Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1846/07 (A. J., I. B., N. J., S. D., P. J., M. J.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1846/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1846/07, rješavajući apelaciju Ante Jokića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ante Jokića, Ivana Barišića, Nike Jurića, Salamuna Domića, Petra Jokića, Matije Jurića, Peje Jurića, Joze Matića, Ive Lamešića, Frane Matića, Ante Barišića, Miće Jurića, Ante Lamešića, Ante Jurića, Kate Lamešić, Marijana Jokića i Ante Jokića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-06-000 318 od 11. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-55/05-I od 30. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anto Jokić, Ivan Barišić, Niko Jurić, Salamun Domić, Petar Jokić, Matija Jurić, Pejo Jurić, Jozo Matić, Ivo Lamešić, Frano Matić, Anto Barišić, Mićo Jurić, Anto Lamešić, Anto Jurić, Kata Lamešić, Marijan Jokić i Anto Jokić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 20. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-000 318 od 11. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-55/05-I od 30. maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-55/05-I od 30. maja 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi Niko Jakovljević (u daljnjem tekstu: tuženi) da o svom trošku ukloni svu zemlju i nasipni materijal iz dijela potoka zv. «Potok Skakavac», pobliže označenog u izreci presude, da očisti navedeni potok, omogući prolaz vode kroz taj potok do vodenice «Doljnjača» s ciljem da se ta vodenica ponovo stavi u rad, te na taj način omogući apelantima upotrebu lične službenosti. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti u toku postupka isticali da imaju «poredovničko pravo mljevenja žita» u vodenici zv. «Doljnjača» koja se nalazi na potoku zv. «Skakavac», te da je tuženi u proljeće 2004. godine nasuo zemlju i zatrpao potok, čime je apelante spriječio da i dalje ostvaruju to svoje pravo. Sud je naveo da se u konkretnom slučaju kao prethodno pitanje postavilo pitanje sticanja lične službenosti-mljevenja žita na strani apelanata. U vezi s tim, sud je naveo da presuda tog suda broj P-1138/84-I od 24. decembra 1984. godine, kojom je utvrđeno poredovničko pravo mljevenja žita prednicima apelanata, kao i nekima od apelanata lično, ne može predstavljati osnov sticanja prava apelanata, budući da je u pitanju presuda na osnovu priznanja i da se sud pri donošenju te presude nije upuštao u raspravljanje o osnovanosti tužbenih navoda. Nadalje, sud je naveo da je odredbama člana 13. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 11/01) propisano da dobra u opštoj upotrebi kao što su vazduh, voda u rijekama i jezerima, obale, rudna bogatstva i sl. nisu podobna da budu objekat vlasništva i drugih stvarnih prava, niti mogu biti u vlasti fizičkih i pravnih lica. S obzirom na to, sud je naveo da apelanti nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje ove tužbe, budući da se radi o javnom dobru kojim upravlja Brčko Distrikt BiH koji bi u konkretnom slučaju jedini bio ovlašten da podnese predmetnu tužbu.

3. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-Gž-06-000 318 od 11. maja 2007. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da su apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivali na tvrdnji da je presudom na osnovu priznanja broj P-1138/84-I od 24. decembra 1984. godine utvrđeno pravo njihovih prednika, pa samim tim i njihovo pravo lične službenosti mljevenja žita u spornoj vodenici, čije je ostvarivanje vezano za nesmetani dotok vode kroz javni vodotok, odnosno potok zv. «Skakavac», što je tuženi spriječio zatrpavanjem navedenog potoka zemljom. Sud je naveo da je tom presudom bez raspravljanja odlučeno da tužiteljima iz tog postupka pripada poredovničko pravo mljevenja žita u vodenici i to po priznanju tuženog iz tog postupka, pa takva presuda djeluje u tom postupku i prema tuženom iz tog postupka, što dalje znači da je njeno djelovanje relativno. Budući da iz opredijeljenog zahtjeva od 14. marta 2006. godine proizlazi da su apelanti tražili zaštitu stečenog prava službenosti potoka radi pogona vodenice izgrađene na njemu, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio navedenu presudu.

4. Nadalje, sud je naveo da su apelanti bili dužni dokazati da su prethodno stekli pravo lične službenosti upotrebe potoka, da bi u konkretnom postupku uspjeli sa zahtjevom za zaštitu tog prava. Pri tome sud je istakao da se samo stvarne službenosti mogu steći održajem. Naime, sud je naveo da se u smislu odredbi Opšteg građanskog zakonika, paragraf 365., službenost upotrebe vode, na način kako to apelanti traže, mogla ustanoviti odlukom organa države. Takođe, sud je naveo da je odredbama člana 60. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80) propisano da se pravo plodouživanja, pravo upotrebe, pravo stanovanja i pravo stvarnog tereta uređuju zakonom. U vezi s tim, sud je naveo da je odredbama člana 1. Zakona o vodama («Službeni list SR BiH» broj 36/75) propisano da su vode dobra od opšteg interesa i pod posebnom zaštitom i da se koriste za zadovoljavanje opštih i pojedinačnih potreba pod uslovima na način propisan tim zakonom. Takođe, sud je naveo da je odredbama člana 163. istog Zakona propisano da o ustanovljenju službenosti rješava opštinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove. Sud je istakao da iz naprijed navedenih zakonskih odredbi proizlazi da se lična službenost upotrebe potoka kao javnog dobra nije mogla steći bez odluke nadležnog organa. S obzirom da apelanti nisu dokazali da su odlukom nadležnog organa stekli to pravo, niti to proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Također, sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima apelanata, u konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe člana 144. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH, koja štiti vlasnika povlasne nekretnine, budući da apelanti nisu vlasnici predmetne vodenice, te samim tim ne uživaju zaštitu propisanu tom zakonskom odredbom.

5. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je prvostepeni sud proizvoljno zaključio da presuda broj P-1138/84-I, kojom je utvrđeno njihovo pravo službenosti mljevenja žita, ne može predstavljati osnov sticanja prava apelanata jer je riječ o presudi na osnovu priznanja. Nadalje, apelanti smatraju da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju bio dužan primijeniti pravna pravila Opšteg građanskog zakonika, te Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, prema kojima pravo upotrebe kao lična službenost može nastati na osnovu održaja. Apelanti navode da je i Apelacioni sud zaključio da se pravo lične službenosti ne može steći održajem, iako iz naprijed citiranih zakona, na koje su se pozvali u žalbi, proizlazi suprotno. Nadalje, apelanti smatraju da je proizvoljan stav Apelacionog suda da u konkretnom predmetu nema mjesta za primijenu odredbi člana 144. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH, jer je lična službenost stvarno pravo, pa je stoga imalac tog prava ovlašten da zahtijeva da protivpravno ometanje ili spriječavanje od strane trećeg lica u vršenju te službenosti prestane. Takođe, apelanti navode da su 16. juna 2006. godine podnijeli žalbu protiv prvostepene presude, a da je Apelacioni sud o istoj odlučio tek oko godinu dana kasnije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pravilno primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za zaštitu prava lične službenosti upotrebe potoka, te da pri tome pozvao na relevantne zakonske odredbe i naveo detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Budući da je Apelacioni sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku, te da primijena relevantnih zakonskih odredaba ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanata. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti ne navode kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, osim što su nezadovoljni odlučenjem sudova. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 8. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U pogledu navoda apelanata da je žalbeni postupak pred Apelacionim sudom predugo trajao, Ustavni sud smatra da period od 11 mjeseci, koliko je trebalo Apelacionom sudu da odluči o žalbi apelanata, prima facie ne predstavlja nerazumno dug period odlučivanja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1846/07 (A. J., I. B., N. J., S. D., P… | Sudska praksa | Aktio