Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2069/07 (R. S.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2069/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-2069/07, rješavajući apelaciju Ramiza Spahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Spahića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Travniku broj 006-0-Gž-
06-000 201 od 21. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-103/05 od 3. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Spahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, kojeg zastupa Miralem Arif, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 11. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 201 od 21. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-103/05 od 3. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-103/05 od 3. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 201 od 21. juna 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta protiv tužene Općine Gornji Vakuf-Uskoplje (u daljnjem tekstu: tužena) kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o međusobnim odnosima u vezi sa dodjelom lokacije za individualni stambenu izgradnju broj 02/1-31-321/2 od 27. septembra 1999. godine koji je zaključen između apelanta i tužene. Ovim ugovorom apelantu je dodijeljena građevinska parcela pobliže označena u presudi, uz novčanu naknadu od 2.736,00 KM. Apelant je tražio da se utvrdi da predmetni ugovor od samog početka ne proizvodi bilo kakvo pravno djelovanje, a slijedom toga da je tuženi dužan apelantu vratiti iznos od 2.736,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je obrazložio da je proveo dokazni postupak uvidom u oglas broj 02/1-
31-147/99 od 30. juna 1999. godine, ugovor o međusobnim odnosima i dodjelom lokacije za individualnu stambenu izgradnju broj 02/1-31-321/2 od 27. septembra 1999. godine, kopiju plana parcelacije i urbanističkog rješenja, izvještaj tužene broj 06-31-4/05 od 28. aprila 2005. godine, nalog blagajni broj 59/9 od 16. augusta 1999. godine, saslušao parnične stranke i dva svjedoka, te obavio uviđaj na licu mjesta. Sud je utvrdio da se apelant i tužena nalaze u međusobnom ugovornom odnosu vezano za dodjelu konkretne lokacije za individualnu stambenu izgradnju, a da je među parničnim strankama sporno da li je tužena izvršila ugovornu obavezu prema apelantu koja je precizirana članom 3. navedenog ugovora, budući da se spor među parničnim strankama nalazi u tome što tužena nije izvršila prijenos predmetne nekretnine apelantu u katastarskoj i gruntovnoj evidenciji.
4. Sud je, imajući u vidu sadržaj navedenog člana koji glasi: «Općina Gornji Vakuf je dužna osigurati komunalnu infrastrukturu u skladu sa uslovima u oglasu, te uknjižbu prava vlasništva i prava korištenja na dodijeljenoj lokaciji sa 1/1 dijela», ocijenio da je tužena svoje obaveze djelomično izvršila na način što je apelanta uvela u posjed i osigurala komunalnu infrastrukturu u skladu sa uslovima iz oglasa. Dalje, sud je obrazložio da apelant nije ni pokušao od tužene da ishodi prenos navedene kupljene parcele u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu, da nije nikada od tužene tražio urbanističku saglasnost niti građevinsku dozvolu za izgradnju, a da je to pravo već ostvario jedan od kupaca placa na istoj lokaciji. Ocijenivši da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 103., 104. i 105. ZOO, sud je zaključio da ne postoji niti jedan od razloga ništavosti, te da ugovor «apsolutno opstati ako se apelant odluči da gradi na svojoj parceli», a da je tužena «uvijek spremna izvršiti prijenos vlasništva na ime apelanta u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu, te mu izdati urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za individualnu stambenu izgradnju», kako je postupila prema jednom od kupaca.
5. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanta, u obrazloženju presude naveo da apelant svoje tužbene navode, ponovljene i u žalbi koji su se odnosili na okolnost da tužena nije mogla raspolagati zemljištem koje mu je dodijeljeno za individualnu stambenu izgradnju, nije ničim dokazao jer sudu nije dostavio ni jedan dokaz kako je to propisano čl. 7. i 123. ZPP-a. Sud je dalje istakao da iz dokaza u spisima proizlazi da je tužena izvršila parcelaciju zemljišta, izgradila pristupni put i da je jednom licu koje je započelo izgradnju izdala potrebnu dokumentaciju za građenje. Kantonalni sud je dalje naveo da zemljišno-knjižni prijenos nije izvršen iz razloga što nije funkcioniralo nadležno općinsko vijeće koje je naknadno dalo saglasnost za izvršenu parcelaciju, a poslije prijenos nije izvršen zbog nezainteresiranosti stranaka i toka konkretnog sudskog postupka, ali sama mogućnost upisa nije dovedena u pitanje. Na osnovu svega navedenog, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu iznesenih dokaza pravilno zaključio da apelant nije dokazao da postoje razlozi propisani članom 103. ZOO za ništavost predmetnog ugovora.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što presude nisu donesene u skladu sa zakonom, navodeći «da tužena svoju obavezu vezanu za uknjižbu prava vlasništva-korištenja na zemljištu odnosno dodijeljenoj mu lokaciji nije, niti može izvršiti pa je ugovor postao bez svrhe i po svojoj prirodi je ništav». Apelant je naveo da tužena nije bila nosilac prava raspolaganja na predmetnom zemljištu, niti je mogla tim zemljištem raspolagati «s obzirom na Odluku Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu koja je donesena 31. decembra 1999. godine, te što u donošenju odluke kojom se predmetno zemljište prenijelo na kupce nisu učestvovali vijećnici iz reda hrvatskog naroda».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što osporene odluke nisu, kako tvrdi, donesene u skladu sa zakonom. Ustavni sud zapaža da konkretno zemljište koje je predmet ugovora u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predstavlja imovinu apelanta. Međutim, osporene odluke nesumnjivo ne predstavljaju «miješanje» niti ograničavanje apelantovog prava na mirno uživanje imovine, niti je apelant te imovine na bilo koji način lišen, niti je na bilo koji način apelant onemogućen u daljnjem privođenju zemljišta krajnjoj svrhi, kojoj se ne protivi tužena. Ovakav zaključak ne dovodi u pitanje ni navod apelanta da tužena nije mogla raspolagati predmetnim zemljištem s obzirom na Odluku Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu od 31. decembra 1999. godine, te što u donošenju odluke o prijenosu zemljišta na kupce nisu učestvovali vijećnici iz hrvatskog naroda. Naime, čak i kad bi se prihvatili ovi navodi, osporenim odlukama se ni na koji način ne dira u apelantovo pravo na imovinu, već se to pravo reafirmiše u korist apelanta.
10. S obzirom na izneseno, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović