Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1401/07 (R. K.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivična optužba - utvrđivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1401/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1401/07, rješavajući apelaciju Radovana Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Kneževića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-PŽP-
07-000 112 od 10. aprila 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-Pr-06-011 629-XII od 7. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radovan Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 10. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u dajnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-PŽP-07-000 112 od 10. aprila 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-06-011 629-XII od 7. decembra 2006. godine. Apelant je 5. oktobra 2007. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-06-011 629-XII od 7. decembra 2006. godine apelant je oglašen krivim što je u avgustu 2003. godine od Gorana Šušnjara kupio neocarinjeno putničko vozilo pobliže označeno u izreci rješenja, koje nije prijavio carinskim organima za carinjenje, nakon čega je na osnovu falsifikovane dokumentacije to vozilo registrovao u CJB Banjaluka, čime je počinio prekršaj iz člana 17. u vezi sa članom 8. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 88/05; u daljnjem tekstu: Zakon o carinskim prekršajima). Na osnovu člana 8. stav 3. i člana 19. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300 KM i zaštitna mjera oduzimanje putničkog vozila.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka i to: saslušanja apelanta i Gorana Šušnjara pred Komisijom za carinske prekršaje Regionalnog centra Banjaluka od 5. juna 2006. godine, uvidom u zapisnike CJB Banjaluka, Odjeljenje za sprječavanje opšteg kriminaliteta broj 3218/04 od 24. avgusta 2004. godine o uzimanju izjava od apelanta i Gorana Šušnjara, uvidom u potvrdu CJB Sektor kriminalističke policije Banjaluka o privremenom oduzimanju predmeta broj 235/04 od 24. avgusta 2004. godine, te uvidom u cjelokupan spis, nesporno utvrđeno da je apelant počinio predmetni prekršaj na način kako je to opisano u izreci rješenja. Naime, sud se pozvao na odredbe člana 17. Zakona o carinskim prekršajima kojima je propisano da će se fizičko lice koje robu kupi, proda, primi na poklon, prikrije, primi na čuvanje, upotrijebi ili primi na držanje po ma kom osnovu, za koju zna ili je moglo znati da je njome izvršen prekršaj iz čl. 3, 4, 5, 6, člana 7. stav 1. tač. a), b) i c), čl. 8, 9, 10. i 11. stav 1. tačka e) ovog zakona, kazniti za prekršaj istom kaznom propisanom za počinioca prekršaja. U vezi s tim, sud je naveo da iz apelantove izjave proizlazi da je apelant znao da kupuje vozilo koje nije prijavljeno nadležnom carinskom organu radi carinjenja pri ulasku u carinsko područje BiH, te da da je isto držao u posjedu i upotrebljavao. S obzirom na to, sud je zaključio da su se u radnjama apelanta stekla obilježja predmetnog prekršaja i to kako u radnji kupovine predmetnog vozila u toku 2003. godine, tako i u radnjama držanja i upotrebljavanja istog do 24. avgusta 2004. godine, kada mu je predmetno vozilo oduzeto. Sud je dalje naveo da neprijavljivanje robe nadležnim carinskim organima prilikom prelaska carinske linije predstavlja carinski prekršaj koji je sankcionisan odredbama člana 8. stav 3. Zakona o carinskim prekršajima kojima je propisano da će se za navedenu radnju fizičko lice kazniti novčanom kaznom od 200 KM do 8.000 KM. Pri odlučivanju o visini novčane kazne sud je kao olakšavajuće okolnosti cijenio to da je apelant djelimično priznao učinjeni prekršaj, da nije ranije kažnjavan za carinske prekršaje, kao i njegove porodične i materijalne prilike, dok je umišljajno postupanje apelanta pri izvršenju prekršaja cijenio kao otežavajuću okolnost, te izrekao navedenu novčanu kaznu, smatrajući da je ista srazmjerna težini učinjenog prekršaja i stepenu apelantove odgovornosti.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-PŽP-07-000 112 od 10. aprila 2007. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant svoj iskaz dao 5. juna 2006. godine pred Komisijom za carinske prekršaje, te da je tom prilikom upoznat za razlogom pozivanja, pravom na odbranu uz angažovanje branioca i da je tom prilikom upozoren na obavezu prijavljivanja promjene adrese u toku postupka, što je sve zapisnički konstatovano. Činjenica da je u međuvremenu, od pokretanja postupka do donošenja pobijanog rješenja, došlo do promjene nadležnosti za carinske prekršaje, po mišljenju suda ne utiče na pravilnost donesene odluke. S obzirom na to, sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer nije saslušan pred donosiocem pobijanog rješenja, te da mu je uskraćeno pravo na branioca i mogućnost predlaganja dokaza u svoju korist. Nadalje, sud je naveo da je odredbama člana 29. Zakona o carinskim prekršajima propisano da će se ovaj Zakon primijeniti na sve postupke koji nisu okončani do donošenja istog, te da su stoga neosnovani navodi apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Sud je dalje naveo da član 17. Zakona o carinskim prekršajima propisuje širok spektar radnji koje se licima mogu staviti na teret, a među kojima su i radnje apelanta – kupovina i upotreba vozila. U vezi s tim, sud je naveo da je izbjegavanje carinjenja vozila «radnja koja prethodi svim ostalim i da je osnov kažnjavanja učinioca koji raspolaže neocarinjenom robom», te da su stoga neosnovani navodi apelanta da on nije preduzeo nijednu radnju koja se tiče pribavljanja dokumentacije i registracije vozila, već da je te radnje preduzelo treće lice. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, pri izricanju novčane kazne, cijenio sve okolnosti na strani apelanta, te da je odmjerio kaznu u granicama propisanim zakonom u smislu člana
29. Zakona o prekršajima Republike Srpske («Službeni glasnik Republik Srpske» br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98 i 96/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima). S obzirom na navedeno, sud je odlučio kao u izreci na osnovu čl. 237. i 294. Zakona o prekršajima.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je usljed pogrešne primijene materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i pravo na učestvovanje u postupku. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost za pokretanje prekršajnog postupka u smislu odredbi člana
28. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 34/06), budući da je prošlo tri godine od kada je učinjen navodni prekršaj pa do pokretanja postupka pred Osnovnim sudom. Nadalje, apelant navodi da Osnovni sud zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka primio od Komisije za carinske prekršaje 8. septembra 2006. godine, što znači da izjava koju je dao 5. juna 2006. godine pred Komisijom za carinske prekršaje nije izjava data u prekršajnom postupku. U vezi s tim, apelant navodi da u prekršajnom postupku pred Osnovnim sudom nije pozvan na pretres, da rješenje nije usmeno objavljeno na kraju pretresa, da nije upozoren na svoja prava, uključujući i angažovanje branioca, te da mu nije data mogućnost da predlaže dokaze u svoju korist, sve u smislu odredbi čl. 2, 47. i 51. Zakona o prekršajima. Takođe, apelant navodi da se Okružni sud u svojoj odluci pozvao na odredbe člana 29. Zakona o prekršajima koje regulišu zastajelost izvršenja zaštitnih mjera, a ne izricanje novčanih kazni, te na odredbe čl. 237. i 294. istog zakona koje ne postoje u važećem Zakonu o prekršajima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
8. Budući da apelant smatra da mu je u predmetnom prekršajnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije uopšte primjenjivi u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta.
9. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
10. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o carinskim prekršajima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije je da odvrati od takvog činjenja i kazni počinioca. U konkretnom slučaju, norma kojom su propisani prekršaji se odnosi na sve osobe koje krše Zakon o carinskoj politici BiH ili bilo koje drugo carinsko pravilo ili propis, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne prema Zakonu o o carinskim prekršajima jeste da se obezbijedi poštivanje carinskih propisa, te kažnjavanje lica koja krše te propise. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretni slučaj.
11. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno i procesno pravo iz oblasti prekršaja, te da li je apelantu pružena mogućnost da učestvuje u predmetnom prekršajnom postupku radi zaštite svojih prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. st. 1. i 3.c. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmetni prekršajni postupak pokrenut 31. avgusta 2004. godine pred Komisijom za carinske prekršaje, koja je u to vrijeme bila nadležna za vođenje prekršajnih postupaka u prvom stepenu. Odredbama člana 84. Zakona o prekršajima iz 2006. godine ukinute su prvostepene i drugostepene komisije za prekršaje i određeno je da se svi predmeti prvostepenih komisija u kojima nije završen postupak do dana početka primjene tog zakona dostave prekršajnim odjeljenjima nadležnih osnovnih sudova, a svi neriješeni predmeti drugostepenih komisija nadležnom okružnom sudu. U skladu sa navedenim zakonskim odredbama, Komisija za carinske prekršaje, koja je u međuvremenu provela postupak, dostavila je 8. septembra 2006. godine predmet Osnovnom sudu na nadležno postupanje i odlučenje. Imajući u vidu odredbe člana 84. Zakona o prekršajima, Ustavni sud zapaža da iz istih jasno proizlazi da se postupak koji je proveden pred prvostepenom komisijom za prekršaje smatra sastavnim dijelom prekršajnog postupka koji će se nastaviti i okončati pred nadležnim sudovima. S obzirom da je u postupku pred Komisijom za carinske prekršaje apelant upoznat o prirodi i razlogu optužbe, te da je u istom poučen o svojim pravima, Ustavni sud smatra da predmetni prekršajni postupak u cjelini ispunjava zahtjeve pravičnosti postupka u smislu člana 6. st. 1. i 3.c. Evropske konvencije, te da su stoga neosnovani navodi apelanta izneseni u tom pravcu.
13. Što se tiče apelantovih navoda o proizvoljnoj primijeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi primijenili relevantne odredbe Zakona o carinskim prekršajima i Zakona o prekršajima, te da su pri tome detaljno i jasno obrazložili svoje odluke. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 11. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
14. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju, takođe, na proizvoljnoj primijeni materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović