Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-752/07 (S. R. i S. R.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Utvrđivanje/osporavanje očinstva
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-752/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na Sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 752/07, rješavajući apelaciju Slavenka Redže i Snežana Redže na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavenka Redže i Snežana Redže podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 705/05 od 6. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavenko Redžo i Snežan Redžo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, podnijeli su 3. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-705/05 od 6. oktobra 2006 godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-281/00 od 3. maja 2001. godine donesenoj po tužbi mldb. S. P. (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) zastupanog po Slađani Pisecki (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica) utvrđeno je da je Savo Redžo (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) iz Trebinja, vanbračni otac mldb. prvotužitelja iz Trebinja, koga je rodila drugotužiteljica.
3. Osnovni sud je nakon provedenog postupka utvrdio da se drugotužiteljica tokom ljeta 1994. godine u Trebinju upoznala sa prednikom apelanata, koji je otac apelanata, kada se sa njim počela zabavljati, te da je polne odnose sa prednikom apelanata počela održavati u mjesecu septembru 1994. godine. Drugotižiteljica se u to vrijeme nije zabavljala sa drugim muškarcem, a nakon što je ostala u drugom stanju obavijestila je o tome prednika apelanata. Sa prednikom apelanata se viđala do marta 1995. godine, kada su prestali da se viđaju. Prednik apelanata je poginuo 12. augusta 1995. godine, a drugotužiteljica je 30. augusta 1995. godine rodila prvotužitelja, i ocem djeteta je označila prednika apelanata. Sud je odredio da se 25. februara 2000. godine izvrši sudsko-medicinsko vještačenje u Zavodu za transfuziju krvi i na Biološkom fakultetu, u Beogradu, kome su pristupili prvotužitelj i drugotužiteljica, međutim na isto se nisu odazvali apelanti ni bliski srodnici prednika apelanata (brat i otac), iako su uredno obaviješteni. Tokom sudskog postupka sud je saslušao svjedoke, Nj.V, S.M, N.G, LJ G. i V.I. koji su potvrdili navode drugotužiteljice da se sa prednikom apelanta često viđala u jednom ugostiteljskom objektu, a svjedokinja LJ.G. dugogodišnja intimna prijeteljica drugotužiteljice je potvrdila da joj je drugotužiteljice povjerila da je održavala polne odnose sa prednikom apelanata i da je sa njim ostala u drugom stanju. Sud je nakon provedenog dokaznog postupka, na osnovu iskaza drugotužiteljice i iskaza navedenih svjedoka došao do zaključka da je prednik apelanata prirodni otac mldb. prvotužitelja.
4. Presudom Okružnog suda broj Gž 283/01 od 25. septembra 2001. godine, žalba apelanata izjavljena protiv navedene presude Osnovnog suda odbijena je kao neosnovana, i prvostepena presuda potvrđena.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-470/02 od 9. marta 2004. godine, revizija apelanata izjavljena protiv navedene presude Okružnog suda je uvažena i pobijana presuda ukinuta, i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje.
6. Presudom Okružnog suda, broj Gž-160/04 od 21. juna 2005. godine, žalba apelanta izjavljena protiv presude Osnovnog suda broj P-281/00 od 3. maja 2001. godine je uvažena, presuda Osnovnog suda preinačena, i tužitelji su odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da se utvrdi da je prednik apelanata vanbračni otac mldb. prvotužitelja. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom, i to saslušanja svjedoka, te iskaza drugotužiteljice na čijim iskazima je sud zasnovao svoju odluku, nisu mogli prihvatiti kao pouzdan dokaz, pogotovu što prednik apelanata koji je tužbom označen kao otac djeteta nije živ i nije mogao biti saslušan kao parnična stranka. Po mišljenju suda u ovoj pravnoj stvari na osnovu provedenih dokaza koje je bilo moguće izvesti nije se mogao izvesti zaključak o postojanju uvjerenosti koji bi isključio razumnu sumnju da je prednik apelanata otac mldb. prvotužitelja. Sud je također naveo, da se apelantima ne može pripisati u krivicu ili propust da nisu željeli da se odazovu vještačenju genetičkom analizom u medicinskoj ustanovi Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, koje je ovaj sud na prijedlog apelanata odredio na raspravi održanoj 31. januara 2005. godine. Naime, sud je zaključio da apelanti nisu mogli prisiliti svoje srodnike strica i djeda da se odazovu vještačenju genetičkom analizom u predloženoj medicinskoj ustanovi KCU u Sarajevu. Sud je dalje naveo da prema stanju spisa nije bilo moguće provesti sudskomedicinsko vještačenje analizom krvi jer prednik apelanata nije živ, a niti izvršiti antropološki pregled u formi sudsko-medicinskog vještačenja da bi se ustanovilo da postoje tjelesni znaci kod prvotužitelja i lica za koje se utvrđuje očinstvo. Zbog navedenih razloga sud je žalbu apelanata uvažio, presudu prvostepenog suda preinačio i tužitelje sa tužbenim zahtjevom, odbio.
7. Vrhovni sud presudom broj 705/05 od 6. oktobra 2006. godine, reviziju prvotužitelja i drugotužene je uvažio, i drugostepenu presudu preinačio na način da je žalbu apelanata odbio i presudu Osnovnog suda broj P-281/00 od 3. maja 2001. godine, potvrdio. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je bez izvođenja dokaza sudsko-medicinskog vještačenja DNK-a metodom, koju su odbili bliski srodnici, brat i otac pok. prednika apelanata, na osnovu iskaza drugotužiteljice i iskaze saslušanih svjedoka, izveo zaključak da je prednik apelanata otac mldb. prvotužitelja. Sud je ocijenio neprihvatljivim prijedlog apelanata da se izvrši ekshumacija tijela njihovog prednika, a nakon toga provede dokaz sudsko-medicinskog vještačenja primjenom DNK metode, budući da je (ekshumacija) nehumanija i daleko skuplja od već određenog sudsko-medicinskog vještačenja za koja su tužitelji obezbjedili novčana sredstva. Sud je ocijenio da nije prihvatljiv prijedlog apelanata da se izvrši ekshumacija tijela prednika apelanata, a nakon toga provede dokaz sudsko-medicinskog vještačenja putem DNK-a metode. Naime, sud je istakao da je eshumacija nehumanija i daleko skuplja od već određenog sudsko-medicinskog vještačenja putem DNK-a metode koja bi potvrdila ili osporila da li je prednik apelanata prirodni otac mldb. prvotužitelja. Sud je također naveo da su dokaz sudsko-medicinskog vještačenja putem DNK-a metode predložili apelanti u žalbenom i revizionom postupku, a da istoj nisu pristali da se podvrgnu bliski srodnici prednika apelanata, iako su tužitelji obezbijedili novčana sredstva za provođenje ovog dokaza. Vrhovni sud je zaključio da je revizija osnovana, budući da je drugostepeni sud na činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda pogrešno primijenio materijalno pravo i odbio tužbeni zahtjev apelanata.
8. Apelanti se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelanti vide u tome što su sudovi odlučne činjenice o prirodi odnosa drugotužiteljice i njihovog prednika utvrdili «samo na osnovu iskaza svjedoka koji nisu mogli potvrditi prirodu tih odnosa». Odluka o tako osjetljivom i složenom pitanju kao što je utvrđivanje očinstva donesena je bez provođenja DNK analize koja jedino mogla potvrditi je li navedeno lice otac mldb. djeteta. Apelanti su istakli da nisu ometali utvrđivanje činjenica, te da njihov djed nije mogao pristupiti vještačenju jer je star preko 85. godina, a da stric koji je inače bio njihov zakonski staralac nije htio pristupiti sudsko-medicinskom vještačenju i da oni na to nisu mogli uticati. Zbog navedenog, apelanti smatraju da odluka Vrhovnog suda i razlozi na kojim se temelji predstavlja proizvoljnost najvišeg stepena.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelanti smatraju da činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud na osnovu iskaza drugotužiteljice i saslušanih svjedoka, nisu dovoljan dokaz za utvrđenje da je njihov prednik otac prvotužitelja. Propuštanje suda da provede DNK analizu koja je jedino pouzdana, smatraju apelanti, ključni je propust suda koji je doveo do pogrešnih i nezakonitih sudskih odluka. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
12. Ustavni sud, nadalje, ukazuje na princip po kojem redovni sudovi na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuju koje će činjenice uzeti kao dokazane, procjenjujući savjesno i brižljivo svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno. Niti odredbe Zakona o parničnom postupku, niti odredbe Porodičnog zakona ne obavezuju sud da, u postupku utvrđivanja očinstva, provodi dokaz ispitivanja DNK metodom testa očeve krvi, da bi se uzelo da je utvrđivanje očinstva provođenjem DNK testa conditio sine qua non zakonitosti i pravilnosti sudske odluke o utvrđivanju očinstva. Istina, sud treba uvijek da nastoji da, uz ostale dokaze, provede i ovaj zbog njegove dokazne snage i uvjerljivosti. Ali, neprovođenje ovog dokaza ne dovodi, u principu, do nezakonitosti odluke o utvrđivanju očinstva.
13. Nadalje, kada su u pitanje predmeti utvrđivanja očinstva praksa Evropskog suda za ljudska prava stoji, također, na stanovištu da od nacionalnog zakonodavstva i zakonskih rješenja u njima zavisi koji će se dokazi provoditi i koje činjenice utvrđivati. Ako obaveza utvrđivanja DNK testa nije kao takva predviđena u nacionalnom zakonodavstvu, taj test nije obavezno ni provoditi u svakom slučaju. Prema stavu Evropskog suda to, međutim, ne spriječava države da u svojim porodičnim zakonodavstvima ustanove takvu obavezu. Uz to, propisima u Bosni i Hercegovini, slično kao i u nekim drugim zemljama, nije predviđena obaveza provođenja DNK analize krvi radi utvrđivanja očinstva. Ove stavove Evropski sud je iznio u nizu svojih odluka među kojima i u odluci u predmetu Mikulić protiv Hrvatske, koja upravo razmatra pitanje obaveznosti provođenja DNA testa radi utvrđivanja očinstva. U citiranoj odluci Evropski sud je naveo »Sud s tim u vezi primjećuje kako prema domaćem pravu ne postoje mjere kojima bi se H. P. prisilio da poštuje naredbu prvostepenog suda da se izvrši DNA testiranje. Ne postoji niti bilo kakva direktna odredba koja bi uređivala posljedice takvog nepoštivanja. Istina je, međutim, da sudovi u građanskom postupku, prema članu 8. Zakona o parničnom postupku, moraju donijeti presudu prema svom vlastitom uvjerenju nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Sudovi su, u tom pogledu, slobodni donositi zaključke uzimajući u obzir činjenicu da neka stranka ometa utvrđivanje određenih činjenica» (vidi Mikulić protiv Hrvatske, zahtjev broj 5317/99 od 7. februara 2002. godine, stav 61).
14. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je reviziju prvotužitelja i drugotužiteljice uvažio i presudu drugostepenog suda, preinačio na način da je žalbu apelanata odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je dao obrazloženja u odnosu na traženje apelanata za provođenje DNK vještačenja na posmrtnim ostacima njihovog prednika, kao i obrazloženja zašto je prihvatio stavove prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ustavni sud u postupanju Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost a apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine, koja bi trebalo meritorno ispitati te zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima faciae) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović