Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2028/07 (M. B. i Š. B.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2028/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-2028/07, rješavajući apelaciju Miralema Bosnića i Šefike Bosnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miralema Bosnića i Šefike Bosnić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-287/05 od 23. marta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1037/02 od 1. oktobra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-82/96 od 5. novembra 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miralem Bosnić i Šefika Bosnić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Zlatan Ljubljanac, advokat iz Gradiške, podnijeli su 6. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-287/05 od 23. marta 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1037/02 od 1. oktobra 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-82/96 od 5. novembra 2001. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-82/96 od 5. novembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-1037/02 od 1. oktobra 2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su suvlasnici sa po ½ idealnog dijela na nekretninama označenim kao kč. broj 543/1, «silikove njive» pristupni put u površini od 849 m2 K.O. Brestovčina, te da se tužena Općina Gradiška (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže to priznati i trpiti, a da apelanti na osnovu presude izvrše polaganje isprava u cilju dokazivanja prava svojine u svoju korist na predmetnoj parceli.

3. U obrazloženju prvostepene presude istaknuto je da su apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnovali na tvrdnji da su 15.septembra 1975. godine kupili od Mirka Mandića, pored drugih nekretnina označenih u presudi, i spornu nekretninu odnosno dio parcele koja je cijepanjem dobila oznaku 543/1 u površini od 849 m2 a koja je upisana u pl. br. 12 K.O. Brestovčina na ime tužene kao društvena svojina-putevi. Apelanti su tvrdili da je navedeni dio predmetne parcele, koji u naravi ide duž njihove parcele broj kč. 539, bio u posjedu i njihovog prethodnika, te da je bez valjanog pravnog osnova upisan na ime tužene.

4. U toku postupka prvostepeni sud je utvrdio da su apelanti 1975. godine od Mirka Mandića kupili nekretnine označene kao kč. 538 i kč. 539, upisane u pl. K.O. Brestovčina, stupili u posjed tih nekretnina i po osnovu navedenog ugovora upisali se u javnim knjigama sa suvlasničkim dijelom od po ½. Međutim, imajući u vidu da je sporna parcela (označena kč. 543 pl. br. 12 K.O. Brestovčina) upisana na ime tužene, pri uspostavi novog katastarskog operata 1. januara 1960. godine, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer su protekli propisani rokovi iz čl. 226. stav 1. i

268. Zakona o udruženom radu («Službeni list SFRJ» br.53/76, 11/78, 57/83 i 40/89) za vraćanje nepokretnosti koja je postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, te da se nisu ispunile pretpostavke iz člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, u daljnjem tekstu: ZOSPO) za sticanje prava vlasništva po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog između apelanata i Mirka Mandića.

5. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanata u obrazloženju presude istakao da prihvata činjenično i pravno shvatanje prvostepenog suda nalazeći da sporna parcela nije bila upisana kao posjed, niti kao vlasništvo prodavca Mirka Mandića, pa da stoga on nije mogao nikakvim valjanim pravnim poslom prenijeti pravo posjeda ili vlasništva na apelante. Imajući u vidu da je predmetna nekretnina upisana u javne knjige kao društvena svojina, sud je ocijenio da otpada mogućnost sticanja prava vlasništva po osnovu održaja prema izričitoj odredbi člana 29. ZOSPO, pa činjenica da apelanti predmetnu parcelu drže u faktičkom posjedu od 1975. godine ne stvara osnov za sticanje prava vlasništva ukoliko za to ne postoji valjan pravni osnov ili drugi način sticanja prava svojine propisan zakonom.

6. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-287/05 od 23. marta 2007. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude je, između ostalog, da iz nižestepenihg presuda proizlazi, a među parničnim strankama nije ni bilo sporno, da su apelanti na osnovu pismeno zaključenog ugovora o kupoprodaji od 15. septembra 1975. godine kupili od Mirka Mandića određene nekretnine na kojima su stekli pravo vlasništva kod nadležnog suda. Međutim, sporna parcela, koja je od 1. januara 1960. godine upisana na ime tužene kao društvena svojina - put, nije bila predmet navedenog kupoprodajnog ugovora.

7. Sud je ocijenio da apelanti nisu stekli pravo vlasništva na spornoj parceli konkretnom kupovinom, imajući u vidu da se pravo vlasništva na osnovu pravnog posla i prema pravilima imovinskog prava, paragraf 431. OGZ koji se primjenjivao prije stupanja na snagu ZOSPO (član 33.), stiče upisom u određene javne knjige. Sud je obrazložio da ukoliko bi se prihvatila tačnom tvrdnja da su spornu parcelu kupili «po viđenju» zajedno sa parcelama navedenim u pismeno sačinjenom ugovoru o kupoprodaji, jer im je prodavac pokazao zemljište koje je obuhvatalo i spornu parcelu i predao im je u posjed, onda bi, uz ispunjenje i drugih materijalno-pravnih pretpostavki, takav usmeni ugovor o kupoprodaji predmetne parcele bio punovažan u smislu člana 46. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br.38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te «Službeni glasnik RS» broj 29/94). Time bi apelanti postali zakoniti i savjesni posjednici sporne parcele, koja je državina podobna za redovan održaj. Međutim, kako su apelanti postali posjednici sporne parcele 1975. godine, u konkretnom slučaju ne bi mogli steći pravo vlasništva na toj parceli održajem, jer do stupanja na snagu ZOSPO 1. septembra 1980. godine nije protekao rok od 20 godina, koji je prema pravilima imovinskog prava u interpretaciji sudske prakse bio potreban za sticanje prava vlasništva održajem (Načelno mišljenje proširene Opće sjednice Vrhovnog suda Jugoslavije od 4. aprila 1960. godine). Vrhovni sud je navedo da od stupanja na snagu ZOSPO više nije moguće dokazivati da je održajem stečeno pravo svojine na stvari u društvenom vlasništvu, s obzrom na sadržaj člana 29.

ZOSPO.

8. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da pravni prethodnik apelanata nije bio upisan ni kao vlasnik, niti kao posjednik, a da bi se vrijeme njegovog posjeda moglo računati apelantima u održaj on je morao biti savjestan posjednik. Upis sporne parcele kao društvene svojine izvršen je 1. januara 1960. godine prilikom utvrđivanja novog premjera i usvajanja novog katastarskog operata. U vrijeme kada je sporna parcela upisana na ime tužene kao društvena svojina-put, na snazi je bila Uredba o katastru zemljišta «Službeni list FNRJ» br.43/53 do 52/59) kojom je bila propisana procedura uspostave novog katastarskog operata kao i pravna sredstva zaštite prava posjednika. Vrhovni sud je ocijenio, imajući u vidu nesporne činjenice da pravni prethodnik apelanata nije bio upisan kao vlasnik niti kao posjednik sporne parcele, te da je u vrijeme uspostave novog katastarskog operata bio njen faktički posjednik. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je pravni prethodnik apelanata, s obzirom na proceduru uspostave novog katastarskog operata koja je propisana navedenom uredbom, znao ili je barem mogao znati da nakon uspostavljanja novog klatastarskog operata, sporna parcela koju drži u posjedu nije njegova. Dakle, posjed pravnog prethodnika apelanata nije bio savjestan, a bez državine takvog kvaliteta nema osnove za sticanje prava svojine održajem, pa se vrijeme njegove državine ne može uračunati apelantima u održaj. Sud je zaključio da se na strani apelanata nisu stekli uslovi za sticanje prava vlasništva održajem.

9. Apelanti smatraju da im je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti nisu detaljnije naveli u čemu vide povredu navedenih prava osim što su istakli da su pravila

431. OGZ, odnosno odredbe člana 33. ZOSPO, primijenjene na njihovu štetu, te da je Vrhovni sud odbio reviziju «površnim razmatranjem titulusa i modusa», kao i da se osporenom presudom «neosnovano interpretiraju nizom dokaza potvrđene činjenice». Apelanti su predložili da Ustavni sud ukine osporene odluke.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na tri sudske instance, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnih odredaba zakona, utvrdili da sporna parcela nije bila predmet kupoprodajnog ugovora, te da pravni prethodnik apelanata nije bio upisan kao vlasnik niti kao posjednik sporne parcele, odnosno da posjed pravnog prethodnika apelanata nije bio savjestan i da bez državine takvog kvaliteta nema osnove za sticanje prava svojine održajem. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelanti osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 12. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2028/07 (M. B. i Š. B.) | Sudska praksa | Aktio