Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-751/07 (S. S.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Regres
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-751/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-751/07, rješavajući apelaciju Slavka Subotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Subotića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž. 582/05 od 21. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Subotić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 7. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž. 582/05 od 21. februara 2007. godine.
2. U tužbi podnesenoj Osnovnom sudu u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) apelant je naveo da je zaposlen kod OZZ «Zelengora» iz Foče (u daljnjem tekstu: tužena) na radnom mjestu internog kontrolora po kojem osnovu bi trebalo da ostvaruje mjesečnu zaradu od 397,00 KM. U periodu od 1. februara 2002. godine do 28. februara 2005. godine tužena je apelantu obračunavala i isplaćivala mjesečnu platu u visini od 85,00 KM, iako se ugovorom obavezala da će plaćati platu u skladu sa Kolektivnim ugovorom, pa je za navedeni period trebalo da isplati novčani iznos od 11.340,00 KM. Osim togu, apelant je tužbi naveo da mu tužena nije isplaćivala ni regres za korištenje godišnjeg odmora po kom osnovu je obavezana isplatiti 738,00 KM.
3. Presudom Osnovnog suda broj P. 23/05 od 14. juna 2005. godine tužena je obavezana da apelantu isplati na ime neisplaćenih plata ukupan iznos od 9.307,52 KM za period od 1. marta 2002. godine do 30. aprila 2005. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe i troškovima postupka.
4. U toku postupka kao nesporno je utvrđeno da apelant zaposlen kod tužene i da mu nisu vršene isplate plata u skladu sa ugovorom o radu broj 1325-4/02 od 27. decembra 2002. godine. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, te primjenom Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 38/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: ZOR) i kolektivnog ugovora za sporni period, kao i tačke 5. navedenog pojedinačnog ugovora o radu, utvrđena je obaveza tužene da apelantu isplati iznos od 9.307,52 KM. Na primjenu navedenih akata nema uticaja, kako je zaključio sud, to što je Skupština zadrugara na sjednici od 30. oktobra 2002. godine donijela odluku da će se plate svim zaposlenim isplaćivati prema materijalnim mogućnostima, a u cilju prevazilaženja teške ekonomske situacije. Prvostepeni sud je zaključio da teškoće koje je tužena imala u poslovanju ne spriječavaju apelanta da traži ostvarenje svojih zakonom propisanih prava iz ZOR-a, kolektivnog ugovora i navedenog ugovora o radu kao izraza slobodne volje stranaka.
5. Protiv presude Osnovnog suda broj P. 23/05 od 14. juna 2005. godine tužena je podnijela žalbu Okružnom sudu koji je, presudom broj Gž. 582/05 od 21. februara 2007. godine, žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio. Okružni sud je navedenom presudom tuženu obavezao da apelantu na ime neisplaćenih plata za period od 1. marta 2004. godine do 30. aprila 2005. godine isplati iznos od 3.143,28 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe i troškove postupka. U dosuđujućem dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev za isplatu plata zaključno sa 1. martom 2004. godine pobijana prvostepena presuda je ukinuta i tužba odbačena.
6. Okružni sud je zaključio da je tužba neblagovremena za period do 1. marta 2004. godine, zbog proteka subjektivnog roka iz člana 105. ZOR-a. Okružni sud je ovakav zaključak obrazložio time da je nesporno da se potraživanje apelanta odnosi na isplatu plata od 1. marta 2002. godine i da je već protekom narednog mjeseca, kada nije primio očekivanu platu, saznao za povredu tog prava, a da je tužba podnesena 24. februara 2005. godine. Okružni sud je obrazložio svoju odluku navodeći da se u konkretnom slučaju radi o prekluzivnom roku iz člana 105. ZOR-a na koji sud pazi po službenoj dužnosti u smislu navedenog člana, pa je taj dio tužbenog zahtjeva morao odbaciti. Shodno tome, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja kao i nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, Okružni sud je, primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku ( «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP RS), jedan dio tužbenog zahtjeva preinačio, time što je utvrdio da tuženi duguje apelantu novčani iznos od 3.143,28 KM, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.114,30 KM.
7. Apelant smatra da je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su pravo na isplatu zarade i pravo na regres imovinska prava odnosno imovina svakog zaposlenog radnika. Uskraćivanjem isplate plate radnik trpi štetu, što znači da se u pogledu zastare tih potraživanja moraju primijeniti odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima koji za ovu vrstu potraživanja propisuje trogodišnji rok zastare. Apelant zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da se propisuje primjena člana 105. ZOR-a koji propisuje jednogodišnji rok zastare. Apelant smatra da tu zakonsku odredbu treba primijeniti samo u situaciji kada se radi o povredi neimovinskih prava iz radnog odnosa i to u slučajevima kada poslodavac donosi nezakonita pojedinačna akta, koja imaju za posljedicu primjenu radno-pravnog statusa ili uskraćivanje drugih, neimovinskih prava radnika. Apelant smatra da je pravo na zaradu subjektivno pravo apelanta i kao takvo ne može zastarjeti. Apelant zaključuje da je drugostepeni sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje jer je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, a u dijelu u kojem je njegova tužba odbačena, povrijedio je i apelantovo pravo na pristup sudu, kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje. Konačno, apelant zaključuje da je potraživanje iz radnog odnosa imovina pa je osporenim presudamo povrijeđeno i to ustavno pravo apelanta, na način suprotan Zakonu o obligacionim odnosima. Apelant predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će usvojiti njegovu apelaciju, utvrditi povredu navedenih ustavnih prava i narediti drugostepenom sudu da ponovi žalbeni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i stavove navedene u tački 10. ove odluke, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović