Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2036/07 (M.V.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2036/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 2036/07, rješavajući apelaciju M.V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.V. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-
000 553 od 12. aprila 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj R.II-124/03 od 23. februara 2005. godine u odnosu na član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.V. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-
000 553 od 12. aprila 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj R.II-124/03 od 23. februara 2005. godine u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. M.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 553 od 12. aprila 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R.II-124/03 od 23. februara 2005. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj R.II-124/03 od 23. februara 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov predlog da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na stanu koji se nalazi u Banjoj Luci, Ulica Miloša Obilića broj 50 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), nakon smrti nosioca stanarskog prava – njegovog oca M.V., što je protivnica predlagača B.V. (u daljnjem tekstu: protivnica predlagača) dužna da prizna, te trpi da apelant zaključi ugovor o stanovanju sa Zavodom za izgradnju Banja Luka. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je uvidom u Rješenje CJB Banja Luka broj 10-03/1-372-146 od 1. februara 2001. godine utvrđeno da je protivnica predlagača određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon smrti njenog supruga M.V. Sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je protivnica predlagača zaključila sa Zavodom za izgradnju Banja Luka Ugovor o korišćenju stana broj 0303-1963/01 od 18. maja 2001. godine. Takođe, sud je naveo da je na osnovu izjave apelanta i protivnice predlagača nesporno utvrđeno da je protivnica predlagača otkupila predmetni stan i postala njegov sopstvenik. S druge strane, sud je naveo da je apelant svoj predlog za određivanje nosioca stanarskog prava zasnivao na odredbama člana 19 st. 2 i 3 i člana 22 stav 1 Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 12/99 i 31/99), ističući da je predmetni stan koristio do ljeta 2003. godine, kada se odselio. S obzirom na to da je Rješenjem CJB Banja Luka broj 10-03/1-372-146 od 1. februara 2001. godine preneseno stanarsko pravo na protivnicu predlagača, shodno odredbama čl. 19 i 20 Zakona o stambenim odnosima, dakle, već je odlučeno o nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu, sud je zaključio da je apelantov predlog neosnovan.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-07-000 553 od 12. aprila 2007. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je predmetni stan dodijeljen apelantovom ocu 1967. godine, koji je u to vrijeme bio u braku sa apelantovom majkom B.V. Sud je, dalje, naveo da je utvrđeno da je apelantova majka umrla 1978. godine, te da je apelantov otac zaključio brak sa protivnicom predlagača 1980. godine, koji je trajao do smrti apelantovog oca 2000. godine. Takođe, sud je naveo da je utvrđeno da je apelant prijavljen na adresi predmetnog stana od 1981. godine. Pri tome, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 22 stav 1 Zakona o stambenim odnosima propisano da, kada nosilac stanarskog prava umre, a u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje. Dalje, Okružni sud je naveo da je odredbama stava 2 istog člana propisano da, ukoliko članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum, nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje, odrediti nosioca stanarskog prava.
4. Sud je naveo da je u konkretnom slučaju u momentu smrti ranijeg nosioca stanarskog prava M.V. u predmetnom stanu ostala protivnica predlagača kao njegov bračni drug, na koju je aktom davaoca stana na korišćenje preneseno stanarsko pravo na predmetnom stanu. S obzirom na to da je već određen novi nosilac stanarskog prava, sud je naveo da nisu ispunjeni uslovi iz člana 22 Zakona o stambenim odnosima za ponovno određivanje nosioca stanarskog prava. Pri tome, sud je istakao da se u ovom postupku ne može da osporava valjanost izvršenog prenosa stanarskog prava, ali da treba napomenuti da je za prenos stanarskog prava odlučna činjenica da je bračni drug imao taj status u momentu smrti nosioca stanarskog prava, a ne u momentu zaključenja ugovora o korišćenju stana. Osim izloženog, sud je naveo da je nesporno da je protivnica predlagača otkupila predmetni stan, te da je na taj način prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu shodno odredbi člana 20 Zakona o privatizaciji državnih stanova. U vezi s tim, sud je naveo da, ukoliko apelant smatra da je ugovor o otkupu predmetnog stana ništav, može u posebnoj parnici da traži utvrđivanje ništavosti tog ugovora.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se nosiocem stanarskog prava, osim njegovog oca kojem je dodijeljen stan na korišćenje, mogla da smatra jedino njegova majka, koja je u vrijeme zaključenja ugovora o korišćenju predmetnog stana bila u braku sa njegovim ocem. Takođe, apelant navodi da protivnica predlagača, kao novi bračni drug njegovog oca, nije mogla da stekne status nosioca stanarskog prava, već samo status korisnika stana, te da je na taj način izjednačena sa apelantom kao članom porodičnog domaćinstva. S obzirom na to da između njega i protivnice predlagača kao članova porodičnog domaćinstva ne postoji sporazum o određivanju nosioca stanarskog prava, apelant smatra da su sudovi bili dužni da odluče o njegovom predlogu i odrede nosioca stanarskog prava u smislu člana 22 stav 2 Zakona o stambenim odnosima. Dalje, apelant navodi da je protivnica predlagača zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana, a da je postojao spor u odnosu na taj stan, jer je postupak radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava pokrenut 2003. godine. Stoga, apelant smatra da je prvostepeni sud bio dužan da prekine postupak i uputi ga na parnicu, budući da se u ovom postupku pojavilo pitanje ništavosti otkupa stana i nezakonito sprovedenog postupka prenosa stanarskog prava. Takođe, apelant traži od Ustavnog suda da naloži Okružnom sudu i Osnovnom sudu da mu solidarno isplate troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 1.002,90 KM.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Pravo na dom
7. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju da dejstvuju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Takođe, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Madžarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora da utvrdi da li predmetni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja člana 8 stav 1 Evropske konvencije a, zatim, da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili da je apelant bio prijavljen na adresi predmetnog stana od 1981. godine. Međutim, sama činjenica da je neko prijavljen na nekom stanu ne čini osnovu da se taj stan smatra njegovim «domom» u smislu člana 8 Evropske konvencije, već je potrebno da postoji faktička veza i namjera da se u tom stanu živi. Ustavni sud zapaža da je sâm apelant izjavio da se iselio iz predmetnog stana u ljeto 2003. godine. Na taj način apelant je trajno prestao da koristi predmetni stan dvije godine prije nego što je donesena prvostepena odluka u konkretnom slučaju. U tim okolnostima Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja člana 8 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na taj zaključak, ostali aspekti člana 8 Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud neće razmatrati. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u odnosu na osporene odluke, nema ništa što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na «dom» iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
10. Dalje, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojam „imovina“ podrazumijeva širok spektar svojinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 33/01). U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis svojinske interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Međutim, navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi su samo na postupke koji imaju kao predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi obezbijediti pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju predmet spora pred redovnim sudovima je mogućnost sticanja stanarskog prava, što nesumnjivo predstavlja buduću imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu zaštićenom Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da ne može da se primijeni član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz toga proizilazi zaključak da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović