Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-794/07 (H. B.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-794/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-794/07, rješavajući apelaciju Hasije Berberović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasije Berberović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-
001533 od 8. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-2847/87 od 30. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasija Berberović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kladnja, koju zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnijela je 19. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001533 od 8. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2847/87 od 30. juna 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-2847/87 od 30. juna 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je S. S iz Donje Lukavice (u daljnjem tekstu: tuženi) bez pravnog osnova zauzeo i stupio u posjed i počeo koristiti parcelu pobliže označenu u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Istom presudom je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da joj se sporne nekretnine predaju u posjed i da tuženi prestane sa ovakvim ili sličnim oduzimanjem posjeda, pod prijetnjom novčane kazne. Apelantica je takođe odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da joj tuženi naknadi štetu zbog bespravnog korišćenja ovog zemljišta u iznosu od 3.854,58 KM, sa zakonskim kamatama i troškovima parničnog postupka. Konačno, apelantica je odbijena sa alternativnim tužbenim zahtjevom da joj tuženi na ime naknade štete zbog bespravnog oduzimanja posjeda i otuđenja spornih nekretnina isplati iznos od 8.506,08 KM sa zakonskim kamatama.
3. U toku postupka sud je proveo dokaze saslušanjem apelantice i tuženog u svojstvu parničnih stranaka, izvršio uvid u kopije katastarskog plana spornih nekretnina, saslušao i druge svjedoke u vezi spornog predmeta i proveo vještačenje putem vještaka geodetske i šumarske struke. Sud je naveo da je za usvajanje vlasničkog zahtjeva radi predaje u posjed navedenih spornih neretnina bilo nužno da apelantica dokaže da je vlasnik predmetnih nekretnina koje tuženi posjeduje bez pravnog osnova, a prema članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosene i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 8/98; u daljnjem tekst: ZOVPO FBiH). Sud je takođe utvrdio da apelantica nije uspjela da dokaže da ima jači pravni osnov na posjed predmetnih nekretnina koje tuženi posjeduje bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, a u skladu sa čl. 48. ZOVPO FBiH. Također, sud je utvrdio da apelantici nedostaje aktivna legitimacija da traži u posjed sporne nekretnine jer tokom postupka nije uspjela dokazati da je ona ili njen prednik bilo kada bila vlasnik spornih nekretnina. Osim toga, sud je nadalje utvrdio da apelantica samo za dio parcele kč. broj 644/79 u površini od 72m2 kao vlasnik ima aktivnu legitimaciju da je potražuje u posjed, ali da se ista nalazi u posjedu brata tuženog S. R., pa je tužbeni zahtjev apelantice valjalo odbiti zbog nedostatka pasivne legitimacije. Iz navedenih razloga sud je, u dijelu tužbenog zahtjeva gdje apelantica nije ni vlasnik ni posjednik spornih nekretnina, odbio tužbeni zahtjev apelantice zbog nedostatka aktivne legitimacije, a u djelu tužbenog zahtjeva gdje je tužila lice koje nije u posjedu njenih nekretnina, tužbeni zahtjev je odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije. Konačno, sud je odbio tužbeni zahtjev apelantice u kojem je tražila i naknadu štete, obrazlaživši da se ne mogu istovremeno postaviti stvarnopravni i obligacionopravni zahtjev u istom tužbenom zahtjevu.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001533 od 8. decembra 2006. godine, koju je apelantica primila 25. decembra 2006. godine, žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primjenio pravilo o teretu dokazivanja shodno članu 126. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03; u daljnjem tekst: ZPP FBiH). Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu jer apelantica prvenstveno nije dokazala da je aktivno legitimisana da traži od tuženog predaju u posjed sporne nekretnine koje se u zemljišnim knjigama vode kao opštenarodna imovina, niti je tuženi pasivno legitimisan da joj preda u posjed dio parcele na kojem ona jeste vlasnica, ali tuženi tu parcelu ne drži u posjedu, nego njegov brat S. R. Kantonalni sud je potvrdio i utvrđenje Općinskog suda da otac apelantice, u času smrti, nije bio vlasnik spornih nekretnina, pa iste apelantice nije mogla ni steći. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno odlučio i kada je zaključio da apelantici ne pripada ni pravo na naknadu štete zbog bespravnog korištenja zemljišta, odnosno zbog bespravnog oduzimanja posjeda i otuđenja nekretnina koje su predmet tužbenog zahtjeva, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78; u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je još njen otac stekao pravo vlasništva na spornoj površini zemljišta, jer je isto neometano koristio kao savjestan posjednik. Apelantica navodi da je na te okolnosti sud proveo dokaze vještačenjem, uzeo iskaze parničnih stranaka, izvršio uvid u dokumentaciju spora, ali poklanjujući vjeru dokazima koji idu u prilog tuženom, a ne prihvatajući dokaze koji idu u prilog apelanatici. Ona smatra da je trebalo da uživa vlasničko-pravnu zaštitu, jer je bila tzv. pretpostavljeni vlasnik spornih nekretnina koje je naslijedila od svog oca, a ni sam tuženi nije osporavao da je otac apelantice posjedovao sporne parcele, što je i dokazano na sudu. Obzirom da sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze, apelantica smatra da nisu pravilni zaključci o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije. Tužbeni zahtjev apelantice nije bio usmjeren na utvrđivanje vlasništva, nego na predaju u posjed nekretnina i naknadu štete pa je sud trebalo da odlučuje o tom zahtjevu, vodeći računa o jačem pravu na posjed, zakonitosti i savjesnosti posjeda, kao i osnovnom zahtjevu za naknadu štete i alternativnom tužbenom zahtjevu za naknadu štete. Dakle, iz svega navedenog apelantica smatra da proizlazi da u konkretnom slučaju sudovi nisu savjesno i brižljivo cijenili sve provedene dokaze, ni pojedinačno, niti u njihovoj međusobnoj vezi. Apelantica smatra da su osporenim presudama povređena njena prava na pravično suđenje, pravo na dom i na imovinu, pa predlažu da Ustavni sud ukine obje presude i da predmet vrati na ponovni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, nezadovoljna pobijanim presudama, apelantica osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredijelili. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli postupak i donijeli osporene odluke u kojima su naveli jasne i detaljne razloge kako o svojim činjeničnim utvrđenjima, tako i o svojim pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje su primijenili. Razmatrajući navode apelantice Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, već svoje navode zasniva isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. Međutim, imajući u vidu stav naveden u tački 8. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelantica, također, smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava zasnivaju također samo na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. Kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović