Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2034/07 (M. K.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2034/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-2034/07, rješavajući apelaciju Mehmeda Kruške, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Kruške podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000783 od 10. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1408/05 od 24. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj P-197/03 od 27. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmed Kruško (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 6. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
000783 od 10. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1408/05 od 24. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-197/03 od 27. juna 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-197/03 od 27. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1408/05 od 24. aprila 2006. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi Inter DOO Matuzići, Općina Doboj Jug (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime naknade nematerijalne štete isplati novčani iznos od 23.248,68 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima spora. Apelant je obavezan da tuženom naknadi parnične troškove od 1.856,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude istaknuto je da je apelant u tužbi i tokom postupka naveo da je radio kao zaposlenik kod tuženog na izgradnji Poljoprivrednog instituta Ilidža i da je pretrpio nesreću na poslu padom sa trećeg sprata zgrade u izgradnji, pri čemu je zadobio teške tjelesne povrede glave i kičme. Apelant je tvrdio da je njegova životna aktivnost umanjena za 15%, a za nastalu štetu koja je prouzrokovala oštećenje kičmenih pršljenova i preloma rebara smatrao je odgovornim tuženog, jer nije ispunio ni minimalne uslove za obavljanje djelatnosti tj. nije postavio adekvatnu skelu na objekat, što je bilo obavezno.
4. Općinski sud je obrazložio da je proveo dokazni postupak koji se sastojao od saslušanja svjedoka, čitanja nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, uvida u prijavu o nesreći na poslu, medicinsku dokumentaciju i drugu relevantnu dokumentaciju. Sud je utvrdio nespornim da je apelant zadobio lake tjelesne povrede prilikom pada sa ljestava obavljajući radne zadatke. Dalje, sud je, rješavajući pitanje da li je do pada došlo krivicom tuženog ili apelanta, dao obrazloženje pozivajući se na čl. 126., 154. st. 1. i 2. 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH br.2/92,13/93 i 130/94 u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o djelatnosti od koje potiče opasnost od štete za okolinu s obzirom na to da je rad na visini. Međutim, iz izjava saslušanih svjedoka je utvrđeno da je apelant upozoren da ne započinje rad dok se ne obezbijedi čuvanje ljestvi na koje se penjao da obavlja poslove. Sud je obrazložio da apelant nije ponudio druge dokaze da do nesreće nije došlo na način kako su izjavili svjedoci, te je donio odluku u skladu sa članom 177. stav 2. ZOO, kojim je propisano da se imalac stvari oslobađa od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta u obrazloženju presude istakao da iz stanja spisa i iskaza svjedoka proizlazi da je apelant, obavljajući svoje redovne poslove i radne zadatke, pao s limenih ljestava sa visine od 4m zadobivši lake tjelesne povrede u vidu nagnječenja glave, grudi i stomaka, te razderno nagnječenu ranu potiljačnog dijela glave. Iz iskaza saslušanih svjedoka, proizlazi da je apelant kao i drugi radnici bio upozoren da je potrebno prilikom penjanja na limene ljestve obezbijediti da ih neko od radnika pridržava, da iste ne bi kliznule i dovele do pada. Iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je apelant zadobio lake tjelesne povrede usljed kojih nije došlo do umanjenja opće životne aktivnosti i da je imao bolove srednjeg intenziteta a strah jakog intenziteta od nekoliko minuta. Kantonalni sud je, imajući u vidu čl.154. stav 1., 174.,177. stav 2. i 200. ZOO, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta, s obzirom da je do povređivanja došlo isključivo radnjom apelanta kao oštećenog, koji se, postupajući protivno upozorenju, penjao na limene ljestve ne obezbijedivši pri tome da ljestve čuva drugi radnik kako iste nebi kliznule, a koju radnju tuženi nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000783 od 10. aprila 2007. godine odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da sama okolnost utvrđenja činjenice da se tuženi bavi građevinarstvom, dakle, opasnom djelatnošću koja sama po sebi nosi pojačanu opasnost za nastanak štete za okolinu, ne predstavlja osnov za utvrđenje i osnovanost tužbenog zahtjeva. Prihvativši razloge nižestepenih sudova, Vrhovni sud je istakao da je odgovornost za štetu od opasnih stvari objektivna ali ne i bezuslovna. Dalje je obrazloženo da kada imalac ili držalac opasne stvari dokaže da je šteta posljedica više sile, radnje oštećenog ili radnje trećeg lica onda se on oslobađa od odgovornosti u skladu sa članom 177. stav 2. ZOO. Dakle, radnja oštećenog je isključivi razlog štete i to je okolnost koja isključuje odgovornost imaoca opasne stvari.
7. Vrhovni sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 177. stav
2. ZOO imajući u vidu utvrđenje da je apelant izričito upozoren da ne preduzima radove bez obezbjeđenja čuvanja ljestvi na koje se penjao obavljajući poslove, ali apelant je to ipak učinio, zbog čega je sam kriv na štetu koju je pretrpio. Sud je naveo da treba imati u vidu i činjenicu da apelant tokom postupka nije ponudio bilo kakve dokaze da je do nesreće došlo na način kako on tvrdi, suprotno iskazima svjedoka koji su saslušani tokom postupka, dakle, nije ponudio nikakav dokaz koji bi doveo u sumnju pravilnost konkretnog činjeničnog stanja koje je bilo temelj donošenja nižestepenih presuda. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navod apelanta kako na radilištu nije bilo skele a da je za radnju koju je obavljao bila potrebna skela, iz razloga što je iz stanja spisa vidljivo da se radilo na postavljanju skele, zbog čega je apelant i uzeo ljestve ali bez prisustva drugih radnika koji bi pridržavali ljestve i onemogućili da one skliznu.
8. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u «zanemarivanju činjenice da se tuženi bavi građevinarstvom, dakle opasnom djelatnošću koja sama po sebi nosi pojačanu opasnost. Drugostepeni sud i prvostepeni sud su pogrešno utvrdili činjenično stanje, pogrešno primijenili materijalno pravo to jest sud je trebao primijeniti član 154. stav 2. ZOO prema kojem za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiču povećane opasnosti štete za okolinu odgovara njen imalac bez obzira na krivicu». Apelant je naveo da «iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je šteta nastala isključivo njegovom krivicom, jer je jasno da tuženi na radilištu nije imao skelu a da je radnja za koju je potrebna skela apelant koristio ljestve tuženog, da je na taj način radio više dana i da je to tuženi insistirao od njega».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na tri sudske instance, na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da je radnja apelanta kao oštećenog isključivi razlog štete, jer je apelant izričito upozoren da ne preduzima radove bez obezbjeđenja čuvanja ljestvi koje je koristio obavljajući poslove, te da takva okolnost isključuje odgovornost imaoca opasne stvari. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 11. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović