u visini dosuđene naknade štete zbog klevete, budući su im sudovi dosudili «izrazito nizak iznos nematerijalne štete od 2.000,00 KM u odnosu na postignuti cilj tuženih – pad popularnosti političkih suparnika», a da su Zlatku Lagumdžiji u istim postupcima (naknada štete zbog klevete) dosudili iznos od 7.000,00 odnosno 15.000,00 KM, čime su ih, navodno, diskriminirali, što predstavlja direktno kršenje jednakopravnosti stranaka pred sudom i kršenje Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2.i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2.i stavak 4. točka točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» [...]
a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelanti u suštini smatraju da su im sudovi, primjenjujući propise na različit i proizvoljan način, dosudili nizak iznos naknade štete. U svezi sa apelantovim navodima u svezi sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Eropskog suda za i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
10. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da su im sudovi u postupku koji su oni vodili, dosudili «izrazito nizak iznos nematerijalne štete od 2.000,00 KM u odnosu na postignuti cilj tuženih – pad popularnosti političkih suparnika». Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud jasno i nedvosmisleno obrazložio da dosuđeni iznos naknade ne odstupa od kriterja sudske prakse i principa predviđenih odredbom članka 10. stavak 1. ZZK, koji između ostalog predviđa da je sud dužan cijeniti sve okolnosti slučaja, te da s tim u svezi visinu štete određuje u svakom konkretnom slučaju. Vrhovni sud je također jasno obrazložio da i javna isprika tuženih predstavlja izvjesnu satisfakciju apelantima, te da je iznos od 2.000, KM, srazmjeran prirodi i stupnju nanesene štete ugledu tužitelja. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge svojih stavova, te dao logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu pozitivnog prava, koje niti u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili paušalno.
11. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
b) Dopustivost ratione materiae
12. Apelanti navode povredu prava iz Ustava Federacije BiH, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom koja se, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Ustavu Federacije BiH. S druge strane, u Aneksu I točka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantirano samostalno, već samo u svezi sa člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz navedenih dodatnih sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u svezi sa tim pravima nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
c) Dopustivost u odnosu na pravo na nediskriminaciju
13. Pored navedenog, apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pozvali su se i na Protokola broj 12. Međutim, apelanti nisu pružili bilo kakve argumente kojima bi dokazali ili bar učinili vjerovatnom ovakvu tvrdnju, pa čak nisu naveli ni po kom zabranjenom osnovu se smatraju diskriminiranim i u vezi sa kojim zaštićenim pravom. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
d) Dopustivost u odnosu na pravo iz članka 10. Europske konvencije
14. Apelanti također tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. stavak 2. Europske konvencije.
15. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je iste ovakve navode već raspravljao u drugoj apelaciji, te da je ukazao na to da članak 10. Europske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stavak 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena (vidi, odluka Ustavnog suda broj AP 95/06 od 6. marta 2007. godine, stav 21.). Budući da iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da su apelanti u konkretnoj pravnoj stvari bili u ulozi tužitelja, te da su tražili zaštitu od navodne klevete, slijedi da predmetni tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanata radi nekog njihovog izražavanja. Stoga Ustavni sud smatra da apelanti nisu bili «žrtva» kršenja članka
10. Europske konvencije, zbog čega je i u ovom dijelu apelacija očito (prima facie) neutemeljena.
e) Ostali navodi
16. S obzirom na zaključke iz pretodnih točaka, Ustavni sud smatra da nema potrebe razmatrati eventualne povrede ostalih ustavnih prava koja apelant naveo u apelaciji.
17. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović