Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3252/07 (J. V.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3252/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj, 16. jula 2009. godine u predmetu broj AP 3252/07, rješavajući apelaciju Juse Vrčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Juse Vrčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001312 od 11. septembra 2007.

godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1167/05 od 18. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-66/01-II od 30. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Juso Vrčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Alica Zećo, advokat iz Mostara, podnio je 4. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001312 od 11. septembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1167/05 od 18. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-66/01-II od 30. juna 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. i 27. decembra 2007. godine. Apelant je također zatražio i donošenje privremene mjere kojim bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne presude koje je dozvoljeno rješenjem broj I- 01878/06 protiv apelanta, radi povrata nekretnina.

2. Presudom Općinskog suda broj broj P-66/01-II od 30. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1167/05 od 18. maja 2006. godine, utvrđeno je da je apelant dužan predati u posjed tužiteljima Ustamujić Ilduzi, Škoro Ilduzi i Čišić Abdul- Azizu (u daljnjem tekstu: tužitelji) nekretnine pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude. Također, istom presudom je određeno da apelant dužan tužiteljici Ustamujić Ilduzi nadoknaditi troškove parničnog postupka.

3. Prvostepeni sud je, u obrazloženju osporene presude, naveo da se apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se na spornim nekretninama utvrdi da je on stekao pravo svojine na osnovu dosjelosti (održaja), te se upiše kao jedini vlasnik u zemljišnim knjigama, mora odbiti kao neosnovan, obzirom da ne ispunjava uslove o dosjelosti shodno članu 28. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 6/80), koji je kao republički propis preuzet i koji je važio u vrijeme nastanka spornog odnosa, odnosno sada odredbi člana 32. stav 2 i člana 34. stav 1. i 2. važećeg Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 6/98). U obrazlaženju svoje odluke sud je također naveo da je apelantova majka još 1957. godine kupila sporne nekretnine od Šaćira Nove koji je bio zakupac na tim nekretninama. Stoga je sud zaključio da taj posjed nije savjestan posjed, a prema odredbi člana 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine samo savjestan posjednik može sticati pravo vlasništva po osnovu dosjelosti.

4. U obrazloženju pobijane presude Kantonalnog suda ističe se, između ostalog, da je prvostepeni sud potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, primijenivši navedene odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine, kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta. Za svoju odluku prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, ocjenom svih izvedenih dokaza, pravilno utvrdio da sporne nekretnine nisu stečene na zakonit i savjestan način dosjelošću, kako je tvrdio apelant i da se samo po osnovu činjenice da je apelant koristio sporne nekretnine, ne može prihvatiti da ih je stekao ovim vidom originarnog sticanja imovine. Kako apelant nije bio savjestan posjednik spornih nekretnina, pa stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije ni mogao steći pravo vlasništva po osnovu dosjelosti bez obzira na dužinu posjeda.

5. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da u vrijeme zaključenja spornog kuporodajnog ugovora iz 1957. godine nije postojala mogućnost odvojenog pravnog prometa zemljišta i objekta na zemljištu, kako je to isticao apelant pozivajući se na član 6. Zakona o prometu zemljišta i zgrada («Službeni list FNRJ», broj 26/54). Naprotiv, ovom odredbom je propisano da se otuđenjem zemljišta u privatnoj svojini prenosi i svojina na zgradi koja se nalazi na tom zemljištu, ako ugovorom nije drukčije određeno. Kako je u toku postupka nesporno utvrđeno da Šaćir Novo, kao prodavac spornih nekretnina apelantovoj majci, nije bio vlasnik spornog zemljišta, što je navedeno u ugovoru od 5. novembra 1957. godine, a majka apelanta nije bila savjesan sticalac vlasništva, jer je znala da joj prodavac ne prodaje nekretnine koje su u njegovom vlasništvu, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov posjed u svakom slučaju nesavjestan, tako da mu nije moglo biti priznato pravo vlasništva po osnovu dosjelosti.

6. Vrhovni sud je, Presudom broj 070-0-Rev-06-001312 od 11. septembra 2007. godine, odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude. Suprotno navodima revizije, Vrhovni sud je zaključio da apelantova majka nije bila ni savjestan ni zakonit posjednik, da je znala da sporne nekretnine kupuje od nevlasnika, pa stoga apelant, obzirom da od smrti njegove majke nije proteklo 20 (dvadeset) godina do pokretanja spora, nije stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti po kom osnovu i traži priznanje prava vlasništva. Osim toga, Vrhovni sud je, suprotno tvrdnjama apelanta, zaključio da drugostepeni sud nije počinio povrede postupka, kako one na koje se ukazuje u reviziji, tako ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, nepostojanja savjesne ocjene svih činjenica i dokaza predmetne stvari, odnosno nepostojanja pravnog obrazloženja o ključnim dokazima i iznesenim stavovima datih od strane apelanta. Apelant smatra da nisu razmotreni svi dokazi i izneseni razlozi koji idu u prilog apelantovim tvrdnjama, da se radi o njegovom vlasništvu, niti su dati odgovori na te tvrdnje. Apelant također smatra da nisu primijenjeni materijalni propisi koji su važili u vrijeme kada su nastajali pravni odnosi, niti je za to dato odgovarajuće obrazloženje. Apelant tvrdi da su odluke sudova nezakonite i da je institut savjesnosti sasvim pogrešno primijenjen. Zbog svih navedenih razloga, apelant smatra da njegovu apelaciju treba usvojiti.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na tri sudske instance, utvrdili da je na osnovu relevantnih odredbi zakona apelantu ne može priznati pravo vlasništva na spornim nekretninama iz razloga navodenih u Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav Ustavnog sud prema kome nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani..

12. Apelant također smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih i procesnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović