Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-821/07 (K. J. iz Sarajeva i M. M. iz Vareša)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-821/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-821/07, rješavajući apelaciju Krunoslava Jelića i Matilde Marjanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Krunoslava Jelića i Matilde Marjanović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 502 od 30. januara 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom broj 041-0-P-06-000 167 od 23. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Krunoslav Jelić iz Sarajeva i Matilda Marjanović iz Vareša (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 16. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-
0-Gž-06-001 502 od 30. januara 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-P-06-000 167 od 23. juna 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 041-0-P-06-000 167 od 23. juna 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 502 od 30. januara 2007. godine, apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da sud utvrdi da ih je JP «Elektrodistribucija BiH» (u daljnjem tekstu: tužena) omela u zadnjem mirnom posjedu prava na električnu energiju u stanu u zgradi u Varešu, ulica Tirići broj 9/5.
3. Prvostepeni sud je, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio da su apelanti bili u posjedu stana i korišćenja električne energije 7. marta 2006. godine i to prvoapelant kao vlasnik i posredni posjednik, a drugoapelant kao neposredni posjednik. Nadalje, sud je utvrdio da su radnici tužene, 7. marta 2006. godine, na brojilu kojim se mjeri potrošnja električne energije u stanu prvoapelanta Krunoslava Jelića, ustanovili neovlaštenu potrošnju električne energije na način da je jedna faza bila prikopčana mimo brojila na kabl koji vodi do utičnice u stan vlasništvo prvoapelanta, te da potrošnju električne energije tim kablom brojilo nije registrovalo. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud je primijenio odredbe člana 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 6/98 i 29/03) kao i odredbe člana 106. stav 1. tačka 2. i stav 2, te čl. 108. i 110. Opštih uslova za isporuku električne energije («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 35/99). U skladu sa tim aktima sud je zaključio da u ponašanju tužene koja je isključila struju nema elemenata protivpravnosti da bi se predmetno isključenje električne energije moglo smatrati smetanjem posjeda.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 502 od 30. januara 2007. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud potpuno utvrdio sve relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari i da je pravilno primijenio materijalno pravo, pa je za svoju odluku naveo jasne, potpune i uvjerljive razloge koje kao pravilne prihvata i Kantonalni sud. Kantonalni sud je također prihvatio utvrđenje prvostepenog suda da je u stanu prvoapelanta Krunoslava Jelića ustanovljena neovlaštena potrošnja električne energije na način da je jedna faza bila prikopčana mimo brojila na kabl koji vodi do utičnice u stan vlasništvo prvoapelanta. Kako je neovlaštena potrošnja utvrđena na kablu koji vodi od brojila prema utičnici u stanu, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelanti ne mogu isticati da je radnju premošćasvanja izvršilo treće lice, te da svoj obligaciono-pravni zahtjev mogu ostvariti u odnosu na lice koje je to izvršilo.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih ustavnih prava apelanti vide u činjenici da je tužena isključila električnu energiju u stanu koji pripada prvoapelantu, zahtjevajući da se plati 9.312,15 KM za ponovni priključak koji on ne može da izmiri. Prvoapelant navodi da je kontrola tužene 7. marta 2006. godine ustanovila da jedna faza žice ide mimo brojila za potrošnju električne energije, ali da on nije odgovoran za to. Predlagao je da tužena podnese sudu račun radi utuženja ili da podnese krivičnu prijavu, ali da na to tužena nije pristala. Ovakvim postupanjem tužena je zloupotrebila prava apelanata i dovela ih u neravnopravan položaj pred zakonom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli postupak i donijeli osporene odluke u kojima su naveli jasne i detaljne razloge kako o svojim činjeničnim utvrđenjima, tako i o svojim pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje su primijenili. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, već svoje navode zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. Međutim, imajući u vidu stav naveden u tački 8. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelanti, također, smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava zasnivaju također samo na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. Kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović