Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-704/07 (R. R.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-704/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić Mirsad Ćeman na Sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 704/07, rješavajući apelaciju Rize Ridžala na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rize Ridžala podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Kž-06-000268 od 11. januara 2007 godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj K 108/03-Z od 29. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rizo Ridžal (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice podnio je 26. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Kž-06-000268 od 11. januara 2007 godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K 108/03-Z od 29. septembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj K 108/03-Z od 29. septembra 2006. godine apelant je, u ponovnom postupku, oglašen krivim zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), čije radnje izvršenja su pobliže opisane u izreci presude i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. decembra 1998. godine do 25. decembra 1998 godine.
3. Općinski sud je presudu donio na temelju provedenih dokaza u toku postupka, prije svega iskaza svjedoka optužbe i odbrane, uključujući i iskaz apelanta, saslušanog u svojstvu svjedoka, u konceptu njegove odbrane, te iskaza vještaka dr. Ilijasa Dobrače i prof. dr. Zdenka Cihlarža. Iskazi svjedoka potkrijepljeni su i objektivnim dokazima provedenim na prijedlog optužbe i odbrane i to uvidom u vještačenje alkohola za apelanta, zatim medicinsku dokumentaciju za oštećenog, nalaz ispitivanja krvi, ljekarski nalaz za oštećenog, izvod iz kaznene evidencije za optuženog PU Zavidovići, prijavu tjelesnih povreda oštećenog Doma zdravlja Zavidovići, nalaz sudskog vještaka neuropsihijatra Emire Ejubović., nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. Ilijasa Dobrače i prof. dr. Zdenka Cihlarža, i dr.. Sud je analizom i ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i da su u njegovim inkrimisanim radnjama sadržani svi elementi bića krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 3. Krivičnog zakona. Nadalje sud je naveo da je poklonio vjeru vještacima sudske medicine dr. Ilijasu Dobrači i dr. prof Zdenku Cihlaržu jer su sačinjeni na temelju postojeće medicinske dokumentacije, te po pravilima struke i nauke, i u svim bitnim činjenicama podudarni, te da nije mogao pokloniti vjeru nalazu i mišljenju vještaka Harunu Šestiću. kao doktora spec. opće vaskularne hirurgije, smatrajući da su nalazi vještaka kojima je poklonio vjeru sačinjeni od strane doktora i prof. doktora sudske medicine. Nakon savjesne i brižljive ocjene svih dokaza kako subjektivnih tako i objektivnih, a koje dokaze je ovaj sud cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i u odnosu na odbranu apelanta sud je ocijenio dokazanim da je apelant počinio krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 177. stav 3. Krivičnog zakona, opasne po život oštećenog. Sud je također naveo da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio smanjeno uračunljiv, što znači da je mogao shvatiti značaj svoga djela i mogao upravljati svojim postupcima, da nije bolovao kako je utvrdio sudski vještak neuropsihijatar od trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, ili zaostalog psihičkog razvoja. Sud je zaključio da je apelant bio sposoban, bez obzira što su mu bile smanjene sposobnosti da shvati značaj svoga djela i da upravlja svojim postupcima, a što proizilazi iz činjenica da je u izvršenju krivičnog djela iskazao čak i upornost, trčeći za oštećenim, prethodno uzevši nož sa kojim mu je zadao tri ubodne rane. Sud je dalje naveo da nije bilo nijednog dokaza da je apelant počinio krivično djelo u razdraženom stanju, a koje je proisteklo ponašanjem oštećenog. Sud je prilikom izricanja kazne kao olakšavajuće okolnosti cijenio da se apelant korektno vladao tokom glavnog pretresa, da je porodičan, otac dvoje djece, da nije krivično osuđivan, i da se pokajao za izvršeno krivično djelo. Otežavajućih okolnosti sud nije našao.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-06-000268 od 11. januara 2007 godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena presuda Općinskog suda. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta da se prvostepena presuda zasniva na bitnim povredama odredaba krivičnog postupka jer navodno prvostepeni sud nije postupio po uputama iz Rješenja drugostepenog suda broj KŽ-181/03 od 17. juna 2003. godine kojim je predmet vraćen na ponovni postupak. Sud je naveo da je iz obrazloženja navedenog rješenja drugostepenog suda vidljivo da je data uputa prvostepenom sudu da u ponovnom postupku otkloni nesuglasice između nalaza sudskih vještaka, a u protivnom da sud obnovi vještačenje sa istim ili drugim vještacima. Međutim i sam apelant je u žalbi naveo da je sudski vještak dr. Ilijas Dobrača otkazao i povukao svoj pismeni nalaz, pa je prvostepeni sud angažovao drugog vještaka i to prof. dr. Zdenka Cihlarža i naložio da se provede vještačenje i po dr. Harunu Šestiću. Sud je dalje naveo da je iz nalaza dr. Haruna Šestića vidljivo da saglasan sa nalazom prof. dr. Zdenka Cihlarža, što se tiče mehanizma i načina nastajanja povrede kao i pravne kvalifikacije, da povrede kod oštećenog imaju karakter teške i po život opasne tjelesne povrede. I po ocjeni ovog suda uzročno posljedična veza iz kritičnog događaja je dovele u opasnost život oštećenog, a nalaze i mišljenje sudskih vještaka je prihvatio i prvostepeni sud zaključivši da su nalazi ova dva vještaka usaglašeni u pogledu mehanizma, načina i kvalifikacije nanošenja teške tjelesne povrede. Sud je dalje naveo da je prvostepeni sud imao previd prilikom uzimanja nalaza i mišljenje sudskog vještaka dr. Ilijasa Dobrače kao dokaz, jer i sama žalba ukazuje da je vještak povukao svoj nalaz, a imajući u vidu nalaz i mišljenje druga dva vještaka koji nalazi su po ocjeni suda usaglašeni to se ne radi se o bitnim povredama odredaba Zakona o krivičnom postupku. Sud je istakao da povučeni nalaz ne bi izmijenio činjenično stanje, i ni prvostepena presuda ne bi bila drugačija u pogledu činjeničnog stanja kao i pravne kvalifikacije. Sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, već o relativnim a koje povrede ne bi uticale na činjenično stanje koje je prvostepeni sud utvrdio na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza pa i nalaza i mišljenja sudskih vještaka Zdenka prof. dr. Cihlaža i dr. Haruna Šestića. Sud je zaključio da su neosnovani prigovori apelanta da se prvostepena presuda zasnova na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Sud je dalje naveo da žalba ne nudi nikakve nove dokaze koji bi išli u prilog apelantu nego samo komentariše propuste prvostepenog suda da nije izvršio usaglašavanje nalaza vještaka, te da je oštećeni uzročnik nemilog događaja. Stoga je sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta oglasio krivim za navedeno krivično djelo pri čemu je naveo valjane i opravdane razloge. Konačno sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice koje su od značaja za odmjeravanje vrste i visine krivične sankcije te zaključio da je izrečena kazna neophodna radi ostvarenja svrhe kažnjavanja.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, i 3. tač. a) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) povrijeđeno time što je, kako navodi, sud propustio da ga obavijesti o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenom dokazu, da mu sud nije omogućio da ispituje vještaka, svjedoka optužbe. Apelant je istakao da mu na glavnom pretresu od 26. septembra 2006. godine nije saopštena optužnica, niti čitanjem niti usmenim izlaganjem. Također, navodi da se prvostepeni sud u obrazloženju presude pozvao i na nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. Ilijasa Dobrače koji je na glavnom pretresu od 27. oktobra 2006. godine, povukao svoj nalaz i mišljenje. Nadalje, navodi da mu prvostepeni sud nije omogućio da sam ili putem svog branioca neposredno ispita vještaka dr. Ilijasa Dobraču te da je time povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. Apelant, također prigovora da sud nije odgovorio na bitno pitanje da li je u radnjama apelanta ostvaren objektivni uvjet inkriminacije, te da li se u konkretnom slučaju mogao primijeniti strožiji zakon, budući da je prema članu 177. Krivičnog zakona, različit raspon zapriječene kazne za osnovno krivično djelo i njegov kvalifikovani oblik. Apelant je dalje naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek, jer nije imao mogućnost da ospori drugostepenu presudu koja se zasniva na netačnoj konstataciji, površnoj analizi predmeta i valorizaciji povreda njegovih prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. st. 1. i 3. tač. a) i d) povrijeđeno time što je, kako navodi, sud propustio da ga obavijesti o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenom dokazu, da mu sud nije omogućio da ispituje vještaka optužbe.
9. U vezi sa prigovorom apelanta o propustu suda da ga obavijesti o prirodi i razlozima optužbe Ustavni sud primjećuje da ovi navodi nisu potkrepljeni ni u samoj apelaciji, niti su ponuđeni dokazi iz kojih bi Ustavni sud mogao zaključiti da je ovaj prigovor apelant isticao u postupcima koji su vođeni pred nadležnim sudovima. Naime iz Zapisnika o glavnom pretresu od 26. septembra 2006. godine, vidljivo je da je prvostepeni sud donio Rješenje da glavni pretres počinje iz početka, da su na glavnom pretresu bili prisutni i apelant i njegov branilac, i da apelant nije isticao prigovor sudu da mu nije saopštena optužnica. Također, iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda, kao i presade Općinskog suda, ne može se zaključiti da je citirani prigovor od strane apelanta, istican u ranijim fazama postupka bar u svojoj suštinskoj formi. U vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na svoju odluku u predmetu AP-476/04 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 17. decembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05) gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. S obzirom na iznesena zapažanja Ustavni sud smatra da apelant nema 'opravdan zahtjev' da se poziva na povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije pa Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi s prigovorom, apelanta da mu je uskraćeno pravo da neposredno sasluša vještaka (svjedoka) optužbe Ustavni sud naglašava da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ustavni sud ukazuje da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune procesne ravnopravnosti sa tužiocem u vezi sa pozivanjem i ispitivanjem svjedoka. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. prava optuženog na pozivanje i ispitivanje svjedoka nisu neograničena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-679/04 od 13. septembra 2005. godine, stav 25., „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 86/05).
11. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizilazi da nije narušeno pravo jednakosti strana u postupku na apelantovu štetu. Naime, apelant i njegov branilac su kao i tužilac imali mogućnost da postavljaju pitanja vještaku – svjedoku optužbe, a što su i činili tokom cijelog postupka. U konkretnom slučaju, iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud na glavnom pretresu održanom 27. oktobra 2006. godine, pokušao saslušati vještaka dr. Ilijas Dobraču koji je izjavio da povlači svoj nalaz i mišljenje koji je dao u pismenoj formi. Stoga, sud nije ni mogao izvršiti usaglašavanje nalaza između sudskih vještaka dr. Haruna Šestića i dr. Ilijasa Dobrače i postupiti po uputama iz rješenja drugostepenog suda broj Kž-181/03 od 17. juna 2006. godine, nego je naložio da se angažuje novi vještak prof. dr. sudske medicine Zdenko Cihlarž. S obzirom na navedeno irelevantni su prigovori apelanta da mu je uskraćeno pravo da u postupku pred prvostepenim sudom neposredno sasluša vještaka dr. Ilijasa Dobraču koji je svoj nalaz povukao, a što je istakao i sam apelant u svojoj žalbi.
12. U pogledu apelantovih navoda da je prvostena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenom dokazu - nalazu i mišljenju sudskog vještaka dr. Ilijasa Dobrače, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud obrazložio da je prvostepeni sud napravio previd kada je uzeo u obzir kao dokaz nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. Ilijasa Dobrače kao dokaz. Međutim, po ocjeni drugostepenog suda u konkretnom slučaju ne radi se o apsolutno bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, već o relativnim povredama, a koje povrede nisu uticale na drugačiju ocjenu činjeničnog stanje, budući da je prvostepeni sud činjenično stanje utvrdio na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, te nalaza i mišljenja sudskih vještaka prof. dr. Zdenka Cihlarža i dr. Haruna Šestića. Po mišljenju drugostepenog suda taj povučeni nalaz ne bi izmijenio činjenično stanje koje je prvostepeni sud utvrdio na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, pa i nalaza sudskih vještaka prof. dr. Zdenka Cihlarža i dr. Haruna Šestića. U vezi sa prethodnim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoj stav da nije u njegovoj nadležnosti da daje ocjenu prihvatljivosti dokaza umjesto domaćih sudova, ali da može ispitati način na koji se postupilo sa dokazima kao bitnim elementom koji ukazuje na to je li postupak bio pravičan. Ovakav stav sadržan je i u nizu presuda Evropskog suda za ljudska prava (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi dao detaljno obrazloženje u vezi sa pitanjem ocjene izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
13. Apelant prigovora da sud nije odgovorio na bitno pitanje da li je u radnjama apelanta ostvaren objektivni uvjet inkriminacije, te da li se u konkretnom slučaju mogao primijeniti strožiji zakon, budući da je prema članu 177. Krivičnog zakona, različit raspon zaprečene kazne za osnovno krivično djelo i njegov kvalifikovani oblik. U vezi sa ovim navodima apelanta Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud obrazložio da je iz nalaza sudskih vještaka prof. dr. Zdenka Cihlarža i dr. Haruna Šestića koji nisu bili protivrječni u pogledu načina i sredstva nanošenja povrede izveo zaključak da je težina povrede upravo takva da je doveden u opasnost život oštećenog i da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju kvalifikovanog oblika krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 3. Krivičnog zakona. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cjelosti je potvrdio i Kantonalni sud, zaključivši da je u cjelosti saglasan sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem da su se u radnjama apelanta stekli svi elementi bića krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 3. Krivičnog zakona. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoj zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret dali detaljno i jasno obrazloženje koje ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nije bio narušen princip jednakosti strana u postupku na apelantovu štetu jer su izvedeni svi dokazi koje je apelant predložio, imao je mogućnost saslušanja svjedoka i osporavanja svih dokaza optužbe, kontinuirano je bio upoznat sa činjeničnim i pravnim elementima optužbe i u vezi s tim je imao adekvatnu mogućnost pripreme odbrane. Svi ovi elementi ukazuju da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
15. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, budući da je naveo da nije imao mogućnost da ospori drugostepenu presudu koja se zasniva na netačnoj konstataciji, površnoj analizi predmeta i valorizaciji povreda njegovih prava, Ustavni sud naglašava da pojam «djelotvoran pravni lijek» ne znači da korištenje određenog pravnog lijeka mora rezultirati pozitivnim ishodom za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlasti da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120). Apelant pobija presudu Kantonalnog suda, koja je donesena po žalbi protiv prvostepene odluke. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je nesumnjivo da Kantonalni sud ima punu jurisdikciju, što znači da može po propisanom pravnom lijeku donositi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta «djelotvornog pravnog lijeka». Činjenica da ovaj pravni lijek nije rezultirao pozitivnim ishodom za apelanta, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani apelantovi navodi o kršenju apelantovog pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
16. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1 . i 3. tač. a) i d) Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iza člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su navodi apelanata o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović