Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-682/07 (V. I.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izuzeće
- Minimalna prava optuženog - pravo da se sam brani
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-682/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-682/07, rješavajući apelaciju Vladimira Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Ilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Kž-06-000 187 od 18. decembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Bjeljini broj K-60/05 od 16. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Ilić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 14. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-06-000 187 od 18. decembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Bjeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-
60/05 od 16. juna 2006. godine, protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 118-0-Su-VI-06-000001 od 10. januara 2006. godine i Rješenja Okružnog suda broj K-60/05 od 16. juna 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. februara 2008. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj K-60/00 od 25. aprila 2001. godine optuženi apelant je u odsustvu oglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 35. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakona Republike Srpske - posebni dio («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96; u daljnjem tekstu: KZ RS-posebni dio) i osuđen na kaznu zatvora od četrnaest godina.
3. Presudom Vrhovnog suda broj Kž-131/01 od. 30 jula 2001. godine prvostepena presuda je djelimično preinačena u dijelu o kazni tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina.
4. Apelant je po raspisanoj potjernici lišen slobode 28. augusta 2004. godine, pa se nalazio u ekstradicionom pritvoru do 14. februara 2005. godine, nakon čega je podnio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka. Pravosnažnim rješenjem Okružnog suda broj Kv-9/05 od 16. februara 2001. godine dozvoljeno ponavljanje krivičnog postupka protiv apelanta.
5. Nakon toga je Okružni sud donio presudu broj K-8/05 od 1. juna 2005. godine i apelanta oglasio krivim za za krivično djelo ubistva iz člana 35 stav 2. tačka 2. KZ RS-posebni dio i osudio ga na kaznu zatvora u vremenskom trajanju od (11) jedanaest godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
6. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Kž-137/05 od 18. oktobra 2005. godine uvažena je žalba optuženog i njegovih branilaca, ukinuta prvostepene presuda i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Vrhovni sud je zaključio da je krivično djelo u prvostepenoj presudi opisano na takav način da se ne može sa sigurnošću potpuno određeno podvesti ni pod jednu krivično pravnu odredbu koja štiti život čovjeka zbog nedostatka elemenata koji odražavaju distinkciju među različitim oblicima ove grupe krivičnih djela. Okružni sud je, kako je navedeno u rješenju Vrhovnog suda, napravio propuste koji se sastoje u tome da je sud izveo sasvim suprotan zaključak od onog što je određenim dokazima sadržano, a posebno u činjenici da je dao potpuno nejasne razloge o ocjeni iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra.
7. Zatim je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Su-VI-06-0000001 od 10. januara 2006. godine odbijen kao neosnovan zahtjev branilaca optuženog apelanta za izuzeće predsjednika Okružnog suda, kao i sudija i sudija porotnika Okružnog suda u predmetu tog suda broj K-60/05.
8. Nadalje, rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Su-06-000 104 od 15. februara 2006. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev branilaca optuženog apelanta za izuzeće sudije Okružnog suda Milene Zorić u predmetu tog suda broj K-60/05. Sudovi su utvrdili da nisu ispunjeni zakonski uslovi za izuzeće suda, jer apelant nije ponudio dokaze niti učinio vjerovatnim da će sud u krivično-pravnom postupku protiv njega voditi postupak tako da bi to moglo dovesti u pitanje nepristrasnost suda.
9. U ponovnom postupku apelant nije želio da iznosi svoju odbranu pa je ista pročitana pred sudom u skladu sa članom 317. stav 2. Zakona o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 14/85, 26/86, 84/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 26/93, 14/94 i 6/97; u daljnjem tekstu: ZKP RS). Apelant je također otkazao i punomoć svojim izabranim braniocima, pa mu je Predsjednik Okružnog suda, u skladu sa članom 75. st. 4. i 5. ZKP RS, postavio branioca po službenoj dužnosti u ličnosti advokata Miodraga Stojanovića iz Bjeljine.
10. Nakon toga, Presudom Okružnog suda broj K-60/05 od 16. juna 2006. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 35 stav 2. tačka 2. KZ RS-posebni dio i osuđen kaznu zatvora o 8 (osam) godina i 6 (šest) mjeseci u koji mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 28. augusta 2004. godine do 14. februara 2005. godine i od 14. februara 2005. godine pa nadalje. Osim toga, apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka i paušala, a oštećeni su sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
11. Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio da je apelant, 3. augusta 1998. godine, nakon kraće prepirke sa S. B i njegovim društvom, iz vozila u kojem se nalazio ispalio jedan rafal od tri metka u pravcu navedenih osoba, iako je bio svjestan da tako može lišiti života nekog od njih i dovesti u opasnost njihove živote, na koje posljedice je ispaljivanjem metaka i pristao. Tom prilikom su dva metka pogodila S. B. u predjelu grudnog koša i desne podlaktice nanijevši mu povrede od kojih je usljed jakog krvarenja nastupila smrt, a životi ostala tri lica koja su bila sa njim neposredno dovedeni u opasnost. Okružni sud je zaključio da je apelant na navedeni način drugog lišio života i pri tom sa umišljajem doveo u opasnost život drugih lica, čime je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i za koje je osuđen. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje ljekara da je apelant, u momentu izvršenja krivičnog djela, «bio smanjene do bitno, ali ne i bitno smanjene uračanjljivosti», da je krivično djelo izvršio sa eventualnim umišljajem, te da je u momentu izvršenja krivičnog djela bio sposoban da rasuđuje. Sud nije prihvatio navode odbrane da je apelant krivično djelo izvršio u stanju nužne odbrane odnosno njenom prekoračenju. Konačno, cijeneći sve okolnosti izvršenog krivičnog djela, sud je utvrdio da se izrečenom mjerom zatvora u trajanju od (8) osam godina i (6) šest mjeseci može postići svrha kažnjavanja.
12. Okružni sud je nesporno utvrdio vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela od strane apelanta, što je svojim saglasnim izjavama potvrđeno od strane više svjedoka, kao i samog optuženog, a što je konstatovano i zapisnikom o uviđaju Osnovnog suda u Srebrenici broj Kri. 19/98 od 3. augusta 1998. godine, zapisnikom o obdukciji sačinjenoj 4. augusta 1998. godine pod brojem 35/98 , skicom lica mjesta i fotodokumentacijom. Sud je zaključio da se, kada se uzmu svi dokazi pojedinačno i zajedno, nesumnjivo može zaključiti da je S. B. nastradao od rafalnog pucnja apelanta, da je njegova smrt nasilna, da je zadobio dva pogotka i to u predjelu grudnog koša i desne podlaktice od kojih povreda je došlo do iskrvavljenja usled čega je nastupila smrt. Vještak balističar se na glavnom pretresu izjasnio da je u pravcu oštećenog sigurno ispucano tri metka, da se ne može izjasniti gdje je završilo četvrto zrno, pa je sud i prihvatio da je apelant ispalio jedan rafal od tri metka. Konačno, sud je utvrdio da su zahtjevi za izuzeće suda neosnovani iz razloga što se isti traže iz razloga navedenih u članu 39. tačka
6. ZKP RS, a to je postojanje okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristrasnost predsjednika suda, predsjednika vijeća i sudije porotnika, a te okolnosti apelant nije dokazao, niti ih učinio vjerovatnim.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 187 od 18. decembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana žalba branilaca apelanta, a uvažena žalba Okružnog tužioca u Bjeljini i preinačena odluka o kazni izrečena prvostepenom presudom. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud odlučne činjenice izvršenja krivičnog djela potpuno utvrdio i pravilno primijenio krivični zakon, dajući o tome jasne i određene razloge koje u potpunosti prihvata i Vrhovni sud. Međutim, ispitujući odluku o kazni, sud je zaključio da je ona preblago odmjerena i da nije bilo mjesta primjeni odredbi o ublažavanju kazne. Naime, prilikom vrednovanja i uticaja na visinu izrečene kazne prvostepeni sud je dao suviše veliki značaj olakšavajućim okolnostima, kao što je relativna mladost i lične i porodične prilike apelanta, a nedovoljan značaj okolnostima pod kojima je krivično djelo izvršeno i koje ukazuju na opasnost samog optuženog kao izvršioca i stepen opasnosti počinjenog krivičnog djela. Kada se one pažljivo rangiraju i dovedu u međusobnu vezu tada se, po ocjeni Vrhovnog suda, izrečenom kaznom ne može se postići zakonom propisana svrha kažnjavanja. Iz tih razloga Vrhovni sud je zaključio da je žalba tužioca osnovana, pa je optuženom izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset godina, smatrajući da je odgovarajuća vrsti i težini počinjenog krivičnog djela i optuženog apelanta kao počinioca kojim će se postići svrha kažnjavanja.
14. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u cijelosti iznio hronologiju događaja i postupaka sudova smatrajući da su pored prava na pravičan postupak povrijeđena i njegova prava garantovana ZKP RS, a naročito pravo na izuzeće sudije u konkretnom krivičnom postupku. Apelant navodi da je zbog odbijanja izuzeća sudije on odbio da prisustvuje suđenju pred vijećem kojem taj sudija predsjedava, te da ga je sud zbog nepoštovanja suda udaljio do kraja dokaznog postupka, ali da mu je imenovao branioca po službenoj dužnosti. Apelant je također naveo da je odbio kontakt sa braniocem po službenoj dužnosti, a da je branilac u postupku iznosio da zbog toga ne može iznijeti adekvatnu odbranu. Apelant smatra da mu je na ovaj način nametnut branilac, pa i u tome vidi kršenje prava na pravično suđenje. Cjelokupni krivični postupak apelant opisuje kao svojevrsni «hod po mukama» naročito, kako navodi, zbog pristrasnosti sudija koji nisu bili izuzeti po njegovom traženju. Apelant iznosi da mu je tokom pritvora i suđenja prijećeno i da bio izložen psihičkom pritisku od lica koja su apelanta ispitivala, a što su oni zloupotrijebili «za neovlašteno uvođenje stranih državljana i agenata radi uzimanja informacija i sprovođenja pomenute torture». Apelant navodi da je ovim pritiscima bio izložen zbog toga što je od njega traženo da, kao bivši pripadnik obezbjeđenja Radovana Karadžića, omogući njegovu lokaciju. Apelant smatra da su time «počinjena i druga krivična djela od stane službenih lica za koja nisu procesuirana», a bitno su uticala i na odmjeravanje kazne apelantu. Apelant traži da se njegovi navodi provjere službenim putem preko Okružnog zatvora u Bjeljini, u čijim knjigama posjeta stoji potvrda apelantovih navoda.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, sudovi pristrasno postupali u konkretnom krivičnom postupku, jer nisu izuzete sudije za koje je apelant tražio izuzeće, te je time povređeno apelantovo pravo da mu sudi «nezavisan i nepristrasan sud». Ustavni sud zapaža da apelant u vezi sa ovim pitanjem eksplicitno osporava rješenja sudova kojima je odbijen njegov zahtjev za izuzeće. Međutim, u konkretnom predmetu je donesena konačna odluka suda, pa Ustavni sud neće posebno razmatrati navode o pristrasnosti suda u odnosu na osporena rješenja, već u odnosu na osporene presude kojima je odlučeno o krivičnoj optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud prije svega ističe da je postojanje procedure za osiguravanje nepristrasnosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima, relevantan faktor koji se mora uzeti u obzir. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristrasnost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristrasnost osigura eliminisanjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. U skladu sa navedenim, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristrasnost može dovesti u sumnju (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27. i odluka Ustavnog suda broj AP 1986/06 od 4. septembra 2008. godine).
19. Ustavni sud zapaža da su mogućnosti i uslovi za izuzeće suda regulisani Zakonom o krivičnom postupku RS, kao i da je apelant tu mogućnost koristio u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Okružni sud pažljivo razmotrili navode apelanta koje je u vezi sa ovim pitanjem iznio u zahtjevu za izuzeće, te da su za svoje odluke dali jasne i uvjerljive razloge o tome zašto nije bilo opravdano usvojiti apelantov zahtjev za izuzeće suda. Nadalje, sudovi su razmatrajući ove navode apelanta utvrdili da u pogledu tvrdnje da su predstavnici MUP-a i obavještajnih službi nudili povoljnosti apelantu ukoliko bude sarađivao sa njima, ne raspolažu nikakvim podacima o tome, pa da su tvrdnje da je o tome upoznat predsjednik suda « neosnovane, proizvoljne i zlonamjerne pa kao takve ne zaslužuju nikakav komentar».Ovakva obrazloženja nisu, po mišljenju Ustavnog suda, proizvoljna, a apelant ničim nije opravdao tvrdnju da je prekršen princip nepristrasnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Osim toga, apelant povredu prava na prava na pravično suđenje vidi i u tome što mu je određen branilac po službenoj dužnosti, kojeg on nije želio prihvatiti, te zato što je zbog odbijanja izuzeća sudije i postavljanja branioca po službenoj dužnosti, apelant odbio da prisustvuje suđenju pred vijećem kojem predsjedava sudija čije je izuzeće tražio, pa je udaljen sa suđenja do kraja dokaznog postupka. Međutim, Ustavni sud zapaža da sudija odnosno predsjednik vijeća može prema ZKP RS narediti da se optuženi udalji iz sudnice za određeni vremenski period ukoliko optuženi i nakon upozorenja nastavi sa nedoličnim ponašanjem zbog kojeg je opravdano njegovo udaljenje iz sudnice, s tim da se postupak može nastaviti, ukoliko optuženi ima branioca. Obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju su ispunjeni ovi uslovi, jer je apelantu određen branilac koji je prisustvovao svakoj fazi suđenja. Činjenica da apelant nije želio da kontaktira sa ovako postavljenim braniocem ne može voditi kršenju prava na pravično suđenje, a suprotno tumačenje bi vodilo zloupotrebi procesnih prava što je nespojivo sa duhom i smislom člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud stoga smatra da su određivanjem branioca po službenoj dužnosti poštovana prava optuženog na «jednaku dostupnost pravnih sredstava», pa su i ovi navodi apelanta o povredi prava na pravičan postupak očiglednon (prima facie) neosnovani.
21. Konačno, Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli postupak i donijeli osporene odluke u kojima su naveli jasne i detaljne razloge kako o svojim činjeničnim utvrđenjima, tako i o svojim pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje su primijenili, te da su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović