Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-870/07 (S. S.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-870/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 870/07, rješavajući apelaciju Senije Smailagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senije Smailagić, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

282/04 od 11. novembra 2005. godine, Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-1433/02 od 9. juna 2004. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj P-632/01 od 21. marta 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senija Smailagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa advokatica Senka Nožica, podnijela je 21. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-282/04 od 11. novembra 2005. godine, Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1433/02 od 9. juna 2004. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-632/01 od 21. marta 2002. godine.

2. Apelantica je bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Osmana Smailagića (u daljnjem tekstu: prednik apelantice) na stanu koji se nalazi u Prijedoru u Ulici I Kralja Petra Oslobodioca br. 58/2 (u daljnjem tekstu: sporni stan) koji su zajedno prestali koristiti tokom 1992. godine. Prednik apelantice je 20. novembra 2001. godine, Osnovnom sudu podnio tužbu radi predaje stana u posjed, a postupak je nastavila apelantica kao sunosilac stanarskog prava.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj P-632/01 od 21. marta 2002. godine, odbačena je tužba apelantice za predaju u posjed spornog stana zbog nenadležnosti suda. Apelantica je protiv rješenja izjavila žalbu Okružnom sudu.

4. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1433/02 od 9. juna 2004. godine žalba apelantice izjavljena protiv navedenog rješenja prvostepenog suda je usvojena, osporeno rješenje preinačeno i tužbeni zahtjev apelantice odbijen kao neosnovan. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud nadležan da odlučuje po zahtjevu nosioca stanarskog prava za predaju u posjed stana, međutim kako je u konkretnom slučaju apelantici prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava zbog propuštanje roka za podnošenje zahtjeva nadležnom ministarstvu za vraćanje stana u posjed, stoga je izgubila osnov za postavljanje tužbenog zahtjeva za predaju spornog stana u posjed. Okružni sud je u obrazloženju rješenja dalje naveo da je shodno odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed bio 19. april 2000. godine, da je apelantica zahtjev za povrat spornog stana u posjed nadležnom ministarstvu podnijela 13. septembra 2001. godine, a tužbu sudu za predaju spornog stana u posjed, 20. novembra 2001. godine. Kako je zahtjev za vraćanje spornog stana u posjed apelantica podnijela nakon roka propisanog odredbama člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, to je apelantici protekom roka za podnošenje zahtjeva za vraćanje spornog stana u posjed, prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava. iz kojih razloga je izgubila osnov za postavljanje zahtjeva za predaju spornog stana u posjed. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud zahtjev apelantice za predaju spornog stana u posjed trebao odbiti, kao neosnovan, a ne tužbu odbaciti kako je to uradio u osporenom rješenju. Konačno Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo iz kojih razloga je osporeno rješenje prvostepenog suda preinačio i zahtjev apelantice za predaju u posjed spornog stana odbio, kao neosnovan.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-282/04 od 11. novembra 2005. godine, revizija apelantice izjavljena protiv rješenja drugostepenog suda, odbijena je kao neosnovana. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda, da je za odlučivanje o apelanticinom zahtjevu za predaju stana u posjed, nadležan sud obzirom da se radi o pravu imovinskog karaktera, te da je za povrat stana ranijem nosiocu stanarskog prava prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, ova nadležnost proširena i na određeni organ uprave. Također, kako je navedeno u presudi, prema Aneksu 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini takav zahtjev se mogao podnijeti i Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Kako je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica zahtjev za vraćanje stana u posjed nadležnom organu uprave podnijela 13. septembra 2001. godine, a tužbu sudu za predaju u posjed stana 20. novembra 2001. godine po isteku zakonom propisanog roka, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je u smislu člana 16. stav 2. Zakona, zaključio da je apelantici prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Sud je istakao da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed iz člana 16. stav 2. navedenog zakona je materijalno pravni, prekluzivni rok koji se ne može produžavati odlukama suda, a čijim propuštanjem se gubi ne samo pravo na preduzimanje određene radnje, nego taj propust dovodi i do gubitka samog prava u materijalnom smislu. Vrhovni sud je zaključio da navodi apelantice istaknuti u reviziji, a koji se odnose na okolnosti zbog kojih nije blagovremeno podnesen zahtjev za vraćanje stana u posjed, ne mogu uticati na drugačije rješenje ove pravne stvari.

6. Aelantica navodi da su osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela hronologiju događaja u predmetnom postupku i ističe da je do propuštanja roka za povrat stana došlo zbog toga što je u kritičnom periodu kada je tekao navedeni rok bila operisana, i da joj je umro muž.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da nepostoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Odluka Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluka Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelantica je navela da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelanticinim „domom״ u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju miješanje u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je „miješanje״ bilo opravdano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

10. Ocjenjujući da li se sporni stan može smatrati apelanticinim domom, u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu, ( prednika apelantice), da su u spornom stanu živjeli do 1992. godine, kada su napustili sporni stan usljed ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, da je svojim zahtjevom za povrat stana iskazala namjeru ponovnog življenja u predmetnom stanu koji je sa suprugom napustila zbog ratnih okolnosti u Bosni i Hercegovini. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelanticin dom u smislu člana 8. Evropske konvencije.

11. Dalje, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u ovo njeno pravo jer je u sudskom postupku odbijen njen tužbeni zahtjev za predaju spornog stana u posjed. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje njenog doma bilo zakonito, jer je su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Naime, s obzirom da je apelantica zahtjev za vraćanje spornog stana u posjed nadležnom ministarstvu podnijela nakon roka propisanog članom 16. stav 1. Zakona, i obzirom da je izgubila pravo za postavljanje zahtjeva za predaju spornog stana u posjed, proizilazi da nisu bili ispunjeni uvjeti da apelanticin zahtjev za predaju spornog stana u posjed u sudskom postupku bude usvojen. Također, Ustavni sud smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava i da nije narušen ni princip proporcionalnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra, da apelantica nema „opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-870/07 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio