Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-882/07 (Ž. G.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-882/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-882/07, rješavajući apelaciju Ž. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž. G. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-796/05 od 14. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ž. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 20. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-796/05 od 14. decembra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.159/04 od 21. marta 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev Ibrahima Muharemovića (u daljnjem tekstu: tužilac) radi isplate duga u iznosu od 2.000 Eura sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tužbom podnesenom Osnovnom sudu tužilac je tražio da sud obaveže apelanta da mu vrati dug u iznosu od 2.000 Eura sa zakonskom zateznom kamatom, koje mu je tužilac na osnovu ugovora o zajmu poslao iz Njemačke. Sud je naveo da je, saglasno odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP RS), tužilac bio dužan da sudu ponudi dokaze da su on i apelant zaključili usmeni ugovor o zajmu tokom 2003. godine, što on nije učinio. Naime, jedini dokaz koji je tužilac ponudio Osnovnom sudu bila je poštanska uputnica službe za slanje novca «Vestern-Union» na iznos od 1.995 eura od 17. marta 2003. godine, bez naznake u koju svrhu se šalje novac. Sud navodi da je apelant osporio navode tužbe, te istakao da se novac naznačen na poštanskoj uplatnici odnosi na apelantov novac kojeg je on dao tužitelju da mu ovaj kupi automobil u Njemačkoj. Obzirom da tužilac nije kupio automobil, apelant je tražio da mu tužilac pošalje nazad 2.000 Eura. Sud je zaključio da tužilac ničim tokom postupka nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

4. Presudom Okružnog suda broj Gž-796/05 od 14. decembra 2006. godine, žalba tužioca je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev tužioca usvojen i apelant obavezan da tužitelju vrati novčani iznos od 2.000 Eura i troškove postupka.

5. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno cijenio novčanu uplatnicu od 17. marta 2003. godine koja glasi na ime apelanta, čija dokazna snaga nije dovedena u sumnju. Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zajmu, a ne povratu sredstava apelanta, bez obzira što tužilac i apelant nisu zaključili i formalni ugovor o zajmu. Utvrdivši da navedena uplatnica ima karakter javne isprave, čiji sadržaj nije doveden u sumnju navodima tuženog, Okružni sud je, prihvatajući utvrđene činjenice i dokaze izvedene pred Osnovnim sudom, utvrdio drugačiju pravnu kvalifikaciju uplaćenog novca, tako što je utvrdio da je na temelju uplatnice od 17. marta 2003. godine između tužitelja i tuženog apelanta zaključen ugovor o zajmu. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude također naveo da prvostepeni sud nije dao bilo kakvu ocjenu dokaza provedenih u toku postupka, već da se samo paušalno pozvao na pravilo o teretu dokazivanja. Dalje, Okružni sud je naveo da se postavlja logičko pitanje zašto bi tužilac vraćao novac za koji nije u toku postupka dokazano da je sa apelantom navodno ugovorio kupovinu vozila za potrebe apelanta u Njemačkoj. Takođe apelant nije uspio dokazati svoju tvrdnju - da je tužiocu predao predmetni novčani iznos radi kupovine automobila, a prvostepeni sud je njegovim navodima koji ničim nisu dokazani dao veću snagu od uplatnice, koja je javna isprava. Dakle, drugačijom ocjenom utvrđenih činjenica i izvedenih dokaza, a prvenstveno uplatnice o prenosu novčanih sredstava izvršenom od strane tužitelja u korist apelanta i primjenom pravila o teretu dokazivanja, Okružni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužioca za povrat novčanih sredstava osnovan, pa je izreku prvostepene presude preinačio u tom smislu.

6. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant dalje navodi da je odluka Osnovnog suda pravilna budući da tužilac nije pružio dovoljno dokaza da mu je tuženi apelant dužan iznos naveden u tužbi. Međutim, Okružni sud je, kako navodi apelant, žalbu tužioca uvažio, preinačivši prvostepenu presudu i usvojivši tužbeni zahtjev tužioca kao osnovan, obavezujući apelanta da tužitelju vrati pozajmljeni novac uz naknadu parničnih troškova. Budući da je Okružni sud svoju presudu zasnovao na istim dokazima koji su bili izvedeni i pred prvostepenim sudom, apelant u apelaciji daje svoju ocjenu tih dokaza te ističe kako je nepravilan stav Okružnog suda da se radi o ugovoru o zajmu, jer nisu ispunjeni formalno-pravni uslovi za njegovo zaključenje. Apelant navodi da mu je tužitelj iz Njemačke poslao 2.000 eura na ime povrata sredstava koje mu je apelant dao za kupovinu automobila, ali ne može prihvatiti da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zajmu. Apelant ističe da je ove navode osporio u toku postupka jer je tužilac apelantu zapravo samo vratio novac koji mu je apelant dao na ime kupovine vozila za apelanta. S druge strane, apelant ne poriče poštanskoj uplatnici svojstvo javne isprave, ali osporava da ona predstavlja ugovor o zajmu, čime je drugostepeni sud povrijedio materijalno pravo. Da je tužilac na poštanskoj uplatnici stavio napomenu da se radi o pozajmici, onda bi, kako navodi apelant, to moglo predstavljati ugovor o zajmu. Apelant zaključuje da povredu prava na štetu apelanta predstavlja činjenica da drugostepeni sud nije dao pravilnu pravnu ocjenu izvedenih dokaze.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što Okružni sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i što je pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-882/07 (Ž. G.) | Sudska praksa | Aktio