Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3743/08 (M. B.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3743/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 3743/08, rješavajući apelaciju Muje Bibera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muje Bibera podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000 477 od 17. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-000 033 od 27. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mujo Biber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Šerif Biber iz Sarajeva, podnio je 2. decembra 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000 477 od 17. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-000 033 od 27. novembra 2006. godine. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3743/08 od 24. juna 2009. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-000 033 od 27. novembra 2006. godine naloženo je apelantu da zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva iseli iz stana u Sarajevu, ulica Jukićeva broj 59, te da isti preda u posjed, slobodan od lica i stvari, tužiteljici Kosi Lazić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je uvidom u Rješenje Općinskog suda broj O-741/98 od 22. jula 2005. godine utvrđeno da je apelantica naslijedila iza svoje majke nekretnine upisane u knjigu položenih ugovora broj poduloška 12118 sa dijelom 1/1, te da su iste uknjižene u knjigu položenih ugovora Općinskog suda u korist tužiteljice. Sud je naveo da, s druge strane, apelant nije osporavao tu činjenicu, ali je isticao da nije bespravni korisnik, već da je korisnik predmetnog stana po osnovu usmenog dogovora sa majkom tužiteljice od 1993. godine. U vezi s tim, sud je naveo da apelant nije ponudio nijedan dokaz da predmetni stan koristi po osnovu valjanog pravnog akta, te da se stoga smatra da je apelant bespravni korisnik istog. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za predaju predmetnog stana u posjed shodno odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 6/98 i 29/03).
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-07-000 477 od 17. septembra 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te pravilnoj primijeni odredaba Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, budući da je u postupku zaštite prava vlasništva tužiteljica, kao vlasnik predmetnog stana, tražila predaju u posjed istog. Sud je istakao da, suprotno navodima žalbe, apelant svoju tvrdnju da ima pravni osnov za korištenje stana nije ničim ni dokazivao, već je smatrao da korištenje predmetnog stana treba nastaviti zbog loših zdravstvenih i ekonomskih prilika u kojima se nalazi. Međutim, po mišljenju suda, to je irelevantno u ovom postupku, jer tužiteljica ne može snositi posljedice zbog lošeg ekonomsko-socijalnog položaja u kojem se apelant nalazi.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život, pravo na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, sloboda misli, savjesti i vjere, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.a), e), f), g), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 6, 8. i 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je raseljeno lice, da mu je prijeratna kuća uništena i da još nije obnovljena, te da nema gdje živjeti kad iseli iz predmetnog stana. Nadalje, apelant navodi da u predmetnom stanu živi sa još petoro članova svoje porodice, te da svi žive od njegove minimalne penzije i minimalne plate njegovog sina. Pri tome apelant ističe da je teški plućni i srčani bolesnik, te civilni invalid, a da je njegov sin ratni vojni invalid.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
7. U konkretnom slučaju apelant smatra da redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, nisu vodili računa o njegovom zdravstvenom stanju i lošem ekonomsko-socijalnom položaju u kojem se, kako tvrdi, nalazi on i njegova porodica. Ustavni sud zapaža da ovi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje kršenja bilo kojeg od elemenata prava na pravično suđenje kako je ono garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga,Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na odredbama člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno i praksu Ustavnog suda prema kojoj nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
8. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
9. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život, pravo na privatni i porodični život, sloboda misli, savjesti i vjere i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.a), f), g) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 8. i 9. Evropske konvencije. Apelant se paušalno pozvao na ova prava, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava, niti se o ovim pravima odlučivalo u predmetnom postupku. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović