Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1823/07 (R. D.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1823/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-1823/07, rješavajući apelaciju Rudolfa Dobnika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rudolfa Dobnika podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Kž-07-

000 011 od 13. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj K-249/04 od 22. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rudolf Dobnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupaju Jelena Milić, advokatica iz Foče i Zaim Imamović, advokat iz Goražda, podnio je 21. juna 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž-07-000 011 od 13. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-249/04 od 22. novembra 2006. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «odložio izvršenje kazne zatvora do odluke o apelaciji».

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-1823/07 od 26. juna 2007. godine, kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda broj K-249/04 od 22. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Kž-07-000 011 od 13. marta 2007. godine, apelant je oglašen krivim što je u vrijeme i na način opisan u izreci presude, počinio krivično djelo spolno nasilje nad djetetom iz člana 185. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te ga je sud na osnovu istog zakonskog propisa, primjenom čl. 39. i 40. istog zakona, osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na osnovu člana 62. KZ RS apelantu je izrečena mjera bezbjednosti zabrane obavljanja poziva nastavnika tjelesnog odgoja u trajanju od tri godine, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja mjere bezbjednosti. Apelant je na osnovu člana 98. stav 4. Zakona o krivičnom postupku oslobođen obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka u cijelosti.

4. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je apelant, ranijom presudom Osnovnog suda broj K-203/01 od 29. maja 2003. godine, bio osuđen za isto krivično djelo na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, uz obavezu plaćanja troškova krivičnog postupka, a oštećeni su bili upućeni na parnicu, radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva. Okružni sud je, rješenjem broj Kž-

129/03 od 7. oktobra 2003. godine, uvažio žalbu apelanta, ukinuo prvostepenu presudu broj K-203/01 od 29. maja 2003. godine i predmet vratio na ponovno suđenje.

5. Dalje je navedeno da je sud u ponovnom postupku, postupajući po uputama drugostepenog suda, proveo dokazni postupak i saslušao trinaest svjedoka od kojih su tri saslušana u prisustvu stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra, pročitao nalaz i mišljenje tima vještaka KC Univerziteta u Sarajevu-Psihijatrijske klinike od 20. marta 2006. godine, saslušao stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra, izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju na ime apelanta navedenu u obrazloženju presude, izvod iz kaznene evidencije CJB Foča od 3. augusta 2001. godine, rješenje OŠ «Sveti Sava» u Foči o udaljenju apelanta od 25. juna 2001. godine, rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta od 21. septembra 2001. godine, kao i Presudu Osnovnog suda u Foči broj K-52/04 od 16. juna 2004. godine.

6. Sud je odbio prijedlog odbrane da se vrši vještačenje iskaza maloljetnih svjedokinja, intervjuom sa njima ili analizom njihovih iskaza, radi utvrđivanja vjerodostojnosti. Sud je ocijenio da je ovakav prijedlog neosnovan jer su maloljetne svjedokinje saslušane u prisustvu stručnog lica, apelanta, branioca i tužioca i da će vjerodostojnost njihovih iskaza sud cijeniti zajedno sa svim ostalim provedenim dokazima. Sud je također odbio prijedlog odbrane da se izvrši uvid u sadržaj iskaza svjedokinje M.V. koji je sastavni dio drugih spisa Osnovnog suda, ocjenjujući ga suvišnim uz obrazloženje da je svjedokinja M.V. saslušana na glavnom pretresu u prisustvu stranaka kada su i apelant i njegov branilac imali mogućnost da ispituju svjedoka, čiju će vjerodostojnost iskaza sud cijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza. Sud je naveo da je Okružni tužitelj, s obzirom na provedene dokaze u toku glavnog pretresa, precizirao činjenični opis optužnice i ostao kod ranije pravne ocjene i pravne kvalifikacije krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, te predložio da se apelant proglasi krivim, kazni po Zakonu i da mu se uz kaznu izrekne mjera bezbjednosti zabrane obavljanja poziva nastavnika fizičkog odgoja dajući obrazloženje u tom smislu. Sud je istakao da, nakon navedenog preciziranog činjeničnog opisa djela, apelant i njegov branilac nisu tražili dodatno vrijeme ili odgodu radi davanja završnih riječi, dok prijedloga za dopunu postupka nije bilo.

7. Sud je zaključio da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant prema svojim učenicama koje su bile mlađe od 14 godina, počinio spolne radnje, zloupotrebljavajući svoj položaj nastavnika, na način opisan u obrazloženju presude. Sud je ocijenio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 185.stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS.

8. U obrazloženju presude Okružnog suda, kojom je u cijelosti potvrđena prvostepena presuda, istaknuto je da se neosnovano žalbom apelanta ukazuje na povredu prava na odbranu, jer iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi s obzirom na način na koji je prvostepeni sud utvrđivao činjenično stanje, davao ocjene izvedenih dokaza i nakon toga donosio zaključke da ni na koji način nije došlo do povrede prava apelanta na odbranu u smislu Zakona o krivičnom postupku i Evropske konvencije. Novopostavljenom braniocu je, suprotno navodima žalbe, ostavljeno dovoljno vremena za pripremanje odbrane, a suština neopravdanosti žalbenih prigovora koji se odnose na povredu prava na odbranu nalazi se u činjenici da je apelant imao branioca u svim fazama ovog krivičnog postupka. U odnosu na žalbene navode da prvostepeni sud nije izveo sve dokaze čije je izvođenje bilo potrebno, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio izvođenje dokaza koje je ponudila odbrana, jer se takva ocjena zasnivala na osnovanom zaključku da je izvođenje tih dokaza nepotrebno.

9. Dalje, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu provedenog dokaznog postupka izveo sasvim pouzdan zaključak da je apelant sa oštećenim učenicama ostvario takav tjelesni kontakt koji ima obilježja krivičnog djela koji mu je stavljen na teret. Sud je naveo da je suštinsko pitanje spolnog kontakta apelanta sa djecom svojim učenicama i radnji koje je preduzeo, prvostepeni sud razriješio analizom svjedočenja oštećenih učenica, dovodeći ih u vezu sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka a posebno sa «neuvjerljivom odbranom apelanta». U procesu pojedinačne ocjene dokaza u osporenoj presudi je, prema stavu Okružnog suda, izveden pravilan zaključak o dokazanosti krivice apelanta, a za takav stav su iskazi svjedoka-oštećenih dali kvalitetnu osnovu i u pogledu bitnih činjenica povezani su sa ostalim provedenim dokazima. Dajući šire obrazloženje, sud je zaključio da konkretno ponašanje apelanta ne može biti «pravno indiferentno», jer po svom karakteru ima karakteristike spolne radnje u krivično-pravnom smislu, te da se neosnovano žalbom apelanta prigovara da je prvostepeni sud površno i pogrešno analizirao obilježje bića krivičnog djela spolno nasilje nad djetetom iz člana 185. st. 3. u vezi sa st. 1. KZ RS. Sud je istakao da je pri donošenju svog zaključka imao u vidu i odredbe Konvencije o pravima djeteta koja u članu 34. obavezuje potpisnike konvencije da zaštite dijete od svih oblika seksualnog izrabljivanja i seksualne zloupotrebe.

10. Okružni sud je ocijenio da je odluka o izrečenoj kazni zatvora pravilno odmjerena, ističući da je kroz izrečenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine došao do izražaja utvrđeni stepen krivične odgovornosti apelanta kao i društvena opasnost učinjenog djela, te se navedena kazna pokazuje u svemu kao zakonita i potrebna da bi se njom postigla predviđena svrha kažnjavanja. Sud je također izrečenu mjeru bezbjednosti zabrane obavljanja poziva nastavnika fizičkog odgoja ocijenio opravdanom i zakonitom.

11. Apelant smatra da je donošenjem osporenih presuda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i stav 3. tač. a), b) i d) i člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi o povredi ovih prava odnose se na nepravilnosti vezane za utvrđivanje činjeničnog stanja, jer je kako navodi apelant bio podvrgnut svim mogućim vještačenjima, dok «istinitost izjava oštećenih nije provjeravalo niti jedno stručno lice, iako je psiholog to predlagao». Apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu. Povredu ovog prava vidi u tome što nisu saslušani svi svjedoci koje je predlagao, nije mu je bilo omogućeno da se izjasni po izmijenjenoj optužnici sa glavnog ročišta održanog 22. novembra 2006. godine, niti mu je bilo ostavljeno dovoljno vremena za pripremu odbrane u konkretnom krivičnom predmetu, navodeći da u periodu od kada je ukinuta prvostepena presuda praktično nije imao branioca. Apelant tvrdi da opisano krivično djelo u izreci osporene presude nije krivično djelo jer navedene radnje «nisu ostavile nikakve posljedice na oštećene», smatrajući da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim apelant smatra da sudovi nisu dali objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoje zaključke.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U odnosu na dio apelantovih navoda o pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr). S druge strane, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima ukoliko su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava.

15. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud prilikom donošenja prvostepene odluke dao jasne i nedvosmislene razloge iz kojih je zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznosio u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi apelanta, dajući detaljne razloge zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari, odnosno zašto je odluka prvostepenog suda pravilna.

16. Dalje, apelant se žali da da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost u postupku iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) Evropske konvencije, zbog toga što su sudovi odbili saslušanje svjedoka koje je dodatno predložio. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3.d. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Također, prema članu 6. stav 3.d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Nadalje, član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provodi dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34; i Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, točka 68). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je u apelantovom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je princip ravnopravnosti i kontradiktornosti postojao u svim fazama krivičnog postupka: Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je apelant drugačije tretiran u odnosu na Tužiteljstvo, odnosno da je sud narušio princip ravnopravnosti, a apelant ne nudi prima facie dokaze koji bi ukazali da je došlo do povrede navedenog principa. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelacija, sudovi u svojim odlukama dali jasno obrazloženje zašto su odbili saslušanje svjedoka koje je apelant predlagao.

17. Ustavni sud zaključuje da apelant nije ničim opravdao svoju tvrdnju da mu je u provedenom postupku prekršeno pravo iz člana 6.stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

18. Apelant se, dalje, u apelaciji pozvao i na kršenje prava na pravično suđenje garantiranog u okviru člana 6. stav 3.a) i b) Evropske konvencije. Član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije garantira da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo «da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega». U konkretnom slučaju, a imajući u vidu navode apelacije i dokumentaciju dostavljenu Ustavnom sudu, Ustavni sud ukazuje da odnosu na ove navode nema apelant nije ponudio bilo kakve argumente koji bi prima facie ukazali da su tvrdnje apelanta o kršenju ovog segmenta prava na pravično suđenje opravdane, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Također, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant nije imao branioca u određenim fazama postupka, adekvatno vrijeme i uslove za pripremanje odbrane (o žalbenim navodima vezanim za branioca se izjasnio i Okružni sud u svojoj presudi, navodeći da se iz dokaza spisa vidi da je apelant u svim fazama predmetnog postupka imao branioca). Pošto apelant, osim paušalnog pozivanja, nije dostavio nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na to da jeu apelantovom slučaju povrijeđena prekršen ovaj segment prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d), te prava iz člana 6. stav 3. tač. a) i b) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, budući da nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.

21. Također apelant je ukazao i na povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije kojim je propisano da se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje u vrijeme izvršenja nije predstavljalo krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu. Istim članom je propisano da izrečena kazna neće biti teža od one koja je primjenjivana u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

22. Imajući u vidu da se navedeni član Evropske konvencije tiče pitanja sadržanih u principu nullum crimen sine lege nulla poena sine lege, odnosno određenosti krivičnog djela i kazne u nacionalnom ili međunarodnom pravu, a budući da apelant u svojoj apelaciji nije izričito naveo u čemu vidi povredu navedenog prava, u konkretnom slučaju proizilazi da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava iz člana 7. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta i u ovom dijelu prima facie neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1823/07 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio